>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Maja Breznik: Slovenija je veliki trgovac radnom snagom

Slovenska poduzeća, koja često postoje samo kao poštanski sandučići, zapošljavaju radnike iz republika bivše Jugoslavije samo zato da ih mogu uputiti u druge države EU-a. Po istraživanju Evropskog parlamenta, ta skupina radnika obuhvaća više od desetine svih zaposlenih u Sloveniji, što je svrstava među države najveće izvoznice radne snage

Sociologinja iz Ljubljane Maja Breznik sistematski se bavi, uz druge teme, problemom promjena oblika radnih odnosa u suvremenom kapitalizmu. Takav je i njezin rad u zborniku ‘Filozofije revolucija i ideje novih svjetova’ (Radovi trećeg okruglog stola Odsjeka za filozofiju, uredili Borislav Mikulić i Mislav Žitko, FF Sveučilišta u Zagrebu 2018.). Ovaj razgovor kruži oko, za radnike, važne teme podnajamnog rada.

U Sloveniji, ali i u državama Istočne Evrope pa i drugdje, privreda se oporavila pomoću gotovo isključivo prekarnog zapošljavanja

Zašto kapitalizam izlazak iz zadnje cikličke krize, započete 2008., traži u prekarnim oblicima zapošljavanja, baziranim na ugovoru o djelu?

Cikličke krize su privremeno nužno razrješavanje proturječja kapitalizma, prije svega problema hiperprodukcije. Zato što su proizvodni procesi sve više globalizirani, zato što je produkcijski proces, koji se nekada odvijao samo u jednoj tvornici, sada razdijeljen i povezuje pogone iz svih krajeva svijeta, te krize imaju nesrazmjerno veći učinak u periferijama i poluperiferijama nego u kapitalističkim centrima. U svjetskim zonama industrijskih podizvođača, kao što su Meksiko, Malezija ili Kina, u zadnjim krizama se broj preko noći otpuštenih radnika i radnica mjerio u milijunima. Jednako je bilo i u Sloveniji, koja se privatizacijom privrede sve više pozicionira u tu periferiju: po zadnjoj krizi broj nezaposlenih je premašio onaj u kriznim vremenima nakon odcjepljena od Jugoslavije. Strah radnika i radnica od nezaposlenosti pomaže privrednom oporavku: spremni su raditi za nižu plaću, prihvaćati prekarizaciju u zapošljavanju i odreći se sindikalnih prava. U Sloveniji, ali i u državama Istočne Evrope pa i drugdje, privreda se oporavila pomoću gotovo isključivo prekarnog zapošljavanja.

‘Suiskorištavanje radnika’

Dominira li u novom zapošljavanju u Sloveniji agencijski rad, prividno samozapošljavanje ili podugovaranje?

Svi ti oblici zapošljavanja su u porastu. Prva dva statistički provjerljivo, dok o trećem možemo samo nagađati jer nitko ne želi čuti za problem podizvođačkih radnika. Kad je u Luci Koper umro podizvođački radnik, inspektorat je naložio tom poduzeću ‘uklanjanje nepravilnosti’! Nakon krize razvila se i nova velika grana, upućivanje radnika u inozemstvo. To znači da slovenska poduzeća, koja često postoje samo kao poštanski sandučići, zapošljavaju radnike iz republika bivše Jugoslavije u Sloveniji samo zato da ih mogu uputiti u druge države EU-a. Po istraživanju Evropskog parlamenta, ta skupina radnika obuhvaća više od desetine svih zaposlenih u Sloveniji, što svrstava ovu zemlju među države najveće izvoznice radne snage. Sve je više i zaposlenih na skraćeno radno vrijeme jer su poduzeća zaključila da će tako lakše intenzivirati rad za razmjerno manju plaću, što stvara problem podzaposlenosti i siromaštva zaposlenih. Pokušamo li barem većinu tih oblika podvesti pod zajednički nazivnik, njihovo je zajedničko svojstvo ‘podizvođenje’.

