>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Lud, zbunjen, normalan

Milanovićev uspjeh u prvom krugu predsjedničkih izbora zaustavio je trijumf goropadne desnice, ali ona ih je, zbirno, ipak dobila. Zato su važniji aduti protestni kandidati ljevice koji su, istupajući i kao komičari, dosad najviše uozbiljili mogućnost da se na izborima nešto stvarno može promijeniti

Ne znam kako je s vama, ali mene prvi krug hrvatskih predsjedničkih izbora jako podsjeća na najavu iz Sarajeva da se nastavlja snimanje serije ‘Lud, zbunjen, normalan’. Evo odmah objašnjenja. Koliko vas u toj navodno humorističkoj seriji tjeraju bukovim letvama da se smijete nečemu što nije smiješno, ali jeste glupo, toliko vas i ovi naši uvjeravaju da je ozbiljno nešto što nije ozbiljno. Da, ovo su bili neozbiljni izbori. Kao na nekakvom Trećiću, zemlji koja ne samo što ne rješava svoje probleme, nego nema pojma da ih uopće ima, tako vidi sebe u ovim izborima i Hrvatska. Kao malu, ali ubavu zidanicu, napravljenu od najboljeg bračkog, ličkog i hercegovačkog kamena, u kojoj ništa ne treba mijenjati, osim malo popraviti popucalu žbuku oko vrata i prozora te promijeniti poneku okapnicu. Ostalo je super, bolje ne može biti. Eh da, asocijacije odmah lete i prema Vukovaru koji se pretvara, neki s razlogom rekoše, u ‘muzej’ u kojem se opravdano pohranjuju strahote ratova devedesetih. Ali još više služi kao frižider u kojem su zamrznute mržnje iz tih godina, s namjerom koju praktički svakodnevno gledamo da ih se kada god treba odmrzne i ponovno stavi na raspolaganje mrziteljima i s hrvatske i sa srpske strane.

E, u takav nekakav muzej pretvaraju Hrvatsku i ovi predsjednički izbori, jer se u njima ova zemlja pojavljuje kao nešto obogotvoreno i sveto, čemu se ni za milu majku ne smije uputiti nikakav bitan prigovor, čak i ako to uključuje najgore hrvatske zločine. Najkomičnije je da su na to prijetećim kažiprstom upozoravali jedni druge baš oni koji su glavni kreatori tog burlesknog državotvorstva, prvenstveno Kolinda Grabar-Kitarović i Miroslav Škoro, a nije puno zaostajao ni Zoran Milanović. To mahanje patriotskim prstićima najgori je politički treš u dosadašnjim predsjedničkim izborima, toliko jadan da čak ni realna, opipljiva Hrvatska nije u svojoj mizeriji pala toliko nisko. Svojedobno sam napisao da u Hrvatskoj glasači ne biraju političare, nego političari biraju njih, birače. Bila je to aluzija na nakaradno skrojene izborne jedinice, a istodobno i opravdanje za glasače koji za to nisu krivi. Sada to opravdanje više ne vrijedi. Na predsjedničkim izborima Hrvatska je jedna izborna jedinica, što znači da su sami birači izgurali u špicu predsjedničkih favorita dva desna kandidata (Kolinda Grabar-Kitarović, Miroslav Škoro) koji su, najozbiljnije što se dalo odglumiti, pozivali na dobrobit ‘naroda’.

Ali jedino stvarno ozbiljno su dvije najmorbidnije izjave koje su njih dvoje dali proteklih tjedana. Jedna je (Grabar-Kitarović) da poginuli branitelji sigurno ne žale što su mrtvi, jer imamo slobodnu Hrvatsku. I druga (Škoro) da bi pomilovao Tomislava Merčepa, koji je osuđen od hrvatskog, a nekog drugog pravosuđa, za ubojstvo više desetaka ljudi. Eto, po tim koordinacijskim točkama ili, ako hoćete, niz to koordinacijsko stubište Hrvatska se sunovratila na ovim predsjedničkim izborima. I to od vrha (politički establišment) do dna (biračka baza). U jednom trenutku čak je izgledalo da Hrvatice i Hrvati, izluđeni i zbunjeni bubnjevima hrvatskih ‘suverenista’, dobrovoljno odustaju da budu kakav-takav politički narod, što ipak jesu, i vraćaju se stepenicu niže, na pretpolitičko pleme. I to, što je najkarikaturalnije, u trenutku kada Hrvatska nema nijednog, ali baš nijednog vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja. Da takav neprijatelj samo pomoli nos, hrvatskom političkom scenom bez imalo sumnje pobjednički bi marširali tipovi ala Glasnović, Culej, Hasanbegović…, što se, uostalom, u dovoljno patološkoj mjeri i događa. Ipak, taj najgori scenarij je izbjegnut.

