>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Tena Erceg

LORÁNT VINCZE: Mudre zemlje rješavaju probleme manjina

Naš je stav da treba donijeti kvalitetna rješenja za manjine na razini država kako bi se one dobro osjećale tamo gdje žive. Ako se dobro osjećaju, ako imaju zakonski okvir koji ih štiti, tada će biti lojalni građani i neće se željeti odcijepiti od države u kojoj žive

Manjinska inicijativa upravo je ovih dana završila sa skupljanjem više od milijun potpisa, koliko je nužno da bi se oko nekog prijedloga evropskih građana angažirala Evropska komisija. Evropska je unija naime 2012. godine uvela mehanizam direktne demokracije pod nazivom Evropska građanska inicijativa, a Federalna unija evropskih nacionalnosti (FUEN) jedna je od prvih organizacija koja se tim mehanizmom poslužila kako bi kroz evropske institucije progurala paket zakonskih prijedloga za bolju zaštitu nacionalnih manjina. Kao krovna organizacija autohtonih manjina u Evropi, FUEN broji oko 90 organizacija koje predstavljaju 50 milijuna pripadnika više od 400 nacionalnih manjina. Nakon sakupljenih 1,33 milijuna potpisa, predstavnici FUEN-a posjetit će sve države kako bi im predali potpise, koje nacionalne vlasti potom moraju verificirati u roku od tri mjeseca. Predsjednik FUEN-a Loránt Vincze tim je povodom došao i u Hrvatsku, jednu od 11 članica u kojima je Manjinska inicijativa prešla nacionalni prag, sakupivši nešto manje od 19.000 potpisa.

Hrvatska ima vrlo dobar zakonski okvir, no drugo je pitanje ima li uvijek dovoljno volje i dovoljno sredstava da se ta prava i realiziraju

‘Nakon što svi potpisi budu verificirani’, kaže Vincze, ‘uručit ćemo ih Evropskoj komisiji koja će organizirati razgovor s inicijatorima i debatu u Evropskom parlamentu, što bi trebalo rezultirati usvajanjem zakonskog dokumenta’. S obzirom na to da su dogodine u svibnju evropski izbori, on očekuje da će se Manjinskom inicijativom baviti sljedeći sastav Komisije i Parlamenta, te da prve konkretne rezultate možemo očekivati najranije kroz dvije do tri godine.

Nevoljkost Komisije

Da bi Manjinska inicijativa uopće bila pokrenuta, FUEN je morao proći kroz pravnu bitku protiv Evropske komisije na Sudu Evropske unije. Zašto je Komisija inicijalno odbila prihvatiti Inicijativu?

Naša građanska inicijativa bila je jedna od prvih takvih uopće u EU-u, a Komisija ju je odbila registrirati uz argument da usvajanje zakona o zaštiti manjina nije u njezinoj nadležnosti, već su u pitanju ekskluzivne ovlasti država članica. Mi smo se na tu odluku žalili na Sudu Evropske unije u Luxembourgu i krajem 2016. dobili. Sud je rekao da Komisija mora revidirati svoju odluku ili bolje obrazložiti razloge, nakon čega su iz Komisije odlučili napokon s nama sjesti za stol. Priznali su devet od 11 originalnih prijedloga iz paketa, što smo smatrali uspjehom. U travnju 2017. dobili smo rok od godinu dana da sakupimo potpise.

Kako tumačite tu nevoljkost Komisije?

To je bilo politički motivirano odbijanje, ujedno i najlakše. Pozivali su ne na ovlasti članica, ali mnoge su stvari u počecima EU-a bile isključive ovlasti članica da bi postupno postale standard za sve. Vjerovali smo da postoji potreba da se evropske ovlasti proširuju i da bi manjinska prava trebala biti među tim pitanjima zato što mnoge članice ne poštuju prava autohtonih manjina koje žive na njihovim teritorijima, pa netko treba govoriti u njihovo ime na evropskoj razini. Moto EU-a je ‘Ujedinjeni u različitosti’, ali čini se da je stav Komisije da se lingvističke i kulturne raznolikosti odnose samo na 24 službena jezika i službene kulture. No službenim jezicima i kulturama nije potrebna posebna zaštita jer se svaka država za njih ionako brine, dok su male zajednice u teškoj poziciji, naročito one koje nemaju matičnu državu. Primjerice Lužički Srbi u Njemačkoj ili Frizijci u Nizozemskoj i Njemačkoj nemaju nijednu državu koja im pomaže i zato im prijeti asimilacija. To je trend koji nastojimo zaustaviti.

