>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Mate Škugor: Čovjek je najsretniji na koncertu

Koliko god glazba bila umjetnički odraz nečije individue, rijetki su glazbenici koji odbijaju priznati kako je koncertno iskustvo zapravo smisao bavljenja glazbom. Kad se dogodi katarza, kao na koncertu The Nationala, onda je to nešto čega će se i publika i glazbenici sjećati cijelog života

Od Žednog Uha i NO Jazz Festivala, preko Terranea i SuperUha, pa do kreiranja mikrokultova kao što se dogodilo s američkim indie rock bendom The National, Mate Škugor je uvijek bio više od glazbenog promotora. Generacijama je pomogao usmjeravati i oblikovati glazbeni ukus, dovodio je izvođače izvan glavnih mainstream tokova, a njegov pristup organizaciji festivala pokazuje da još uvijek u prvom planu može biti glazba, a ne zarada i razvodnjeno pivo. Sa Škugorom razgovaramo nakon nedavnog koncerta The Nationala u Zagrebu, a uoči novog izdanja SuperUha (Primošten, 6.-8. kolovoza).

Dogodila se hiperprodukcija koncerata, brojni novi klubovi i promotori. To je puno previše za relativno malo tržište ograničene kupovne moći kakvo su Hrvatska i Zagreb kao epicentar većine zbivanja

O prvom, legendarnom zagrebačkom koncertu The Nationala ispredaju se mitovi i barem dvije tisuće ljudi tvrdi da su ih gledali taj put u KSET-u iako je prodano 75 karata. Iz koncerta u koncert išli su u sve veće prostore i privlačili sve više publike. Koja je tajna veza Zagreba i The Nationala? Čini mi se da grad i bend njeguju isti senzibilitet: nujnost, melankolija, magla, jesen, neka rezervirana tuga. Slično je i s Depeche Mode i Nickom Caveom koji su tu uvijek prolazili bolje nego drugdje.

Potpuno ste u pravu. U Zagrebu im se dogodilo da su prvi put potpuno kliknuli s publikom van matičnog grada i kluba, da je barem trećina ljudi zborno pjevala njihove pjesme, uslijed čega je frontmen Matt Berninger na trenutke djelovao gotovo izgubljeno. Obično povlačim paralelu s Joy Division koji su unatrag 30 i više godina bili strašno bitni ondašnjim srednjoškolcima, pa i meni, baš kao što su The National bitni današnjima. S tom razlikom, naravno, da su The National poživjeli dovoljno dugo da zagospodare ljestvicama prodaje albuma čime je njihov utjecaj uvelike prešao granice očekivanog. Najvrijednije što ta dva benda dijele je upravo njihov utjecaj na mlade ljude koji se u tinejdžerskom, formativnom razdoblju života, s lakoćom identificiraju s onim o čemu oba benda govore i načinom na koji to rade, odnosno na koji su radili.

Kolektivna ekstaza

Kolika je kohezivna moć glazbe? Moj osjećaj na posljednjem koncertu The Nationala na Šalati bio je gotovo navlas jednak onome koji je vladao nekoliko dana kasnije na dočeku nogometne reprezentacije (prije sporne glazbene točke, razumije se). Iako je jasno da su u publici ljudi različite dobi, različitog socioekonomskog statusa i obrazovanja, zajedništvo je bilo gotovo opipljivo?

Na koncertu The Nationala u Pauku 2007. prvi put sam doživio takvu kolektivnu ekstazu od benda od kojeg takvo nešto uopće nisam očekivao. Premda se ovdje već neko vrijeme oko njih kuhala frka, onakav kolektivan zanos me iznenadio, pogotovo od grupe čije su pjesme, kao što ste rekli, melankolične i sjetne. A koliko je iznenađenje stvorenom kemijom bilo obostrano najbolje govori činjenica da je nakon uvodne ‘Start a War’ i eksplozije oduševljenja koja je uslijedila u publici, Matt izvalio u mikrofon: ‘Holy shit!’. Ima i jedna simpatična pričica koja se događala u istom trenutku, neposredno uz miks pult gdje sam se nalazio. Netko me je trgnuo po ramenu i kad sam se okrenuo ugledao sam ton-majstora Brandona kako mi šokirano izgovara: ‘What the fuck is going on?’ Danas im je taj isti čovjek menadžer, a to je bilo njegovo prvo iskustvo s našom publikom. Mislim da nema potrebe dalje obrazlagati zašto nam se svaki put iznova vraćaju.

Kad me pitaju za Stipu Petrinu, ljudi očekuju neke pikanterije jer se u javnim istupima pokazao kao prilično osebujan. Ispostavilo se da već dugo priželjkuje kvalitetan glazbeni festival koji će obogatiti turističko-kulturnu ponudu Primoštena

Koliko je takav ujedinjujući moment koji se nerijetko osjeti na koncertima u sukobu s filozofijom rock and rolla koja promovira individualnost. Gdje je ta točka u kojoj individua postaje dio mase, dio kolektiva?

