U svojim fragmentima na temu pokreta nesvrstanih, koje nam je poslao, ljubljanski profesor filozofije u mirovini Božidar Debenjak piše: ‘U mom životu kao tinejdžera, od 13. do 18. godine, bili smo rano politizirani pa smo i pratili razvoj, počev od Rezolucije IB-a do smrti Staljina. Jugoslavija je nakon šoka koji je proizvela Rezolucija IB-a počela tražiti svoj put. Počinje kritička analiza sovjetskog modela, od agrarne kolektivizacije do industrijalizacije i položaja radnika u fabrici, a monstre-procesi, naročito u Čehoslovačkoj i Mađarskoj, skreću pažnju i na posljedice izvoza revolucije. Nastaju kvalitetne analize sovjetske prakse s ciljem da se ne ponavljaju njihove greške. Odustaje se od administrativne represije. KPJ preuzima novo ime – SKJ. Uspostavljaju se kontakti sa socijalistima i socijaldemokratima kao i s lijevom inteligencijom. Uz to, skreće se pažnja na dekolonizaciju, koja polako uzima maha. Zbog prijetnji iz SSSR-a sklapa se balkanski sporazum s dvije članice NATO-a, Grčkom i Turskom, koji se nakon kratkog postojanja tiho gasi.’
U svom eseju ‘Nesvrstanost i socijalizam kao svetski proces’, političar i znanstvenik Aleksandar Grličkov pokušao je produbiti stav kako je moguće biti borbeni komunist i istovremeno zagovarati miroljubivu koegzistenciju
O kontekstu koji prethodi i traje za vrijeme naše istaknute uloge u pokretu nesvrstanih pisat ćemo za jugoslavensku perspektivu posebno. Izložimo sada pregled ‘zlatnog razdoblja’, od Beogradske konferencije 1961. do one u Havani 1979., koji se nekako poklopio s učešćem Josipa Broza Tita na tim skupovima. Konferencije šefova država i vlada održavale su se u pravilu svake tri godine (uz jednu iznimku, između 1964. i 1970. nije bilo skupa), a kratak opis sviju izradili su tada novinari Vjesnika Zoran Bošnjak i Maroje Mihovilović pod naslovom ‘Šest konferencija; šest etapa – jedna cjelina’ (sve u knjizi ‘Nesvrstanost u suvremenom svijetu’, Vjesnikova press agencija, Zagreb 1979., na čelu čijeg je uređivačkog odbora bio Budimir Lončar; inače knjiga sadrži 932 stranice, sve Titove govore, niz studija političara i znanstvenika, uključujući i poznatu Edvarda Kardelja ‘Istorijski koreni nesvrstanosti’ iz 1975., te obilnu dokumentaciju o zemljama članicama i glavne dokumente konferencija na vrhu). Ova cjelina započela je najpoznatijom Beogradskom konferencijom, održanom od 1. do 6. rujna 1961. Bilo je to vrijeme najžešćeg hladnog rata između velikih sila. Spomenimo samo događaje u Mađarskoj 1956., obaranje američkog špijunskog aviona U-2 1960., neuspjelu invaziju na Kubu kubanske emigracije i američkih marinaca u Zaljevu svinja 1961. te podizanje berlinskog zida, također 1961. Nakon konferencije u Bandungu 1955. dogodio se brijunski sastanak Nehrua, Nasera i Tita 1956. te Inicijativa petorice u UN-u, gdje su im se priključili Kwame Nkrumah i Ahmed Sukarno. Tada se dogodio i poznati Titov put brodom oko Afrike na kojemu je obišao mnoge zemlje. Jugoslavija je dobro pripremila konferenciju. Na njoj su donesena tri dokumenta: Deklaracija, izjava o opasnosti od rata i apel za mir, te su upućena pisma predsjednicima Kennedyju i Hruščovu. U Deklaraciji je jasno rečeno da nesvrstane zemlje ne žele da formiraju neki novi, treći blok, već da žele aktivno sudjelovati u rješavanju problema koji se odnose na mir i sigurnost u svijetu. Problem razoružanja razložen je u 27 točaka trećeg dijela Deklaracije.
Treba li reći kako blokovske zemlje, a naročito vodeće, nisu podržale ovu konferenciju. Jugoslavija je s jedne strane pretrpjela dvostruku štetu: ponovno su zahlađeni odnosi sa SSSR-om, a SAD je, nakon antijugoslavenske medijske kampanje, obustavio privrednu pomoć Jugoslaviji. No dobit je, ne prvenstveno materijalna, ležala na drugoj strani. Pritiskom na UN tada su osnovani UNIDO – Organizacija UN-a za industrijski razvoj i UNCTAD – Konferencija UN-a za trgovinu i razvoj. Bili su to počeci borbe za novi svjetski ekonomski poredak, koji su postizali uspjehe sve do neoliberalnog odgovora iz centara kapitalske moći, kako kod kuće tako i u nametanju neoliberalne globalizacije svima pa i mnogim nesvrstanima.