Imamo prijedloge koji se tiču jezika, kulture i obrazovanja te tražimo osnivanje centra za manjinske jezike. No ultimativni nam je cilj formirati zakonski okvir za zaštitu manjina na eu razini

Je li činjenica da još uvijek ne postoji općeprihvaćena, zakonski obavezujuća definicija nacionalnih manjina također politički motivirana?

Glavni problem je da opće populacije često nisu ni svjesne da na njihovim teritorijima žive skupine s drugim lingvističkim i kulturnim identitetima. U pitanju je dakle neznanje većinskih naroda, no na državnim je institucijama da promoviraju te vrijednosti. Univerzalna definicija nacionalnih manjina ne postoji, a najbliža koju imamo je ona Vijeća Evrope. No i ona je više opisna nego definirajuća. Mi autohtonu nacionalnu manjinu definiramo kao zajednicu koja na teritoriju neke države živi stoljećima, govori drugi jezik i ima kulturu različitu od većinske i nastala je kao rezultat pomicanja granica i drugih povijesnih događaja.

Strah od separatista

Koliko na takav stav evropskih institucija utječe strah od separatističkih pokreta kakav vidimo u Kataloniji?

Ono što se dogodilo u Kataloniji uplašilo je mnoga društva u Evropi. Stav je FUEN-a da treba donijeti kvalitetna rješenja za manjine na razini država kako bi se one dobro osjećale tamo gdje žive. Ako se dobro osjećaju, ako imaju zakonski okvir koji ih štiti, tada će biti lojalni građani i neće se željeti odcijepiti od države u kojoj žive. Problemi nastaju kada neke države čak niti ne priznaju manjine, kao što je to slučaj u Francuskoj i Grčkoj. Finska, Belgija i Italija, s druge strane, imaju visoki stupanj manjinske autonomije, a između toga je mnogo različitih rješenja, od kojih su neka bolja a neka lošija. Što se tiče Hrvatske, ona ima vrlo dobar zakonski okvir, no drugo je pitanje ima li uvijek dovoljno volje i dovoljno sredstava da se ta prava i realiziraju. U Hrvatskoj, primjerice, postoje vijeća nacionalnih manjina, dok u Rumunjskoj žive 1,2 milijuna Mađara, ali oni nemaju kulturnu autonomiju kakvu imaju Mađari u Hrvatskoj s nekoliko tisuća ljudi. Rumunjska država manjine ne priznaje kao zajednice već samo kao pojedince koji pripadaju nacionalnim manjinama pa zato ni ne postoje institucije kroz koje bi mogle ostvarivati kulturnu autonomiju.

Na kojim sve poljima Manjinska inicijativa predlaže zakonske izmjene?

Inicijativa pokušava pronaći sva područja EU politika koja bi se mogla proširiti iz perspektive manjina. Primjerice, regionalna politika je veoma važna za EU, ali kada odlučuje kako bolje podržati regije koje su manje prosperitetne ne uzima u obzir činjenicu da u najsiromašnijim regijama često žive upravo nacionalne manjine. Predlažemo i izmjene zakona o emitiraju audiovizualnih sadržaja, gdje tražimo da se emitiranje sadržaja na nekom jeziku omogući i u drugim zemljama u kojima žive manjine koje govore isti jezik. Imamo prijedloge koji se tiču jezika, kulture i obrazovanja te tražimo osnivanje centra za manjinske jezike. Predložili smo i financiranje manjinskih organizacija i privatnih entiteta, primjerice medija, što trenutno onemogućavaju evropska pravila o zaštiti konkurentnosti. No ultimativni nam je cilj formirati zakonski okvir za zaštitu nacionalnih manjina na EU razini.

Od kojih ste prijedloga morali odustati u pregovorima s Komisijom?

