>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Luiza Bouharaoua: Potomak sam Dalmatinki koje prkose okolnostima

Neopisivo sam mnogo energije uložila da bih našla načina da živim od onoga što želim raditi, a to ima svoju emotivnu, financijsku i potencijalno zdravstvenu cijenu. Zadnju godinu usmjeravam svu energiju na pisanje, kaže dobitnica književne nagrade ‘Edo Budiša’

Nakon nagrade ‘Slavić’ za prvu knjigu mladog autora i Prozaka za najbolji neobjavljeni rukopis pisaca do 35 godina, nedavno ste dobili godišnju književnu nagradu ‘Edo Budiša’ Gradske knjižnice Pazin za knjigu priča ‘Jesmo li to bili mi’. U Facebook-objavi napisali ste: ‘Dobile smo.’ Nije baš uobičajeno da autori dijele zasluge, osim kurtoaznih zahvala na kraju knjige. Kome idu zahvale i što vam znače priznanja?

Kada sam napisala ‘mi’, mislila sam i na svoje urednike, Olju Savičević Ivančević i Krunu Lokotara. Urednici/e su najbolji čitatelji koje možete imati, s njima se mogu mjeriti samo prevoditelji, oni su svježi par očiju i naoštrena olovka koja tekst usmjerava ka tome da bude najbolji što može biti. Vrlo često, što zbog štednje, što zbog inzistiranja na ‘spisateljskom geniju’, urednike/ice nepravedno zanemarujemo. Meni je bilo važno ne napraviti tu pogrešku, posebice jer je riječ o ljudima koji su mi velika potpora. A priznanja u vidu nagrada mogu puno toga učiniti za knjigu – ‘Prozak’ mi je omogućio da uopće objavim knjigu, a ‘Slavić’ i ‘Edo Budiša’ su nanovo otvorili medijski prostor, samim time i put do novih čitatelja. To posebice vrijedi za ‘Edu Budišu’ jer je u pitanju nagrada za najbolju zbirku priča ‘na ovim našim prostorima na kojima nije potreban prijevod’. Treba reći i da su te nagrade i novčane, što u ovim mjesecima otkazanih angažmana puno znači, ali istovremeno i potvrđuje da financijski opstanak jednog autor/ice, odnosno cijele scene, ne može i ne smije ovisiti o godišnjim nagradama.

Najavili ste da radite na drugoj knjizi, romanu o ženama različitih generacija iz Dalmacije. Što vam znači Dalmacija, kako je vidite, koliko se slažete sa stereotipima koji je prate?

Moja druga knjiga bavi se imigrantskim iskustvom žena koje su rodom iz Dalmacije i činjenicom da su naše babe i prababe vodile značajno manje skučene živote od naših, posebice u geografskom smislu. Što je to Dalmacija, ako izuzmemo krajolik i klimu, iskreno ne znam, valjda zato i pišem drugu knjigu o njoj. Sigurna sam jedino da je masovni turizam dovršio proces ispražnjavanja Dalmacije od svakog sadržaja i značenja. U tom slučaju, predstoji nam (ponovno) izmisliti Dalmaciju.

Jedna ste od direktorica festivala Zgodne žene spašavaju stvar, programska koordinatorica Skribonauta, voditeljica umjetničkih i kulturnih programa u kaznionicama i zatvorima, bavite se prevođenjem. Producirali ste i dokumentarni omnibus ‘Slobodni vikend’ i kratki dokumentarni film ‘Pravo na rad’. Koliko vremena vam ostaje za pisanje?

Neopisivo sam mnogo energije uložila u to da bih našla načina da živim od onoga što želim raditi. To je, naravno, imalo i ima svoju emotivnu, financijsku, a potencijalno i zdravstvenu cijenu. Upravo zato u zadnjih godinu, godinu i pol usmjeravam svoju energiju u to da sebi stvorim što više prostora za samo jednu stvar – pisanje. Kako sam do sada sve ovo izdržala, ni sama ne znam. Potomak sam duge loze tvrdoglavih Dalmatinki koje prkose okolnostima, to je sigurno pomoglo.

Članica ste feminističkog kolektiva fAKTIV. Jeste li na književnoj sceni nailazili na zapreke kao žena?

Kada je saznao da sam napisala knjigu, nedavno mi je jedan poznanik, visokoobrazovani i progresivni mladi muškarac, s ponosom rekao: ‘Ne čitam žene.’ Svjesno i namjerno on zaobilazi autorice, ali je istovremeno potpuno siguran da mu one u književnom smislu ne mogu ništa ponuditi – u pitanju su slabe, neinventivne, neinspirativne knjige o ‘ženskim stvarima’. Skoro cijelo svoje formalno obrazovanje ni ja nisam čitala žene. Nije to bilo namjerno, barem ne s moje strane – kurikulum je složen tako da je jedna Virginija Woolf samo ime u pregledu književnog razdoblja. Sve do zadnjih godina anglistike – kroatistika je bila živi užas – na kojima su mi predavali strani profesori, nitko nije sa mnom razgovarao o tome zašto je mali broj žena pisao kroz povijest i kako to da smo one koje su se usudile i podnijele ogromne žrtve da bi pisale gurnuli u zapećak. Cijeli moj odrasli čitalački život izgrađen je u otporu prema takvom negiranju. I moram reći, moj je današnji kanon prepun uzbudljivih, inovativnih i sjajnih autorica. I to je jedan od milijardu razloga zašto sam članica fAKTIVA.

1/1