Druga konferencija održana je u Kairu, od 5. do 10. listopada 1964. Iako je svjetska situacija bila povoljnija, a pokret se počeo širiti, širile su se i teme na koje je on pokušao kritički odgovoriti. Sada je to uz postizanje trajnog i pravog mira bilo i pitanje okončanja kolonijalizma i realizacije prava naroda na samoopredjeljenje. Je li uopće moguće da razvijeni i nerazvijeni svijet međusobno surađuju? Iako je većina bila za suradnju, bilo je i isključivih mišljenja. Nedjeljivost miroljubive koegzistencije, kao izvornog načela nesvrstanosti, nekoliko puta je došlo u sukob s borbenijim načelima provođenja socijalizma kao svjetskog procesa, za koji su neke zemlje članice (Vijetnam) i nečlanice (Kina) mislile da se neće moći dogoditi bez rata u svjetskim mjerilima. U Kairu je ponovljeno devet načela miroljubive koegzistencije, a to su: neotuđivo pravo na potpunu nezavisnost, neotuđivo pravo na samoopredjeljenje, korisnost miroljubive koegzistencije, suverena jednakost država, suzdržavanje od korištenja prijetnji ili sile u međunarodnim odnosima, poštovanje prava čovjeka i ravnopravnost rasa, miroljubivo rješavanje međusobnih sporova, briga za međunarodni razvoj i izvršenje međunarodnih obaveza. U svom eseju ‘Nesvrstanost i socijalizam kao svetski proces’, političar i znanstvenik Aleksandar Grličkov pokušao je produbiti stav kako je moguće biti borbeni komunist i istovremeno zagovarati miroljubivu koegzistenciju. On ne negira da vrijeme revolucija nije prošlo, dapače, navodi tri paralelne, a to su socijalistička, antikolonijalna i naučno-tehnološka. U situaciji kada se pedesetak nesvrstanih zemalja deklarira kao socijalističke, jasno je da to opredjeljenje, naročito u novooslobođenim zemljama i pokretima za oslobođenje onih još neoslobođenih, a kojih je desetak bilo članicama pokreta, socijalizam nije stao na dekretima. Često je borba protiv kolonizatora bila i borba protiv njegovog kapitala u koloniji i pokušajem zamjene nekom vrstom socijalizma, dakle i državnog ili društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Tu neke ‘miroljubive koegzistencije’ nije moglo biti. Pa ipak, Grličkov pokušava pomiriti tri elementa, ne jednačeći pritom ni dva bloka ni snage promjene s onima što zagovaraju status quo. On piše: ‘Za društvene preobražaje u svetu, za razvoj socijalizma kao svetskog procesa, pored antiimperijalističkog i antikolonijalističkog svojstva i sadržaja politike i pokreta nesvrstavanja, paralelno mesto i značaj ima njihov vanblokovski karakter.’ On hoće reći da osim kolonijalizma i neokolonijalizma i blokovska podjela svijeta usporava promjene u rasporedu moći društvenih snaga, kako između tako i unutar pojedinih zemalja. Zato se nesvrstane zemlje bore za prevazilaženje i u krajnjoj liniji ukidanje blokova. Kako se to na kraju, koji to nije, odvilo i koliko su nesvrstane zemlje doprinijele razvoju koji je vodio prema 1989., odnosno 1991., ostaje za diskusiju. No jedno je sigurno: one su i tada i danas zagovornice alternativne globalizacije, a ne ove neoliberalne, koju je Zapad, ne raspustivši NATO, nametnuo suvremenom svijetu.
Od 1961. do danas pokret nesvrstanih se neprestano širi. Nedavno je bio sastanak ministara u Azerbajdžanu, gdje je sudjelovalo 120 zemalja članica, 12 stalnih promatrača i 37 zemalja gostiju, među kojima su bile čak i SAD i Rusija – kaže Budimir Lončar
Treća konferencija odigrala se u Lusaki, glavnom gradu Zambije, od 8. do 10. rujna 1970., dakle tek šest godina nakon Kaira. Razlog tome bila je prva veća kriza u pokretu, gdje su neki već tada (a to je i vrijeme ekonomske krize u razvijenim zemljama) tvrdili da je nesvrstanost kao stav prevaziđena i obesmišljena u svijetu koji se već stubokom promijenio. Sjetimo se, to je i vrijeme ‘68., cvjetanja alternative i antisistemskog mišljenja raznih vrsta, pa i onoga kojemu se nesvrstanost ili nije sviđala ili se činila jalovom. Spomenimo ovdje da mnogi radikalni ljevičari ekonomske razgovore koje je belgijski ekonomist Ernest Mandel vodio 1968. u polemici s Che Guevarom i s druge strane zastupnicima neoklasične ekonomije na Kubi, smatraju značajnijima za budućnost socijalizma od deklaracija nesvrstanog pokreta. Bilo kako bilo, i iza Lusake ostala je Deklaracija o nesvrstavanju i ekonomskom progresu, rezolucija o razoružanju, jačanju uloge nesvrstanih u dekolonizaciji i u aktivnostima UN-a. Umjesto trećeg bloka još uvijek se govorilo o nesvrstanima kao savjesti čovječanstva i moralno-političkoj snazi u svijetu.
