Novosti

Kultura

Mjesto pod suncem

Kako se ne bi pretvorio u još jedan purgatorij za gej filmove, Queer Zagreb se od početka otvara važnim društvenim temama i često potiskivanim problemima. Tako je već prve godine postavljena i izložba o progonu homoseksualaca za nacističkog režima, a lanjskom serijom performansa upućene su poruke Hasanbegoviću

I haven‘t been that bad. But I haven‘t been that good. Overmisunderstood…Oh I wish I really could. Enjoy the warming sun. Enjoy a warm someone. And end the need to hide. Away alone inside (‘The Warming Sun’, Grandaddy)

Od svih republika bivše Jugoslavije, Slovenija je uvijek bila nekoliko koraka naprijed: prvi festival LGBT filma, poznatiji kao Magnus, dogodio joj se još u travnju 1984. godine, dok je izraz queer na ovdašnjim prostorima bio još posve nepoznat. Nekako paralelno, u zagrebačkom je Startu objavljen tekst Vladimira Cvitana naslovljen ‘Gay - sezonski filmski hit’, koji nas je prosvijetlio viješću da tamo daleko, iza sedam brda i sedam dolina te negdje na kraju duge, točnije u Berlinu, postoji čarobni brijeg koji ugošćuje godišnju smotru autora gej filmova: guru mu je bio Wieland Speck, koji je pak osmislio nagradu Teddy, koja se dodjeljivala najboljem uratku. Ali vremena se mijenjaju - berlinski medo više nije simpatični plišanac kupljen u obližnjoj robnoj kući koji se laureatima dostavlja poštom (prvi ga je dobio Almodovar za ‘Zakon žudnje’), postao je tek bezličnim komadom željeza, baš kao što se i prigoda u kojoj se prima pretvorila u dernek u tipičnoj MTV Awards maniri, uz obvezatnu nazočnost berlinskog (gej) gradonačelnika i lokalnih drag diva. Iako neuništivi Speck i dalje najavljuje uvažene goste na svečanim projekcijama filmova iz Panorame, kriteriji su mu ponešto labaviji. Takva situacija nije neobična, jer je u vrijeme Teddyjeve vizualne transformacije queer karta brojala više od stotinu gej film festivala godišnje na svim meridijanima i paralelama, od Manile do Sankt Peterburga, od Londona do Guadalajare. Premda mu je film tek jedan od programskih segmenata, na tu je kartu 2003. ucrtan i Queer Zagreb…

U vrijeme inauguracije zagrebačkoga Queera, snimanje gej filma prestalo je biti odraz autorske subverzivnosti i underground statusa i postalo svojevrsnim partijskim zadatkom. Dogodilo se to u trenutku kad se takav film počeo identificirati, etiketirati i prepoznavati kao ‘tema’, kao da se zaboravilo da je primarna zadaća svakog filmaša snimiti dobar film. Naravno, gej filmove treba snimati. Još je Cvitan u svom tekstu napisao da ih treba snimati i jer ‘promatranjem tuđih ali sličnih sudbina u mraku kinodvorane počinjete osjećati da niste sami’. Uostalom, možemo samo zamisliti što je u ranim osamdesetima za jednog gej klinca iz provincijskoga britanskoga gradića značio bliski kino-susret s Jarmanovim ‘Sebastianeom’…

A da su queer festivali itekako potrebni, smatra i Tilda Swinton, valjda i zato što je u razgovorima sa studentima od Pittsburgha do Edinburgha shvatila da za Dereka Jarmana nikad nisu čuli. S druge strane, ne postoji toliko prokleto loših i prokleto dobrih queer komada: dobri su oni koji su u stanju oduprijeti se etiketiranju i beskonačnim zamornim debatama koje ne jenjavaju ni dvije dekade nakon smrti New Queer Cinema, kad je politika seksualnih identiteta postala tek još jedna proizvodna linija, a gej filmovi prešli u mainstream.

