Uoči unutarstranačkih izbora za predsjednika Sjedinjenih Država, 'ozbiljni' kandidati vodećih stranaka sve se teže nose s dvojicom 'populističkih' protukandidata od kojih svaki vuče na suprotnu stranu političko-ideološkog spektra. Pa dok klaunovski raspoložen nekretninski magnat Donald Trump široke narodne mase zabavlja slijećući na svoje predizborne skupove u privatnom Boeingu 757 i obećavajući Ameriku koja će od Meksika biti ograđena visokim zidom, a on u njoj još bogatiji, na drugoj strani neovisni senator Bernie Sanders prijeti 'političkom revolucijom' koja će porezima operušati Trumpa i njemu slične i tako smanjiti monstruoznu ekonomsku nejednakost.
Zlokobni klaun Trump trenutno je najpopularniji kandidat Republikanske stranke, no ni samoproglašeni 'jedini socijalist u Kongresu' Sanders nije više samo dosadna muha oko glave Hillary Clinton, neprikosnovene ikone Demokratske stranke; prema posljednjim anketama, iako još daleko iza favoritkinje, Sanders je u nekoliko mjeseci udvostručio svoju popularnost, dok se ona Clintonove smanjuje. Prošlog tjedna prešišao ju je u državi New Hampshire i približio joj se u Iowi i Wisconsinu. Sandersa se još uvijek smatra autsajderom, kandidatom koji zbog svojih 'radikalnih' stavova nema nikakve šanse pred gromadom kompleksa Clinton. No njegove predizborne skupove, na kojima gorljivo prijeti 'uroti oligarhije protiv radnika', 'klasi milijardera' i 'korporativnim medijima', pohode rekordne tisuće potencijalnih birača.
Bernie Sanders dugogodišnji je neovisni senator iz Vermonta, jedini iz te države u kojoj su mu izborna baza obrazovani bijeli liberali. Biti jedini socijalist u Kongresu, izjavio je jednom, ima svojih prednosti, jer što mu mogu napraviti ako ih iznervira – izbaciti ga iz stranke? Sada 73-godišnjak, rođen je u Brooklynu, kuda mu je emigrirao otac, poljski Židov. Na Sveučilištu Chicago diplomirao je politologiju i bio angažiran kao antiratni i antisegregacijski aktivist. Radio je kao drvodjelac i autor dokumentarnih filmova, pa je tada snimio i jedan o svom političkom uzoru, socijalistu i sindikalistu Eugeneu V. Debsu koji je na prijelazu stoljeća robijao jer je pozivao na revoluciju u ime socijalne pravde.
Nakon nekoliko mandata na mjestu gradonačelnika Burlingtona, u Kongres je prvi put izabran 1990. godine, a u Senatu je od 2006., kao najdugovječniji neovisni senator u povijesti Kongresa. Prije pet godina održao je osam i pol sati dug govor protiv sporazuma demokrata i republikanaca da se prolongiraju porezne olakšice iz ere Georgea W. Busha, pa su se novinari, a i on sam, čudili kako je taj bivši dugoprugaš, tada blizu 70-te, izdržao toliko dugo bez jela, pića, da nije sjeo ni otišao u WC. Unatoč dugogodišnjoj karijeri i rekordima fidelovskog tipa, televizija CNN još je u svibnju ove godine svoje gledatelje upitala: 'Tko je Bernie Sanders?' na što je većina političkih komentatora odgovarala: 'Koga briga!'
Bernie Sanders u prosincu prošle godine predstavio je svoj manifest 'Ekonomski program za Ameriku', u kojemu je u 12 točaka iznio plan za povećanje plaća i smanjenje ekonomske nejednakosti. No unatoč tome što politički establišment opisuje kao slugu klase milijardera, a vodeće medije optužuje da zbog istog takvog položaja sustavno ignoriraju probleme s kojima žive američke obitelji, američki analitičari ljevije od Sandersa tvrde da kod njega nema ama baš ništa radikalno, dapače, da je on u mnogo čemu tradicionalni liberalni demokrat koji se, unatoč pozivima na revoluciju, zadovoljava s popravljanjem postojećeg sustava. Oni tvrde da je većinu stavki iz njegovog ekonomskog programa već barem deklarativno podržavao predsjednik Barack Obama, a i klika oko Hillary Clinton s većinom toga bi se složila.
Zaustavljanje stagnacije plaća, otvaranje bolje plaćenih poslova, povećanje minimalne plaće, javne investicije u infrastrukturu, omogućavanje boljeg sindikalnog udruživanja, univerzalno zdravstveno osiguranje, ulaganje u obrazovanje, zatvaranje poreznih rupa, ulaganje u zelene energije, sve je to, tvrde Sandersovi kritičari slijeva, već viđeno, uz izuzetak federalnog ulaganja u radničke kooperative i, onog najvažnijeg, odnosa prema Wall Streetu. Za razliku od Obame, i naročito Hillary Clinton koja je tijekom dugogodišnje filantropske karijere s mužem Billom razvila tijesne veze s vlasnicima najvećih američkih banaka, Sanders je svoj odnos prema bankama sažeo u jednostavnu maksimu: Ako su banke prevelike da bi propale, onda su prevelike i da bi postojale.