Životinjska smo vrsta koja teži životu u kolektivu i ma koliko poticali individualnost čovjek je najsretniji u kolektivu. Evo, uzmimo recimo Japance kao vjerojatno najdrastičniji primjer, ma koliko individualno radili na sebi njima je smisao života kolektiv, školski, radni ili pak umirovljenički, van kolektiva oni su naprosto nesretni. Slično je i s glazbom, koliko god bila umjetnički odraz nečije individue, rijetki su glazbenici koji odbijaju priznati kako je koncertno iskustvo zapravo smisao bavljenja glazbom. To sjedinjenje sa stotinama ili tisućama slično mislećih duša ono je što motivira i inspirira, a kad se dogodi katarza kao na već spomenutom koncertu u Pauku, onda je to nešto čega će se i publika i glazbenici sjećati cijelog života.

Danas radite daleko manje koncerata nego nekad, ako govorimo o ne-ljetnoj sezoni. Što se promijenilo u odnosu na vrijeme prije desetak godina kada se gotovo na tjednoj razini u Zagrebu mogao poslušati bend koji je možda bio nepoznat, ali znalo se da ga dovodi Žedno uho pa smo svi išli jer smo znali da će sigurno biti dobro?

Dogodila se hiperprodukcija koncerata, dogodili su se brojni novi klubovi i promotori, tako da smo se od situacije kad smo bili gotovo usamljeni u promoviranju mahom novih stranih izvođača našli u onoj gdje tjedno zna biti i više od deset gostovanja. To je puno previše za relativno malo tržište ograničene kupovne moći kakvo su Hrvatska i Zagreb kao epicentar većine zbivanja. Morali smo se po tko zna koji put u ovih 22 godine prilagođavati novonastalom stanju na sceni, a to je nažalost rezultiralo smanjivanjem broja koncerata u našoj organizaciji.

Nebitni Zagrebu

Na noge ste postavili i nekoliko festivala. Od No Jazza, Žednog Uha i Terranea do sada aktualnog SuperUha. Zašto su se oni gasili i kakvo je naslijeđe ostalo za njima?

Različiti su bili uzroci gašenja pojedinih projekata. NO Jazz je preko noći ostao bez potpore Ministarstva kulture i zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu. Premda se 70 posto samofinancirao, što je za festival s jazz predznakom fenomenalan rezultat, nije bilo nikakve šanse da negdje pronađemo 100.000 kuna bez kojih smo ostali. No da nije bilo te situacije u kojoj su nam vodeći ljudi Zagreba poslali poruku da im je ono što radimo nebitno, barem sam ja to tako doživio, vrlo vjerojatno ne bi bilo Terranea koji je, između ostalog, nastao i kao posljedica moje odluke da dio svojih aktivnosti preselim u Šibenik, grad u kojem sam rođen i koji me je dobrim dijelom usmjerio prema ovome što sam danas.

Doveli ste upravo nevjerojatan festival u Šibenik, prvu godinu ga iznijeli, činilo se, iz publike, na čisti entuzijazam. Što se onda dogodilo, zašto je izgubio čar prvog izdanja i kako je ugašen?

Priča oko Terranea je jako kompleksna da bi ju se ispričalo u par rečenica. Reći ću samo to da je projekt inicijalno bio dobro zamišljen, da smo uspjeli privući ozbiljnog i po svemu poželjnog investitora, ali kombinacija nekoliko grešaka u koracima i činjenice da odgovorni u javnoj upravi na svim razinama taj projekt ipak nisu shvatili dovoljno ozbiljno, dovela je do gašenja festivala koji je mogao i trebao biti jednim od nositelja turističkog razvoja Šibenika.

Niste dugo mirovali. Nakon Terranea napravili ste SuperUho, najprije u Šibeniku, danas u Primoštenu. Zašto Primošten, kakve ste uvjete dogovorili s načelnikom Stipom Petrinom i koja je filozofija festivala?

Kad me pitaju za Stipu Petrinu ljudi očekuju neke pikanterije jer se u javnim istupima pokazao kao prilično osebujan. On je prije svega direktan, po svemu odličan menadžer i čovjek koji zna što želi. Ispostavilo se da već dugo priželjkuje kvalitetan glazbeni festival koji će obogatiti turističko-kulturnu ponudu Primoštena, ali i donijeti toj općini novi i drugačiji marketing. Kako i sam gaji senzibilitet prema dobroj rock glazbi, prvenstveno onoj uz koju je odrastao, lako smo se razumjeli i vrlo brzo postigli dogovor. Taj čovjek o popularnoj kulturi zna više od 90 posto dobro plaćenih glumaca koji sebe ponosno nazivaju saborskim zastupnicima i koji u većini slučajeva predstavljaju prazan skup. Evo, upravo im traje dvomjesečni plaćeni godišnji odmor, a kad se tome pridodaju brojni praznici koje iznimno uspješno povezuju u višetjedne obilno plaćene odmore, ispada da tijekom godine rade nepunih osam mjeseci. Treba li tome što dodati?

