Sa slovenskom sociologinjom Majom Breznik razgovarali smo o nekoliko tema. Od ocjene opće političke situacije u Sloveniji preko promijenjenog položaja sindikata do problematike sjećanja na jugoslavenski socijalizam. Na kraju smo se dotakli i pitanja položaja seksualnih radnica, kao sive zone radnih prava, iz čijeg primjera možemo povući brojne paralele s položajem radnica uopće.

Paradoks je da se nakon raspada Istočnog bloka 1989. slavio upravo liberalizam, koji je nekoliko desetljeća prije toga doprinio nastanku raznih fašizama

Kako biste ocijenili trenutnu političku situaciju u Sloveniji? Što se događa s Janšinom vladom?

Mogu je opisati jednom riječju, janšizam, ali je ne smijem izgovoriti u javnosti. To vam sve govori o trenutnoj situaciji. Stanje se može opisati samo anegdotalno jer je sve drugo suviše stresno. Prije nekog vremena novine su primjerice pisale da su sutkinju koja je privatno govorila o Janši kao o diktatoru maknuli s položaja voditeljice odjela. To pismo je došlo u ruke Slovenske demokratske stranke (SDS), pa ipak su je na kraju degradirali sami suci. Druga anegdota je o Slovenskoj tiskovnoj agenciji, kojoj je vlada u oktobru oduzela sredstva jer je vijest o izdavanju novog albuma repera Zlatka bila duža od vijesti o susretu Janše s Orbanom. Ta pripovijest – "tko ima dulji" – još se nije završila, a novinarke i novinari još uvijek nisu dobili plaću. Ili priča o direktoru statističkog ureda koji nije dao podatke vladinim savjetnicima jer su bili zaštićeni prema Zakonu o osobnim podacima. Nedugo nakon toga pročitao je u novinama da ga je vlada smijenila i imenovala novog. Takve priče u svoje vrijeme pripisivali su jedino Staljinu. Sjetite se recimo one kada se pomoćnik požalio Staljinu na svoju ženu, a on ju je još iste večeri dao deportirati u Sibir.

 

"Revizionizam na ljevici"

Što u takvoj situaciji mogu učiniti sindikati? Kakav je izgled da se oni napokon pokrenu?

Janša je došao na vlast u povoljnom trenutku za svoju politiku. S jedne strane, epidemija mu daje priliku da straši ljude. S druge strane, evropski fondovi solidarnosti omogućavaju mu da potkupljuje sve koje ne može zastrašiti ili zamijeniti. U decembru je koalicijska Stranka modernog centra (SMC) glasno razmišljala da li da istupi iz vlade. Prije kraja mjeseca izašao je zakon koji je namijenio 200 milijuna eura za kredite u turizmu, inače interesnom području te stranke. Ne predstavlja iznenađenje što je SMC ostao u koaliciji. Iako manje, nešto sitno dobili su i radnici kroz krizne dodatke. Pa i oni koji nisu bili egzistencijalno ugroženi, niti su radili u otežanim uvjetima. To je mnogima pomoglo da odvrate pogled od povijesnog revizionizma, korupcije, samoubilačke privredne politike. Međutim, jasno je da će "privredni oporavak" nakon epidemije početi s "mjerama štednje". Prve mjere najavili su u decembru, suspendiranjem novele Zakona o minimalnoj plaći, koja je stupila na snagu 1. januara. Ali kada su sindikati zaprijetili generalnim štrajkom, vlada je prijedlog povukla. Ipak, sindikati nastavljaju s pripremama jer prijedlog svejedno nije zamro.

Koja je razlika između sindikalne borbe nekada, u "zlatnim vremenima" sindikalizma u tranzicijskoj Sloveniji i danas?

U kritici suvremenih sindikata mogli bismo opravdano govoriti o Lenjinovom "tredjunionizmu", okrenutosti prema političkom reformizmu. Slovenski sociolog Miroslav Stanojević posljednju fazu sindikata okarakterizirao je kao "ekonomski sindikalizam". Ali tobože se već razmišlja čak i o "financijskom sindikalizmu", da bi se sindikati usredotočili na radnike s višim primanjima, čiji bi doprinosi donijeli više novca. Česta zamjerka je da sindikati zastupaju "radničku birokraciju", slično kao u 19. stoljeću, kada su sindikate osnivali privilegirani zanatski radnici. Pa ipak, postoji velika razlika u današnjoj strukturi sindikalnog članstva, kao što smo pokazali u jednom našem istraživanju: sindikalno članstvo danas tvore pretežno radnice i radnici s najnižim dohocima, koji se po radnim odnosima i ekonomsko-socijalnoj sigurnosti približavaju prekarnim radnicima. Iz svih tih razloga međunarodne organizacije – ILO, OECD – ubrajaju ih baš u prekarne radnike. Ta činjenica blokira sindikate da uistinu prijeđu u ekonomski ili financijski sindikalizam i da u trenutnim okolnostima postanu "pokorna sindikalna birokracija".

