>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Lotte u Weimaru

U pet do tri popodne bili smo utroje na vratima kuće u Rilkeovoj ulici broj 17. Krepka, nasmijana Lotte iz Weimara otvara nam vrata i kaže na češkom: Moji milí jugoslávci! Takvu dobrodošlicu, ni na češkom ni na kojem drugom jeziku, više čuti neću, nema otkud da se čuje

Hoću da ispričam kako je protekao prvi dan među danima moga prvog boravka u Weimaru. Početkom novembra 1983. ondje sam stigao sa Radoslavom Bratićem, bili smo dvije sedmice gosti Društva pisaca DDR. U Weimar smo stigli iz Berlina, vozom. U Erfurtu nam je Dagmar Franke, naša pratiteljica, kazala da ćemo u Weimaru biti smješteni u hotelu Elephant! A je li to onaj hotel u kojem je odsjela gospođa Charlotte Kestner, zvana Lotte kod Thomasa Manna, upitali smo Dagmar. To je taj hotel, samo što se u romanu zove Zum Elephanten, a danas se zove samo Elephant. E, možda tamo još radi onaj konobar iz romana Mager, da ga sutra potražimo. Onaj Mager što kaže da je knjigodostojno to što on Wertherovoj Lotte pomogne da iziđe iz Goetheove kočije. Mager, koji svoje prezime izgovara maher. Još smo toga nabrajali i nadodavali, malo naklapali pa i bulaznili, čas Bratić čas ja, bili smo dva razularena derana u vozu za Weimar, a Dagmar nas je gledala i mi smo čuli ono što nije rekla: samo vas gledam! To je trajalo sve dok nismo ušli u hotel Elephant. Ondje smo preuzeli ključeve svojih soba, svako svakome rekli laku noć i otišli da spavamo.

Ujutro, za doručkom, Bratić i ja, vidimo rade dva konobara, jedan posve mlad, drugi stariji od nas. Toga drugog smo prozvali Mager. Svejedno što nije bio ni rječiv ni rječit, već šutljiv i skoro stidljiv, on je za nas toga jutra postao Mager i ostao Mager, tj. Macher. Usred doručka, Mager priđe našem stolu i pita koji je od nas dvojice Gudžević! Ja sam, kažem mu, a on kaže da imam telefonski poziv i zamoli da s njime odem do recepcije. Tih dvadesetak metara hoda spopao me je strah kakav ne znam da sam kad osjetio. Noge mi se prekratile, hodim a ne idem. Strepnja da mi je neko umro, pa su moji zvali Savez književnika u Beograd, pa im je ondje sekretarica ili možda dobri Ivan Ivanji kazao da sam u Istočnoj Njemačkoj. Dovučem se do recepcije, konobar se povuče, recepcioner mi pruži slušalicu, jedva je prihvatim rukom. Bez pola duše, izustim halo, kad mi se javi ženski stariji glas i, na njemačkom, pita ono što me prije pola minute pitao konobar, jesam li Gudžević.

- Jesam, gospođo Danemann.

- Nisam ja gospođa Danemann, ja sam s gospođom Danemann iz Društva pisaca upravo razgovarala i saznala da ste prenoćili u hotelu Elephant. Ja sam Lotte Fürnberg, zovem iz Weimara.

Zanebesa mi se svijet: konobar Mager me vodi na recepciju, a ondje me zove Lotte iz Weimara! Aman, amaaan, ječi mi i odjekuje lubina. Drago mi je gospođo Fürnberg, kažem, a najradije bih je odmah upitao kako mi može pomoći.

- Drago mi je što vas dvojicu jugoslavenskih pisaca mogu pozvati u svoju kuću, danas u 15 sati, ja stanujem u ulici Rainer Maria Rilke, na broju 17. Dođite na kafu, naći ćemo i malo vina, a dotad će biti ispečen i kolač koji možda dosad niste jeli.

- Hvala Vam, gospođo Fürnberg, rado ćemo doći. Vidimo se u 15 sati.

Vratim se u salu za doručak, još treperim od one strepnje koju sam ponio na recepciju. Bratić sjedi, čeka me otvorenih usta. Dok mu pričam s kime sam razgovarao, stigne na doručak naša voditeljica Dagmar. Kažem i njoj šta se upravo zbilo, a ona, sva mirna, kaže, znam, to je unaprijed planirano. Pitam je, ko je ta Lotte Fürnberg. Odgovori mi da je to udovica Louisa Fürnberga. A ko je taj, pitamo i ja i Bratić.

- Šta, niste čuli za Louisa Fürnberga, velikog našeg pjesnika, prozaistu, kompozitora?

- Ne mi, nikad!

