>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Milena Barilli

Iako je životni put Milene Pavlović Barilli bio kraći i nije vodio od niskog sloja do carskog trona, čini se da ni za nju ne bi bila neprikladna ona riječ rimskog cara Septimija Severa: Omnia fui et nihil expedit. Jer je i ona u životu bila sve, a nije pomoglo ništa

Na čuvenom rimskom groblju kraj Kestijeve piramide (Cimitero acattolico), nekoliko metara od mjesta gdje počiva Antonio Gramsci, nalazi se grob slikarke i pjesnikinje Milene Pavlović Barilli (1909-1945). Sa njom u grobnici su i njeni roditelji Bruno Barilli (1880-1952) i Danica Pavlović (1883-1963).

Iako je životni put Milene Pavlović Barilli bio kraći i nije vodio od niskog sloja do carskog trona, čini se da ni za nju ne bi bila neprikladna ona riječ rimskog cara Septimija Severa: Omnia fui et nihil expedit. Jer je i ona u životu bila sve, a nije pomoglo ništa. Činilo se da je rođena pod sretnom zvijezdom, iz braka dvoje umjetnika, oca Talijana i majke Srpkinje, koji su se sreli u Münchenu. Otac, porijeklom iz Parme, a majka, rodom iz Požarevca, studirali su na muzičkoj akademiji u Münchenu. Vjenčali su se godine 1907, a 1909. im se rodila kćerka Milena, u Požarevcu. Ni stvaranje Jugoslavije kao ni činjenica da je kći oca Talijana čini se da nisu mnogo promijenile u srpskoj kulturnoj javnosti da umjetnici dodjeljuje srpstvo kao primarni, ponekad i kao isključivi identitet. Sa 17 godina, označena čudom od djeteta, Milena završava umjetničku školu u Beogradu, pa odlazi u München, da studira slikarstvo na Akademie der Bildenden Künste. Ondje su joj profesori Hugo von Habermann i Franz von Stuck. Nezadovoljna nastavom na akademiji, napušta München i s majkom odlazi u Pariz, gdje upoznaje francusko slikarstvo druge polovine 19. stoljeća. Krajem 1928. pristupa grupi Lada, a u Beogradu ima prvu samostalnu izložbu. Sljedeće ljeto provodi na Bledu, pa odande ide za Prag. Iz Praga se vraća zaražena tifusom i sa velikom gnojnom upalom na kičmi. Sljedeće dvije godine, preko boravaka u Italiji, Švajcarskoj i Francuskoj, odlazi u Španiju. Barselona, Valensija, Malaga, Cordoba, Sevilja, Madrid: muzeji, slikarstvo španskih majstora 15, 16. i 17. stoljeća. U njemačkoj bolnici u Madridu biva podvrgnuta operaciji kičme. Korekcija će biti obavljena u Parizu. Sama će zapisati da je cijeli život bolešljiva. Mnogo putuje s majkom. Otac je boem i vagabund, nekadašnji ratni dopisnik, originalan pisac, no nestalan i svijet mu je tijesan. Godine 1925. svoj će potpis staviti na ‘Proglas intelektualaca fašista’ iza kojega su stajali Giovanni Gentile i Benito Mussolini.

Deset godina kasnije njegova kćerka Milena će biti jedna od 700 slikarki i slikara čiji će radovi biti izloženi na Drugom kvadrijenalu nacionalne umjetnosti u Rimu (april-juli 1935). Veliku izložbu će otvoriti sam Mussolini. O tome će mlada Milena napisati majci Danici i ujaku Boži ovako: ‘…Mussolini je mnogo simpatičniji lično nego na fotografiji, ima prekrasan osmijeh i pogled, rastom nije viši od mene, ali ostavlja snažan utisak i poseban… Sutradan, u isto vrijeme prošli su i Kralj i Kraljica (Jelena od Crne Gore, prim.) u generalskoj pratnji, ona je išla koji korak naprijed, sva obučena u crni velur, jako je visoka, izgleda još mlada i zaista je mnogo lijepa… prošli su bez zaustavljanja, bez gledanja, niko nas nije predstavljao, tišina je bila apsolutna. Ona je otpozdravljala, bila sam na kraju dvorane, i čini mi se da mi se nije pričinilo: kad je meni uzvratila pozdrav, nasmiješila mi se ljubazno, i gledala me pažljivo u oči – zaista mi se čini da me gledala u oči… Dobro sam, u novčanoj oskudici, zima je nešto blaža. Sretna sam što sam upoznala Mussolinija, najvažnijeg čovjeka svijeta… prva misao dok me Mussolini gledao bila mi je: šta li biste vi rekli da ste me mogli vidjeti, bila sam nijema kao riba.’

