Oduvijek su mediji prepoznatljiv dio svojih narativa gradili i na izjavama javnih osoba s odgovarajućim tipom autoriteta. Odnosno na profesionalnom profilu, stručnosti i znanju kompetentnih sugovornika – znanstveno-teorijski naziva ih se "performativnim identitetima" – o temama i sadržajima o kojima je u nekom medijskom prilogu riječ. Desetljećima je to funkcioniralo kao svojevrstan podrazumijevajući standard na tekućoj traci medijsko-industrijske proizvodnje društvene realnosti.
No dojam je da se i po tom pitanju stvari znakovito mijenjaju. Simptom za takvu konstataciju nalazim u barem dva priloga koja su na N1 televiziji emitirana u centralnom TV dnevniku u zadnjih nešto više od mjesec dana, pod uredništvom Sandre Križanec. Oba uratka bila su posvećena nekima od najvažnijih svjetskih događaja tih dana. Prvi prilog, s kraja srpnja, ticao se velikog požara u njemačkom industrijskom gigantu Bayer i posljedičnog otrovnog oblaka dima koji se nadvio nad gradom Leverkusenom. Druga je pak priča iz kolovoza. Ona nam je donijela izvještaj o nedavnim velikim požarima u Grčkoj.
U oba slučaja, urednica Križanec odabrala je kao središnje sugovornike, preko digitalne platforme Zoom, dvojicu ljudi za koje uopće nije bilo jasno što ih legitimira za takve uloge. Osim ako novouspostavljeni standard za nešto takvo nije banalna okolnost da se radi o "našim ljudima" koji žive u Leverkusenu, odnosno u Ateni. Jer dotični su muškarci bili potpisani upravo na taj način, "stanovnik Leverkusena", odnosno "stanovnik Atene". Ni u novinarkinoj najavi gostiju ni za vrijeme razgovora nije bilo moguće utvrditi što ih čini adekvatnim sugovornicima za tako zahtjevne teme. Nismo dobili ni minimum informacija: tko su ti ljudi, koji su im profesionalni i obrazovni profili, što rade i čime se bave? Ništa. Samo gole činjenice da govore ovaj jezik i da trenutno žive nadomak poprišta spomenutih nesreća. Dapače, iz uprizorenog se jasno moglo zaključiti da ti ljudi naprosto prepričavaju informacije koje je ionako svatko od nas mogao pronaći na nekim od hiljada internetskih portala.
U redu, znamo da je danas profil autoriteta značajno izmijenjen. Nisu to više "tvrdi identiteti" poput profesora, inženjera ili liječnika, temeljeni na kategorijama i vrijednostima spomenutim na početku natuknice, već tzv. meki autoriteti koje reprezentiraju horde influensera, jutjubera, raznoraznih "životnih trenera" i vodiča kroz prakse psihološke samopomoći. Ipak, je li tako teško u emisiju pozvati osobu koja će imati nešto originalno i stručno za reći o temi kojom se prilog bavi? Nije li čin profesionalnog poskliznuća ako je ključan kriterij pritom provizorno zamisliva situacija: "Bok Marko/Ilija/Igor, Sandra je. Znaš li nekog našeg tko živi u Leverkusenu? Treba mi netko za današnju priču o požaru..."