Što je to unutrašnje, a što vanjsko podugovaranje i podizvođenje?

Vanjsko podizvođenje je drugo ime za sweatshops. Unutrašnje podizvođenje karakteristika je organizacije radnog procesa u ranom kapitalizmu 19. stoljeća u Engleskoj, SAD-u i Japanu, uzmemo li u obzir samo te tri države. Slabo je poznato da su u mnogim granama vlasnici kapitala osiguravali radni prostor, sredstva za rad i sirovine, dok su sam radni proces razdijelili podizvođačima, koje su plaćali po izrađenom komadu. Podizvođači su sami unajmljivali radnu snagu i što su je manje plaćali, mogli su zadržati više profita za sebe, pored nadnice, na koju su također imali pravo. To je rodilo sistem ‘suiskorištavanja radnika’, kao što kaže povjesničar Hobsbawm, u kojem su radnici i radnice imali određene profitne poticaje od iskorištavanja drugih radnika. Danas su razlike između oblika pobrisane. Poduzeće u sklopu globalne proizvodne mreže, koje dobije sva uputstva od vodećeg poduzeća, uključivo s cijenama finalnih proizvoda i kako da unajmljuje radnu snagu, može biti unutrašnji ili vanjski podizvođač, ovisno o našem pogledu. Bitan je ovaj sistem ‘suiskorištavanja radnika’, koji se u potpunosti razmahao nakon neoliberalne kontrarevolucije.

Pokušamo li većinu novih oblika zapošljavanja podvesti pod zajednički nazivnik, njihovo je zajedničko svojstvo ‘podizvođenje’

Radnici su ne samo prodavači svoje radne snage, već i sve više odvojeni od tzv. tržišta rada?

Zadnja konstatacija, koju podupiru empirijska istraživanja u Brazilu, Južnoj Africi, Južnoj Koreji i skoro svugdje drugdje, ukazuje na razmah tripartitnih radnih odnosa. Za njih je karakteristično da nastupa posrednik između kupca i prodavača radne snage pa zato radnik više ne može neposredno prodavati svoju jedinu robu, svoju radnu snagu, već samo preko posrednika. Radnik je prema tome ‘oslobođen’ ne samo od vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, već nema ni pristup tržištu radne snage, koji mu brane razni posrednici. Takav primjer su podizvođački radnici, agencijski radnici, pa čak i samozaposleni koji su kapitalisti samo u svojim glavama, dok u stvarnosti kao kapitalisti prodaju samo same sebe kao radnu snagu.

Zašto posrednike, agente pri zapošljavanju, ne možemo smatrati nevažnom pojavom, iako oni ne utječu bitno na važenje zakona kapitalističke proizvodnje?

Ideja o ‘dobro funkcionirajućem tržištu rada’ jedna je od temeljnih pretpostavki racionalnosti i pravičnosti kapitalističke privrede. Ali već puko empirijsko opažanje, koje govori o ‘srednjovjekovnim oblicima iskorištavanja’, ukazuje na to da je s tom idejom nešto naopako. Afirmirana ekonomska misao pretpostavlja tržište rada na kojem se kupac i prodavač neposredno pogađaju o cijeni radne snage. Tržište rada je dakle skup tih individualnih pogodbi, koji uspostavlja cjelovitu ponudu i potražnju za radnom snagom, određuje prosječnu cijenu radne snage te na kraju i stupanj zaposlenosti. Svako miješanje u ugovor između kupca i prodavača radne snage je odmak od ‘dobro funkcionirajućeg tržišta rada’. Po toj teoriji čak i sindikati uzrokuju platne nesrazmjere, podupiru ‘radničku aristokraciju’ i ograničavaju pravilno djelovanje tržišta rada. No nisu li onda i posrednici odmak od pravilnog djelovanja tržišta rada? I još važnije pitanje: je li uopće ikada postojao kapitalizam s ‘dobro funkcionirajućim tržištem rada’?