I dnevni list ‘Popolo di Roma’, u broju od 5. februara 1935. izvještava kako se Mussolini zadržao da pohvali ‘Milenu, kćerku našega Barillija’. Ovo ‘našega’ mora se gledati manje kao ‘Talijana’, a više kao simpatizanta fašizma, budući da se radi o rimskom izdanju lista ‘Popolo d’Italia’, koji je osnovao sam Mussolini. Kćerka Bruna Barillija tada piše i stihove. Na talijanskom, a neke objavljuje u časopisu ‘Quadrivio’. Tamo se svuda potpisuje Milena Barilli. U broju od jula 1935. stoji da je Milena Barilli ‘poetessa geniale’. Kratki lirski zapisi, slobodni stih. (Prvo obimnije izdanje prevoda njenih stihova u Srbiji će izići tek krajem 20. stoljeća.) Fascinacija Mussolinijem neće je napustiti ni kasnije. Početkom 1936, nakon što je, u Rimu, načinila portret ministra štampe i propagande grofa Ciana, Milena Barilli traži od ovoga da učini kako bi joj Duce poslao jednu fotografiju, s potpisom. Galeazzo Ciano joj piše kako je ‘Vladar odlučio da više ne šalje slike, barem privremeno’, te joj dostavlja jednu svoju. Danica Pavlović piše kako je Ciano više puta nagovarao Milenu da uzme talijansko državljanstvo i kako je ona svaki put ponudu ljubazno odbijala. To je stvar koja nije istražena do kraja. Zašto je Milena odbijala državljanstvo zemlje na čijem je jeziku pisala i u kojoj je stekla velika priznanja za svoje slike i crteže? Državljanstvo zemlje svoga oca? Je li odbijanje da ga uzme bio zahtjev majke? Moglo bi biti, ali ne bi moralo.

U Srbiji za Milenu, čije su slike izlagane u Rimu, Parizu i Londonu, nije bilo ni posla ni mjesta, pa je iz nje otišla 1936. i nikada se više nije vratila. Rim, pa Oslo, pa Hag, pa 1939. brod za Ameriku. Kartu je kupila od novca kojim joj je Sibe Miličić otkupio jednu sliku. Izgleda da je onamo krenula i zbog ljubavi s nekim muzičarem sa Kube. Tamo od te ljubavi nije bilo ništa, ali je u New Yorku našla posla i za njega dobila priznanja: i kao slikarka i kao modna ilustratorka u časopisima ‘Vogue’, ‘Town & Country’, ‘Harper’s Bazaar’. Našla je i čovjeka za koga će se udati. Zvao se Robert Thomas Astor Gosselin, bio je avijatičar. U Americi je radila portrete slavnim ličnostima. Učinila je i jedan kralja Petra Drugog, kome je bila svojta, prapraunuka Karađorđeve sestre Save. U Americi je pala s konja, oporavak je trajao preko pola godine. Oporavila se potpuno, a onda je, 6. marta 1945, umrla, iznenadno. Dobar dio srpske mistifikatorske javnosti i danas širi priču o smrti kao posljedici toga pada s konja. Možda je za mistički element pada s konja u srpskoj kulturnoj čaršiji presudan bio onaj kralja Dragutina iz godine 1282. u Jeleču na Rogozni. U tome padu je kralj slomio nogu, pa je, vidjevši to kao božju kaznu što je sam zbacio s prestola svoga oca Uroša, sazvao sabor u Deževi i objavio da krunu prepušta svome mlađem bratu Milutinu. Pad s konja je izgovor i nekim biografima slikarke Milene Pavlović Barilli udato Gosselin da njenu smrt umotaju u veo nebeski. A u Italiji niko ozbiljan to ne zastupa. Gian Paolo Minardi kaže da se Milena ubila. Ja sam, nakon jedne posjete grobnici Barilli, u kući Ruggera Savinija čuo od njega (a svjedok mi je i Sanja, drugarica životna moja) kako se pričalo da Milena Barilli uzima opijate. Ruggero je slikar i pisac, sin Alberta Savinija, a ovome je, zna se to, brat Giorgio de Chirico. Oba brata su i dobro poznavala Milenu i izlagala su s njom. Život i njegovi sati: svaki ranjava, posljednji ubija.

Čaršija i malograđanština vole opanjkavanja, škiljenja, potprozoraštvo. Beogradske ‘Večernje novosti’ od 9. februara 2010. pišu kako je grob Milene Pavlović Barilli – u tuđini! I kako su za to krivi jugoslavenski komunisti. A što je jedinstvena slikarka Milena Pavlović Barilli Gosselin preko radija iz Amerike pozdravila oslobođenje Beograda, a Bruno Barilli sam ušao u komunističku partiju Italije nakon rata, i što je Danica Pavlović testamentom tražila da bude sahranjena u Rimu – za sve to današnje hulje ne haju, no optužuju jugoslavenske komuniste. I partizane. Koji te oslobode, a ti, kad se promijeni kapa, kažeš da su te zarobili.

1/1