Jedan prijedlog od kojeg smo odustali odnosio se na činjenicu da neke manjine nisu zastupljene u Evropskom parlamentu jer su premale da bi prešle nacionalni prag. Od Komisije smo tražili da nađe način da one budu zastupljene, putem vijeća ili savjetodavnog tijela, no EK je to odbila, rekavši da se pitanjem izbora bavi Evropski parlament. Drugi prijedlog od kojeg smo odustali je zaštita od diskriminacije. Rečeno nam je da bi oko tog pitanja trebalo mijenjati Povelju Evropske unije o temeljnim pravima, što se ne može raditi uz pomoć mehanizma građanske inicijative.

Kako biste ocijenili ukupnu razinu zaštite manjina u EU-u?

Nemoguće je predložiti univerzalno rješenje jer svaka manjina živi u specifičnom kontekstu, s faktorima koji sežu od njezine veličine do samoidentifikacije. Ali moguće je tražiti da EU i članice slušaju prijedloge svojih manjina, jer kada većina odbija govoriti o onome što tišti manjine nastaju problemi, akumuliraju se frustracije i pojavljuju napetosti. Mudre zemlje nalaze takva rješenja dok su neke druge u konstantnom konfliktu s manjinskim zajednicama. Uz Rumunjsku o kojoj sam govorio, u Grčkoj stoljećima živi 600.000 Turaka, ali ih država ne priznaje kao nacionalnu manjinu. Specifičan je i francuski model koji govori samo o francuskim građanima i ignorira činjenicu da neke manjine tamo žive stoljećima. Bretonci, Okcitanci, Alzašani, Katalonci i Baski na putu su asimilacije, a zbog njihove nemogućnosti organiziranja u Francuskoj smo sakupili tek nekoliko tisuća potpisa.

Ujednačena zaštita

Kada neka država pristupa EU-u ona mora ispuniti Kopenhaške kriterije, koji se odnose i na zaštitu manjina. No FUEN smatra problematičnom činjenicu da nakon pristupanja više nema mehanizama kojima bi se poštivanje tih obaveza kontroliralo?

Mnoge manjine imale su velika očekivanja od ulaska u EU, nadale su se školama, institucijama i drugim oblicima autonomije, ali to se nije dogodilo. Primjerice, u mojoj zemlji, Rumunjskoj, općine s više od 20 posto manjinske populacije trebale su dobiti bilingvalne oznake na ulicama i zgradama administracije, ali nakon pristupanja to se nije dogodilo. U zapadnoj Evropi je status quo, manjine su uglavnom prihvatile svoje stanje i nisu spremne tražiti više, dok se u istočnoj Evropi zbog recentne povijesti još uvijek traže rješenja za suživot različitih grupa. Razlozi zbog kojih se poštivanje Kopenhaških kriterija ne provjerava su očigledni jer mnoge stare članice ne priznaju manjine pa bi kontroliranje novih značilo da postoje dvostruki standardi. Smatramo da je upravo zato važno koristiti zakonski instrument EU-a, kako bi se zaštita ujednačila.

Osvrnuli ste se na stanje u Hrvatskoj, gdje je naročito kontroverzno pitanje odvojenih škola za djecu hrvatske i srpske nacionalnosti. S jedne strane, takve škole sprječavaju asimilaciju, no zamjera se da se time perpetuira segregacija. Koji je stav FUEN-a o takvoj manjinskoj politici?

Ne vidim zašto bi segregacija proizlazila iz činjenice da neka zajednica ima vlastitu kulturu i jezik. Obrazovanje je sam temelj očuvanja identiteta, kulture i jezika, a cjelokupno društvo i institucije trebaju raditi na tome da zajednice surađuju. U Evropi postoje različiti modeli pa Frizijci, primjerice, nigdje nemaju zasebne škole nego obrazovanje na oba jezika, dok u Južnom Tirolu u Italiji postoje odvojene njemačke škole. Dakle, modeli su različiti, no zajedničko je da se obrazovanje na manjinskom jeziku ničim ne može nadomjestiti. U Ukrajini i Latviji upravo se donose novi zakoni kojima se postupno ukida upotreba manjinskih jezika, što će utjecati na nestanak ruskog i drugih manjinskih jezika. Ako neka država zaista želi promovirati upotrebu službenog jezika trebala bi to raditi pedagoškim mjerama, a ne smanjivanjem manjinskih prava.

1/1