- Pa to je čovjek koji je uza sve što je bio, još i obožavao Jugoslaviju, vaše partizane i njihovu herojsku borbu za oslobođenje. On je o njima spjevao i dosta pjesama. Jugoslaveni su spasili život i njemu i njegovoj supruzi Lotte, ovoj koja vas je pozvala na kolač i na kafu. Njima se prvo dijete, sin Miša, rodio u Beogradu! Kad god preko našega društva pisaca dođe neki jugoslavenski pisac u Weimar, gospođa Fürnberg biva o tome obaviještena i ona gosta obavezno pozove u svoju kuću.

Predložimo voditeljici Franke da je, do posjete gospođi Fürnberg, oslobodimo brige o nama, te da se vidimo u pet do tri pred kućom Lotte u Weimaru. Ona prihvati, ostavimo je da doručkuje i iziđemo na slavni trg na koji su Thomas Mann, a poslije i režiser Egon Günther doveli onu kočiju sa Charlotte Kestner i Goetheom uz nju. Majko moja, koje mjesto, koja zgrada je taj Elephant: tu su svraćali Goethe i Schiller, tu je bio Wagner i Einstein. Ovim trgom je hodila i Lilli Palmer, druže Bratiću. No ti drug Gudžević predlaže da, kao najprvu stvar u Weimaru jutros, poslije ovakvog telefonskog uvoda, a od uroka, vidimo Staro groblje. Druže Gudževiću, drug Bratić jednoglasno je saglasan s Vašim predlogom. I tako mi odemo gdje smo rekli, a ondje najprije u Kosturnicu kneževa i prinčeva, u kojoj su i dva tamno crvena hrastova sarkofaga Goethea i Schillera. Onda niko nije znao da Schillerove kosti nisu u sarkofagu s njegovim imenom. Stajali smo pred njima nepomično i jedva pomično, svaka se brbljivost ondje u nama ugasila, i brbljivost i razgovorljivost, višak su nam i usta i uši. Poslije više od pola sata iziđemo i među grobovima naiđemo na grob Charlotte von Stein. I vidimo kako na lučnom svodu njenog spomenika stoji ogroman gavran. Stoji, živ, crn i sjajan u peru kao što samo gavran crn može biti. I vidimo onaj nagrobni bijeli medaljon lika Charlottina ispod kandži gavranovih.

Krenemo dalje, pa dođemo do ruske kapele i u njoj do grobnice Marije Pavlovne Romanove, vojvotkinje Saksonije, Weimara i Eisenacha, a kćeri ruskog cara. Bratić je posve opčinjen, jedva sam ga pokrenuo dalje. A dalje smo krenuli tako što smo se vratili prema velikoj kosturnici prinčeva i kneževa, i blizu nje našli grob Johanna Petera Eckermanna, pjesnika i Goetheova biografa.

I tako idemo tim grobljem, čitamo ona imena, i vidimo da smo podobro nepripremljeni za ovo groblje, te osjećamo kako se čuvena riječ vidi se samo ono što se zna, ostvaruje jutros e bogme s mukom po nama! Usred te spoznaje, najednom, kao da nam na put izlazi, evo jednog velikog pravougaonog hrapavog kamena, a na njemu piše: LOUIS FÜRNBERG! Pa desno od imena njegov lik, kao posmrtna maska, a ispod u dva reda piše 24. 5. 1909 i 23.6. 1957. To je taj Fürnberg, to je njegov grob među počasnim grobovima grada Weimara! Eto, do prije tri sata nismo znali o njemu ništa, a sad znamo gdje počiva i znamo da mu nedaleko od groba živi udovica, Lotte u Weimaru!

Ne znam jesmo li gospođi Lotte Fürnberg ponijeli u kuću cvijeće, ne znam, nadam se da jesmo, no se ne sjećam dobro. Bratića više ne mogu pitati, nije više na ovom svijetu. U pet do tri popodne bili smo utroje na vratima kuće u Rilkeovoj ulici broj 17. Krepka, nasmijana Lotte iz Weimara otvara nam vrata, iza nje dolazi njena kći Alena. Lotte iz Weimara nam kaže na češkom: Moji milí jugoslávci! Takvu dobrodošlicu, ni na češkom ni na kojem drugom jeziku, više čuti neću, nema otkud da se čuje.

Sjednemo, kći Alena donese tepsiju tek ispečenog kolača, koji je najavila mati Lotte. Tek tad vidimo koja je ljepotica Alena Fürnberg, ona u sjećanje priziva Goetheovu riječ o ljepoti kao najpostojanijoj vladarici ovoga svijeta. Tepsija koju je Alena donijela i način na koji ju je donijela žive u meni evo trideset i četiri godine. A kolač, Kuchen, to je prije neka pita s lukom, jako ukusna je bila ta pita ili taj kolač. I danas kad god je se sjetim, pođe mi voda na usta, kao onome pokusnom psu kod Pavlova. Popili smo kafe, dosta, i vina smo bogme popili pokoju čašu. Nakon pola sata, Alena nam kaže da mora krenuti na posao. Nama to bude žao, Bratić kaže, a što smo dolazili kad je radni dan. Lotte iz Weimara kaže, a vi, mili moji dođite kad nije!… Nastavlja se.

1/1