Zbog svega toga, i unatoč još nekim manjim razlikama, poput protivljenja Pacifičkom sporazumu o slobodnoj trgovini i zalaganja za besplatno studiranje, ovi analitičari smatraju da su ideje Bernieja Sandersa u popriličnom suglasju s idejama Demokratske stranke, a za one koji još uvijek nisu uvjereni da Sanders nije radikal, drugi analitičari njegove su prijedloge usporedili s pokazateljima javnog mnijenja američkih građana i zaključili da on ni u odnosu na njih nije radikalan. Tako se prema recentnim anketama većina Amerikanaca slaže se s tvrdnjom da je distribucija bogatstva nepravedna i da za rješavanje tog problema treba koristiti povećanje poreza, da je studentski dug velik društveni problem, te da je krivac za globalno zatopljenje ljudsko djelovanje. Čak ni socijalizam nije toliko odiozan kakvim ga se prikazuje, jer je anketa agencije YouGov America iz svibnja ove godine pokazala da 36 posto mladih o tom društvenom uređenju ima pozitivno mišljenje.
Uz tvrdnju da je pripadnik mainstreama, što mu neki na ljevici uzimaju kao negativnu odliku, a neki kao pozitivnu – jer ako nije radikalan, onda nije ni neprihvatljiv – Bernieju Sandersu naročito se zamjera činjenica da se ne želi otvoreno konfrontirati s Hillary Clinton, te da ima vrlo lošu prođu kod Afroamerikanaca. Ovo drugo je i sam shvatio, pa je nedavno kao tajnicu za medije angažirao jednu afroameričku aktivistkinju, a napisao je i program pod naslovom 'Rasna pravda', u kojemu elaborira metode za borbu protiv četiri vrste nasilja koje se nad tom zajednicom sustavno provode: fizičkog, političkog, pravnog i ekonomskog.
Što se pak odnosa prema Hillary Clinton tiče, Sanders kaže da je poznaje već 25 godina i da mu je 'draga', a novinarima koji s tim pitanjem navaljuju na njega prkosno odgovara da ne želi sudjelovati u njihovoj navadi da svaku političku kampanju pretvore u sapunicu. Ipak, neki analitičari smatraju da je njegov odnos prema Clinton ključan kako bi se uopće moglo razabrati je li Sanders ozbiljan kandidat, što on tvrdi da jeste, ili tek figura u funkciji guranja ulijevo jedine prave kandidatkinje.
Na portalu Truthdig, Jeffrey St. Clair Sandersu najviše zamjera upravo njegovo nenapadanje Hillary Clinton jer se time lišio mogućnosti da bude prijetnja statusu quo. On piše da Sanders time demonstrira da nema nimalo više sadržaja od bilo kojeg drugog najobičnijeg demokrata ili je pak politička kukavica koja se boji odmazde pa 'daje povjerenje stranci koja je brutalizirala gotovo svaku progresivnu politiku koju on navodno propagira'. Ukoliko mu je cilj 'popraviti' Clinton, smatra St. Clair, bit će mu to jalov posao, jer 'nijedna pobuna od 1968. naovamo nije tu stranku pomakla ni mikron ulijevo, pri čemu je Obama zorno demonstrirao kako se potencijal za promjene u trenu istopi kada se spoji s kaljužom Sistema'. St. Clair, i ne samo on, Sandersu zamjera i pretjerano podržavanje izraelske politike i američkih vojnih intervencija, od one u Srbiji pa do Ukrajine i Jemena, no Sanders je bio protiv invazije i okupacije Iraka, zalagao se za što skoriji odlazak iz Afganistana, protivio se zračnim udarima protiv Islamske države i podržao Obamin sporazum s Iranom oko nuklearnog programa.
Predstavljati Bernieja Sandersa kao tipičnog republikanskog jastreba bilo bi dakle pogrešno, no činjenica je da je u nekim pitanjima vanjske, a naročito bliskoistočne američke politike desno od Baracka Obame, prije svega kada je u pitanju Izrael, država čije je bombardiranje Gaze više puta podržao, uz ogradu da su Izraelci, eto, ipak malo pretjerali. S druge strane, bojkotirao je proljetni govor izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u Kongresu, gdje je ovaj na prepad upao kako bi rogoborio protiv sporazuma s Iranom.
Mediji podsjećaju na još dva neslavna Sandersova izjašnjavanja, ovog puta povezana s regulativom oružja: ono iz 1993. kada je glasao protiv demokratskog prijedloga da se svim prijestupnicima zabrani posjedovanje oružja i ono iz 2005. kada nije podržao ideju da se žrtvama vatrenog oružja omogući da tuže proizvođača. U oba slučaja, nagađa se, razlog je bila činjenica da stanovnici Vermonta imaju nježan odnos prema svojim puškama i pištoljima. Danas Sanders kaže da je oko toga pitanja, kao i oko mnogih drugih, spreman na kompromis.