Ima li na državnoj razini više sluha za taj tip kulturnih manifestacija?

Tu je situacija dosta čudna. Ne mogu reći da su budžeti mali, jer osim godišnjeg natječaja za javne potrebe u kulturi tu je i Zaklada Kultura nova s uistinu respektabilnim budžetom. Međutim nama je onemogućeno aplicirati na natječaje Zaklade jer smo registrirani kao trgovačko društvo, a umjetničku organizaciju nisam mogao osnovati jer sam prije 27 godina odabrao pogrešan fakultet. Naime, diplomirao sam na Elektrotehničkom fakultetu u Zagreb. Udrugu u startu nisam mislio pokretati jer je priroda posla kojim se bavim u suprotnosti s idejom nevladinih udruga, barem ja to tako vidim. Istina, kod nas je i jednom Dinamu svojevremeno omogućeno da kao udruga građana godišnje okreće na stotine milijuna kuna i elegantno izbjegava plaćanje poreza, a baš zbog takvih primjera mi nije ni na kraj pameti bilo raditi kroz udrugu. Kad sam spomenuo da je situacija čudna, mislio sam na jedan drugi natječaj, onaj za poduzetništvo u kulturi, na kojeg se, gle čuda, uz trgovačka društva bez problema mogu prijaviti umjetničke organizacije. Baš zgodno. Ali, evo, da dam konkretne brojke, mi ćemo ove godine iz državnog proračuna povući 90.000 kuna, a u isti smo već uplatili preko 200.000 kuna, do kraja godine očekujemo i 350.000 kuna. Pa kud će bolji dokaz da se državi ulaganje u kulturno poduzetništvo itekako isplati, još kad bi nam omogućili da projekte prijavljujemo na sve natječaje i da povučemo ozbiljnije iznose, država bi na nama i više profitirala.

Sjajna nova imena

Jeste li, otkada niste samo glazbeni konzument nego i organizator koncerata, promijenili način na koji slušate muziku? Obično ljudi koji se profesionalno počnu baviti nečim što im je bio hobi kažu da su se izgubili žar i strast. Kako izbjeći da se to dogodi?

Istina je da ponekad dođe do zasićenja, no sreća je da u glazbenom svijetu i dalje postoji toliko izazova, toliko sjajnih novih imena koja su u stanju oduševiti vas i motivirati da i dalje gurate svoju priču bez obzira na sve prepreke i probleme. Taj osjećaj da ste čuli i vidjeli nešto stvarno novo, drugačije i originalno, a da ste istovremeno omogućili desecima ili stotinama drugih da to isto dožive, jednostavno je neprocjenjiv. Zadnji takav slučaj je onaj fantastičnih Algiers koji su u siječnju razvalili Močvaru.

Što vam je najzanimljivije na ovogodišnjem izdanju Festivala? Čemu se najviše veselite?

Sad ćete se nasmijati, ali stvarno se nadam da ćemo pronaći dovoljno vremena da s ekipom iz Algiersa odigramo basket. Ispostavilo se, naime, da su pjevač Franklin i multiinstrumentalist Ryan trenirali i na koledžu aktivno igrali košarku. Nadam se, dakle, da ćemo stići zaletjeti se do Šibenika, sjesti uz Draženov spomenik i na kraju zaigrati na terenu iza njegovih leđa.

Za kojeg vam je izvođača najviše žao što ga niste uspjeli dovesti, neki koji je bio blizu, ali je na koncu ipak propalo?

E, to je lagano pitanje. Imali smo 2008. potvrđene i objavljene Low, taman smo trebali krenuti s prodajom ulaznica kad me nazvao agent i počeo se ispričavati da on nije znao da su avionske karte iz Zagreba za Tel Aviv tako skupe i da nažalost moraju otkazati jer će bend letjeti iz Londona. Kad smo dogovarali koncert nisam pojma imao da oni uopće ne dolaze na turneju već samo na koncerte u dva spomenuta grada, a kako su imali rupu htjeli su je popuniti mjestom u kojem nikad nisu bili i pitali su agenta za preporuku. On im je odmah spomenuo Zagreb, u pitanju je bio agent grupe The National. U međuvremenu smo još tri puta bezuspješno dogovarali njihov koncert, a Low su nastavili niz genijalnih albuma i postali mi najslušanijim bendom zadnjih sedam-osam godina.

1/1