Zabluda je misliti da sustavi unutrašnjeg podnajma spadaju u ‘adolescentsko doba kapitalizma’ i da su nestali s 19. stoljećem. Tu zabludu donedavno su podupirale i mnoge društvene teorije?

Veći problem je što društvene teorije to nije jako zanimalo. Baš zbog toga njihove analize nisu daleko stigle i iskreno su groteskne. Zadnja generacija operaista npr. govori da su zameci komunizma prisutni već u suvremenim radnim procesima i utjelovljuju se u ‘radniku znanja’. Sociolozi se usredotočuju na ranjive skupine i na liječenje kapitalizma od njegovih ekscesa. Guy Standing predviđa nastanak nove klase prekarijata, iako se u biti sami proizvodni odnosi nisu promijenili i nisu uzdrmali koncepciju proletarijata. Teorije svjetskog rada govore pak da se zapadni radnik tovi na račun iskorištavanja radnika na periferiji.

S druge strane, pomodno je misliti i kako su ‘savitljiva’ poduzeća, unajmljivanje podnajamnika i slične pojave prekarizacije rada novotarije neoliberalnog kapitalizma. U kojem smislu u ovoj oblasti možemo govoriti o povratku na oblike društva 19. stoljeća, a u kojem da je podugovorni sistem nužan dio svakog kapitalističkog tržišta rada?

Jednostavno zbog toga što bi normalno djelovanje tržišta rada prije ili kasnije značilo kraj kapitalizma; dobro organizirane radničke borbe 1960-ih upravo su to najavljivale. Uzmimo da se prosječna cijena radne snage određuje pomoću normalne, to znači neposredne, ponude i potražnje radne snage. Za kapitalista nastaje problem kada nedostaje radne snage ili kada su sindikati jaki, u kojim slučajevima se po pravilima tržišnih zakonitosti cijena radne snage mora povisiti. To može zaobići tako što će uzimati radnu snagu s tržišta koja stvaraju sami posrednici, a njih ćemo nazvati privatna tržišta rada. Njihova funkcija je u tome da stvaraju ponudu radne snage i time otvaraju tokove (migrantskog) rada na područjima gdje nedostaje radne snage. Ili suprotno, umjetno smanjuju potražnju za radnom snagom, stvarajući privatna tržišta rada pomoću radne snage koja je raspoloživa po cijeni nižoj od tržišne cijene radne snage, kao što je uzmimo ponuda agencijskih radnika. Svrha je privatnih tržišta rada, koja su postojala u svim povijesnim razdobljima kapitalizma, onemogućiti funkcioniranje ponude i potražnje za radnom snagom. Ali kada onemogućavaju zakonitosti tržišta rada, potkopavaju i temelj ‘racionalnosti’ kapitalističke ekonomije.

Tržište radne snage

Socijalizam, posebno jugoslavenski, i kada se smatrao tržišnim, zakonski je i ustavno branio otvaranje tržišta rada, pa onda i radne snage, kao oblika eksploatacije čovjeka po čovjeku. Uzmemo li u obzir samo zadnju fazu tog poretka, kako je bilo moguće da već u njemu neoliberalna ideologija svejedno postane sve prihvatljivijom, naročito za upravljačke slojeve, i kako se to odražavalo na radne odnose?