Bavite se kritikom sjećanja na jugoslavensku socijalističku prošlost. Razlikujete dva modaliteta, onaj narodnog sjećanja i onaj memorijalne politike institucija. Koje su sličnosti, a koje razlike među njima?

Modaliteti imaju upravo suprotan odnos spram prošlosti. Spontano narodno sjećanje čuva kulturni opstanak zajednice koja je prošla. S druge strane, institucionalne politike sjećanja oblikuju "zajednice sjećanja" i preko zajedničke kulture uspostavljaju nove društvene grupe. S time da se za njih sastavlja, ako već ne i izmišlja, prošlost, o kojoj dosad nisu znali da postoji i da im je zajednička, oni se konstruiraju u djelatnu društvenu grupu. Da budemo konkretni, spontano narodno sjećanje je "postsocijalistička nostalgija", dok se institucionalna politika sjećanja nastavlja na ideološke aparate države, koji oblikuju "okoliš sjećanja".

Razvila se velika produkcija akademskih radova o kulturi sjećanja na socijalizam, tek ponekad i politici sjećanja. Što je problem s većinom te proizvodnje? Njihov interes za prošlost usmjeren je na budućnost i to na specifičan način...

Započnimo s politikama sjećanja koje svoj pogled na budućnost grade na povijesnoj amneziji socijalizma. Rezultati nas mogu ponekad zabavljati, kao u priči mađarskog filozofa Gáspára Miklósa Tamása, koji je pred vratima knjižare sreo studenta s Marxovom knjigom na engleskom. Pitao ga je zašto ne uzme mađarski prijevod. Pokazalo se da student nije znao da on uopće postoji. No rezultati mogu biti dramatičniji, kao što se pokazalo pri nastajanju suvremenih "autokratskih" režima. Pomoću amnezije ti režimi prikrivaju svoju sličnost s povijesnim režimima i s razlozima zašto su se oni uopće pojavili – da su se pojavili iz duboke krize kapitalizma, da su društvene elite same predale vlast autokratskim režimima jer su jedino tako omogućile kapitalizmu daljnji život. Zato brojne analize govore o tim režimima kao o novom stupnju u razvoju kapitalizma. Međutim, pomoću amnezije prikrivaju i činjenicu da su se odgovori na takve krize već oblikovali, ponegdje kao socijalizmi, drugdje kao socijaldemokratski ili državni kapitalizmi. Paradoks je da se nakon raspada Istočnog bloka 1989. slavio upravo liberalizam, koji je nekoliko desetljeća prije toga doprinio nastanku raznih fašizama. Povijesna amnezija omogućava da se u razmišljanju o budućnosti te činjenice izgube. Tomaž Mastnak jedan je od rijetkih koji upozorava na njih i na proturječje da evropskim institucijama više odgovara vlada Janeza Janše no što bi im odgovarala uzmimo Ljevica (Levica), sa socijalnim programom.

Kako onda dolazi do izvjesnog "revizionizma na ljevici" koja se, u civilnom žargonu govoreći, "suočava s prošlošću"? Govorite na primjerima nekih radova Tanje Petrović i Mitje Velikonje.

Određeni dio akademske produkcije polemizirao je s politikama sjećanja. Ta produkcija nadahnjivala se narodnim sjećanjem na socijalizam – masovnim obilježavanjima socijalističkih praznika u Jajcu ili Kumrovcu, sakupljanjem socijalističkih muzealija, Balkan-partyjima, obnavljanjem socijalističke zabavne i potrošačke kulture itd. – koji je nazvala postsocijalističkom nostalgijom. Studije tvrde za sebe da se, u suprotnosti s apstraktnim teorijama totalitarizma, bave sa stvarno postojećim socijalizmom. Čitajući te studije osvijestila sam neke simptomatične tragove. Autorice i autori u svojim studijama redovito naznačuju da postsocijalističke nostalgije ne pokazuju stvarnu namjeru obnove socijalizma i da se socijalizam ne može ponoviti. To je bilo prvi put da su "povjesničari" osjećali dužnost da naglase da se prošlost ne može ponoviti. Zatim se radi o načinu kako se oni obračunavaju s postsocijalističkim – nacionalističkim i neoliberalnim – ideologijama. Socijalistička prošlost pojavljuje se kao refleksija razočaranja sadašnjim društvenim stanjem, restauracijom kapitalizma i kolonizacijom. Ali se pogled na socijalizam reducira na nekoliko "prava", na opću dostupnost obrazovanja i zdravstva, na socijalnu i radničko-pravnu sigurnost, uzmimo, kao pozitivno naslijeđe socijalizma. Tako uspijevaju razlikovati pozitivne dosege socijalizma od njegove "autoritarne i totalitarne prirode". A pitanje je možemo li analizu socijalističkih društava tako jako reducirati da razlikujemo dio od cjeline. Nisu li ta prava bila uvjetovana socijalističkim tipom akumulacije, koji nije bio utemeljen na privatnom prisvajanju profita?