U vrijeme četvrte, Alžirske konferencije, održane od 5. do 10. rujna 1973., detant je počeo davati prve rezultate, a rascjep unutar pokreta na borbeniji, nestrpljiviji dio i onaj ‘budistički’, okrenut miroljubivoj koegzistenciji se produbljivao. Glavni argument pristaša i čuvara izvornih načela, a što će kulminirati pet godina kasnije na Kubi, gdje se odigrao svojevrsni sukob Tita i Castra, bio je da se nesvrstani, prosto govoreći, ne smiju svrstati uz SSSR jer će tako brzo potonuti u sektaštvo i dezintegraciju. Njihova ogromna i teško stečena pozicija ipak velike prisutnosti u svjetskoj politici time bi bila dovedena u pitanje. Mir je nedjeljiv te ne može stati samo na vratima bogatih i razvijenih zemalja, dok se periferija guši u sukobima. Zato nesvrstanima predstoji još puno posla. Sljedeći skup, održan od 16. do 19. kolovoza 1976. u Kolombu, glavnom gradu Šri Lanke, već je bio u dramatičnim okolnostima. Vrijeme je to egipatsko-izraelskog sukoba, svrgavanja legalne vlade Salvadora Allendea u Čileu (1973.), kraja vijetnamskog rata, ali i početka novih preslagivanja oko Vijetnama, Kampućije, Laosa. Ovdje ćemo spomenuti samo jednu temu s tog skupa, i to ekonomsku, da bismo vidjeli dubinu utopijske misli koja je tada još postojala u političkom svijetu, makar i na njegovim rubovima. Na konferenciji je odlučeno da što prije počne s radom Fond solidarnosti za ekonomski i društveni napredak nesvrstanih zemalja te da se počnu izučavati mogućnosti stvaranja ‘protuvalute’ nesvrstanih i zemalja u razvoju, kao i njihovog zajedničkog bankarskog sistema. A onda je došao skup u Havani, od 3. do 9. rujna 1979., zadnji na kojemu je sudjelovao i Josip Broz Tito. Dramatika tog sukoba, s jedne strane već bolesnog, ali odlučnog starca (umro je sljedeće, 1980. godine) i domaćina skupa Fidela Castra zaslužuje posebnu obradu.
U našem razgovoru s bivšim jugoslavenskim diplomatom i kasnijim izaslanikom pri generalnom sekretaru UN-a za pitanja nesvrstanosti, Budimirom Lončarom, on je više puta naglasio da izvorna načela toga pokreta do danas nisu izgubila ništa od svoje aktualnosti: ‘Pokret je na životu već 57 godina. On je jedan fenomen političkih pokreta i okupljanja uopće. To je do sada najveći politički pokret u povijesti politike. Kao takav, imao je nekoliko faza razvoja, ali je uvijek djelovao u okviru svijeta koji je bio takav kakav je bio.’ Zato je on morao dijelom diktirati, a dijelom slijediti faze svjetskih promjena. ‘Ali postoji jedna konstanta’, kaže Lončar, ‘a to je da se sve što se događa u svijetu odražava i na ovaj pokret. I obrnuto, sve što se u samom pokretu događa odražava se na njegovu poziciju. U okviru pokreta nesvrstanih danas ima mnogo konflikata. Međutim, najvažnija činjenica je da on stalno raste. On je kao ideja začet na Brijunima, kako da tri zemlje ne budu dio hladnog rata, već obrnuto, alternativa njemu. Da bi se 1961. u New Yorku formirala petorica, koji su tome dali već jedan akcioni karakter, u kojemu su bile jasne tri stvari. Podsjećam, to je bilo vrijeme najveće konfrontacije SSSR-a i SAD-a. Na skupu na kojemu sam učestvovao naša petorka je htjela reći da pozicije supersila imaju posljedice za cijeli svijet pa se prema tome i svijet ima pravo baviti njihovim odnosima. Drugo, UN su mjesto gdje se mora raspravljati o svemu, ako je istina da je on stvoren za jačanje mira i suradnje. On ima pravo da se bavi i odnosima između dviju supersila. Treća poruka je bila da se već kroz tu petoricu naznačivala jedna organizirana alternativa nadmetanju dviju supersila.’
Kako god danas ocjenjivali taj pokret, a većina istraživača u svijetu, ako ne i kod nas, i dalje ga ocjenjuje pozitivnim, moramo se složiti s Lončarom kada kaže: ‘Nakon toga došlo je do Beogradske konferencije 1961. Od tada pa do danas taj pokret se neprestano širi. Danas ga sačinjavaju 122 zemlje. Nedavno je bio sastanak ministara u Azerbajdžanu, gdje je sudjelovalo 120 zemalja članica pokreta, 12 stalnih promatrača i 37 zemalja gostiju, među kojima su bile čak i SAD i Rusija.’
(Nastavlja se)
Prethodni dio feljtona možete pročitati na ovom linku