Prvo, izbjegnuto je da se ovi, rekoh neozbiljni izbori, pretvore u nešto smrtno ozbiljno, a to bi se dogodilo da su se u drugi krug plasirala oba kapitalna kandidata desnice, Grabar-Kitarović i Škoro. Drugo, to samo po sebi znači da je uspjeh Zorana Milanovića nekakav pomak naprijed, jer se nametnuo kao alternativa razgoropađenoj desnici, iako, hm, ne bih baš tako rekao, prije ga doživljavam kao predvodnika desne, suverenističke ljevice. Ali kako su, ponavljam, Hrvatska kao država i Hrvati kao narod još u vrtićkoj fazi sazrijevanja ili čak u pelenama, i to je barem nešto. Uostalom, Milanović se u ovoj izbornoj kampanji, što je slabo primijećeno, prvi put izjasnio kao socijaldemokrat, izjavivši da drži stranu radništvu, čak i onom industrijskom u radničkim kutama, za čije je uništenje optužio HDZ, i usto se opredijelio za regulatornu ulogu države, dakle protiv fetišizma i apsolutizma slobodnog tržišta. Stvari su, doduše, otišle predaleko da bi se u kratkom pa i u srednje dugom roku promijenile, to sliči na okretanje tankera u preuskom zaljevu, a i pitanje je koliko je iskreno mišljeno. Ali i to je u ovakvoj zemlji, koja se odrekla vlastite proizvodnje kao da i ona nije dio slavljenog nacionalnog suvereniteta, nešto skoro pa u rangu Milanovićevog izbornog slogana ‘normalno’.

Naravno, ostaje visjeti u zraku zašto mu ovaj put nisu naštetili ‘majka lekarka’, ‘djed ustaša’, da ne nabrajam dalje iz prijašnjih godina, ili mu je u goroj varijanti to čak i pomoglo. U krajnjoj liniji, to i nije bitno jer se na ovim izborima Milanović pokazao kao važan, ali ne i ključni protagonist s ljevice. Tu ključnu ulogu preuzeli su lijevi protestni kandidati, ponajprije Dario Juričan, prvi hrvatski politički komičar, koji je međutim zacijelo dosad najviše uozbiljio izbore kao priliku da se na njima nešto stvarno promijeni. Ako bude nastavio gaziti tim početnim, pionirskim koracima, za njim bi mogli ostajati još dublji tragovi. Istu antikorupcijsku agendu ima i Dalija Orešković, ali po mome sudu ograničenu time da problem korupcije vidi samo u lošem funkcioniranju institucija sistema, a ne u samome sistemu, i zato veći naglasak zaslužuje Katarina Peović. Ona je prva na otvorenu hrvatsku političku scenu iznijela ideju ‘demokratskog socijalizma’ što, istinabog, već više godina figurira na slovenskoj sceni, i to čak onoj parlamentarnoj. Ali ona je napravila korak više. Ne bježi od toga da taj svoj socijalizam predstavi, o bože, kao dio kontinuiteta jugoslavenskog socijalizma, koji je čak nazvala ‘svemirskim brodom’ u odnosu na ono što danas imamo.

Tih troje i njima slični trebali bi biti glavni protagonisti spomenute normalizacije zemlje, jer je naprosto nenormalno da zemlja s ovako bogatom socijalističkom tradicijom ima ovoliko kržljavu socijalističku ljevicu. Neće biti nimalo lako da se ona vrati u političku maticu zemlje, jer dolazi sa samoga ruba političke scene države pa i društva u cjelini, a osim toga ne treba zaboraviti da su prvi krug predsjedničkih izbora dobili, matematički, zbirno gledano, kandidati desnice (Grabar-Kitarović plus Škoro). I to više nego nadmoćno. Dok je tako, ova zemlja bit će i dalje samo luda i zbunjena. A kada će postati normalna, bog zna.

1/1