Stoji da je jugoslavenski socijalizam dosljedno proveo međunarodni projekt, za koji je odgovorna bila Međunarodna organizacija rada (MOR), po kojem ‘rad nije roba’ i koja je uspostavila ‘javna tržišta rada’. Time je onemogućila posrednike i iskorijenila sistem ‘suiskorištavanja’ ili iskorištavanja čovjeka po čovjeku. Naravno, postojale su iznimke, prije svega kod jugoslavenskih migranata, koji su odlazili na rad u druge republike i druge države. Ali već u doba socijalizma međunarodne organizacije su se promijenile. MOR je postao zagovornik agencijskog rada i zamagljivao je međunarodnu regulaciju pomoću reakcionarne kampanje za ‘pristojan rad’. Tranzicijskim elitama dakle nije trebalo ništa drugo nego da se pozivaju na ugledne međunarodne institucije pa su mogli, polako, korak po korak, uvoditi promjene. Ali su ih svejedno u nekim trenucima morali iznuditi i prevarom. Glatko uvođenje promjena ovisilo je i o sindikatima, koji su pristali na partnersku ulogu u zajedničkim projektima, kao što je ulazak u EU, NATO i preuzimanje eura, čime su preuzeli nadzor iskorištavanja u svojim vlastitim redovima.

Ako tržište rada u strogom smislu nikada ne postoji niti je postojalo, koju funkciju ima ideologija o njegovom postojanju?

Ona prikriva činjenicu da se iza tržišta rada u stvarnosti skriva tržište radne snage. To je tržište radne snage, koje pomoću pravne fikcije odvaja radnu snagu od radnika. Zato mora radnik, koji na tržištu prodaje svoju radnu snagu, kao svoj jedini posjed, privremeno prenijeti pravo posjeda na posrednika, koji tu robu prodaje kupcima njegovih radnih funkcija. Na privatnim tržištima rada najamni radnik je osobno slobodan, ali posjed svoje radne snage mora prenijeti na posrednika da bi uopće mogao doći na tržište rada, gdje će njegova radna snaga nastupati kao roba.

U kojem smislu govorimo o privatnim tržištima rada u današnje vrijeme?

To su svi oblici o kojima smo već govorili: podizvođenje, agencijski rad, samozapošljavanje… Ali i nove organizacije proizvodnog procesa, međunarodne proizvodne mreže, utemeljuju se na privatnim tržištima rada. Te mreže ili lanci nisu ništa drugo nego sistem ‘suiskorištavanja radnika’, koji omogućava crpljenje vrijednosti od proizvodnih jedinica na dnu lanca prema vodećem poduzeću.

Zašto je tako lako prikriti činjenicu da trgovina radnom snagom nema nikakve veze s nekakvom ponudom i potražnjom na fiktivnom tržištu rada?

Pa i nije tako lako. Spomenut ću samo jedan primjer. Od potpisivanja Palermskog protokola pod pokroviteljstvom UN-a 2000. godine pokušavaju nas međunarodne organizacije i vlade uvjeriti da moramo na problem trgovine radnom snagom gledati usko, samo kao na problem iskorištavanja seksualnih radnika i radnica. To je jedna od financijski najbolje poduprtih kampanja na svijetu.

Koje su posljedice te spoznaje za ideologiju navodnog obrazovanja za tržište rada?

To je još uvijek važno. Kao što se razlikuju države i regije u proizvodnom lancu, one koje zahvaćaju velik dio viška vrijednosti i one koje idu u smjeru ‘rasta koji osiromašuje’, među kojima i Slovenija, diferencira se i radna snaga i povećavaju se društvene nejednakosti. Obrazovanje je značajan faktor u tome gdje će se netko pozicionirati u sistemu ‘suiskorištavanja radnika’. Istraživanja nam govore da su nejednakosti u plaćama između npr. inženjera i nekvalificiranih radnika sve veće, kako u razvijenim državama tako i u ‘svjetskim tvornicama’, kao što je Kina.

Funkcija toliko različitih radnih statusa unutar jedne firme dobro se vidi u situacijama zaoštravanja konflikata u njima. Navedite neke recentne primjere, u Sloveniji ili drugdje, koji su posebno zanimljivi.

Slično pitanje nedavno je dobio Goran Lukić, koji u Radničkom savjetovalištu svaki dan radi na takvim primjerima. Reagirao je slično kao što bih i ja. Hoćete još jedan primjer opscenog iskorištavanja? Ne. Dogovorimo se kako da ih iskorijenimo.

1/1