Spontano narodno sjećanje na jugoslavensku prošlost je "postsocijalistička nostalgija", dok se institucionalna politika sjećanja nastavlja na ideološke aparate države, koji oblikuju "okoliš sjećanja"

 

Položaj seksualnih radnica

 

Što je to onda "zajednica memorije", koja ustvari pomaže da se održi postojeće društvo, proizvođenjem vlastite kulture?

Zajednica memorije je okoliš sjećanja – škole, muzeji, pravo, kultura, istraživanja itd. – i vjerovanje da zajednička memorija postoji. Kada se u to ureže "memorijalni inženjering" – povijesna amnezija socijalizma – i ako je on ustrajan, okoliš sjećanja počinje sam proizvoditi učinke. Čak i nevjerojatne učinke. To se pokazalo sada, kada se autoritarna vlast podudarila s izvanrednim okolnostima epidemije. Te okolnosti pomogle su aktivirati sile o kojima si dosad nismo dozvolili misliti da postoje. Nabrojat ću slovenske primjere, iako dolaze vijesti da su i druge države imale sličnu praksu. Prvi takav primjer je da su u vrijeme proljetne epidemije zdravstveni konzorciji radili liste koje se korisnike staračkih domova može poslati u bolnicu ako obole od Covida-19, a koje ne, iako trebaju nužnu medicinsku pomoć. Spomenimo i da se našla skupina liječnika koja je javno izjavila da neće poštovati vladine mjere ako će one škoditi oboljelima. Drugi primjer je Akademija znanosti, koja je jesenas priredila savjetovanje na kojemu su razvijali etička mjerila pomoću kojih bi odlučivali tko će dobiti medicinsku pomoć, a kome će ona biti uskraćena ako će nedostajati liječnika ili opreme. I još jedan primjer. Usred epidemije jedno se poduzeće odlučilo da će uvesti svoj "model zapošljavanja" mimo važećeg zakonodavstva, ali se nijedna nadzorna institucija nije pokrenula. Njihova reakcija poručuje da su radnice i radnici u potpunosti prepušteni despotizmu svojih poslodavaca. Tako se čovjek jednog dana probudi i ustanovi da su se društvene institucije već odavno pripremile na dolazak autoritarnog režima.

Bavite se, iako uzgred, i položajem seksualnih radnica u Sloveniji. Kako biste ga ukratko opisali? Je li prostitucija zabranjena, iako je vlast tolerira na različite načine?

Nisam se prije time bavila, a sada sam otkrila kako je to odlično područje koje može iz brojnih perspektiva pojasniti suvremeno radničko pitanje. Prostitucija inače nije zabranjena. Osoba koja želi obavljati tu djelatnost može se registrirati i plaćati socijalna davanja. Ono što je nejasno jest pomoć pri toj aktivnosti i naročito definicija iskorištavanja prostitucije.

Kako u svemu tome prolaze seksualne radnice?

Podatke uzimam iz sudskog postupka o bordelu Marina, koji je stekao 150 000 stranaka, s radnom snagom od više od 400, uglavnom rumunjskih, prostitutki oba spola. Presuda pokazuje kako sud ima naivnu predodžbu o prisilnom radu. Radi se o pretpostavkama da se osoba ne može slobodno kretati, da je se fizički kažnjava i psihički ucjenjuje. Budući da sudovi prvog i višeg stupnja nisu našli te znakove, oprostili su organizatorima i vlasnicima bordela sve optužbe za iskorištavanje prostitucije. Stav sudova bio je da su prostitutke bile radnice za nadnicu, koje su se kao slobodne osobe odlučile za taj posao pod unaprijed znanim uvjetima, pa zato ne trebaju zaštitu države. To je u stvarnosti stajalište društva spram "viška iskorištavanja" uopće. U konkretnom primjeru žene su poticali na prostituciju tako što su ih zaposlili na dva sata dnevno kao animatorice, plaćajući im manje od minimalne plaće. Za dodatan prihod ponudili su im prostituciju i plaću na ruke. Tako su poticali žene na prostituciju i najzad stvarali uvjete za prisilan rad. Nije nužno da je do toga uvijek došlo, ali i druge činjenice – ako nisu dosegle normu, morale su vratiti plaću; ako su neopravdano izostale s posla, morale su plaćati naknadu itd. – govore da je do toga vjerojatno dolazilo.