Jednu od takvih debata proizveo je i famozni ‘Brokeback Mountain’ koji je spomenuta Swinton u tekstu posvećenom svom sinu Xavieru i objavljenom u katalogu berlinskog Teddyja opisala kao straight eye for a queer guy. No ‘Brokeback’ je prije svega velika ljubavna balada; osobno me jako smeta kad heteroseksualni filmski kritičari kažu za Leejev komad da nije dovoljno gej. Koliko film uopće treba otići daleko da bi bio ‘homoseksualan’ - je li to outing njegovih autora, eksplicitnost u prikazivanju homoerosa? Dakako, Ang Lee nije Bruce La Bruce. No queer zasigurno nije kad napaljeni Ennis nakon spontane ljubavne noći u preriji, više premazane alkoholom nego vazelinom, kaže Jacku da on to nije (queer je tada bio uvredljiv izraz za homoseksualnu osobu). Ali zato jest queer, zadržimo li se u kaubojskom miljeu, kad ugledamo Barbaru Stanwyck kako jaše na konju u Fullerovu B-westernu ‘Forty Guns’ ili kad u Hawksovoj ‘Crvenoj rijeci’ cijevi svojih ‘pištolja’ mjere Montgomery Clift i John Ireland.

Upravo je Queer Zagreb tu definiciju, queer, pokušao proširiti u svom vječnom eksperimentiranju sa svim i svačim, ali i izbjegavati klasične programske stereotipe česte na LGBT festivalima, pa će tako jedno od dosadašnjih izdanja posvetiti SFRJ-queeru, drugo onom azijskom, a treće brazilskom ili će ‘nacionalni’ fokus zamijeniti preokupacijama vezanima uz heteronormativnost djetinjstva iz vizure odraslih - koji su toj temi pristupali u rasponu od mračnih i odvažnih filmova poput Arakijeve ‘Misteriozne kože’ do zabavnih komada kao što je Berlinerov ‘Moj život u ružičastom’ - pa se pozabaviti pitanjima zločina, seksualnosti i roda.

Već je prvo izdanje zagrebačkog festivala pokušalo ukazati na tematsko i stilsko raslojavanje gej doksa, premda se tom podžanru prečesto pokušavala atribuirati sintagma ‘gej agitpropa’. Njegovi autori nisu samo pasivni promatrači koji rade filmove iz osobnog užitka; oni se ne bave isključivo društvenim komentarom, nego i društvenim radom. Te su godine u sklopu Queer Zagreba prikazana tri seminalna gej doksa. U ‘Daddy and Papa’ Johnny Symons pozabavio se problemima s kojima se suočavaju gej parovi pri pokušaju usvajanja djeteta, a paradoks je bio u tome da problem nije to što su usvojitelji homoseksualci, nego što su usvojili crnca. U ‘Paragrafu 175’ Rob Epstein i Jeffrey Friedman istražuju progon homoseksualaca u Trećem Reichu, reprizno prikazan i kao dodatak prevažnoj izložbi Queer Zagreba ‘Nacistički teror nad homoseksualcima od 1933. do 1945.’, a ‘Trembling Before G-d’ Sandija Simche DuBowskog bavi se sudbinama ortodoksnih i hasidskih gej židova (čiji su arapski pandani ‘Džihad za ljubav’ Perveza Sharme i ‘Be Like Others’ Tanaz Eshaghian prikazani na jednom od kasnijih festivalskih izdanja). Epsteinov i Friedmanov rad otvorio je neke važne probleme kad je Ministarstvo obrazovanja odbilo molbu organizatora iz udruge Domino da posjet navedenoj izložbi, postavljenoj u suradnji s petnaestak arhiva i muzeja pa i Muzejom holokausta u Washingtonu, preporuči srednjim školama. Ali njegova Uprava za zajedničke programe odbila je molbu udruge, a savjetnik za povijest pri Odjelu za srednje školstvo to je obrazložio riječima da je ‘teško optuživati ustaški režim za progon homoseksualaca prije no što se istraži njihov stvarni položaj u NDH’.

Trend nastavlja i iduće izdanje Queer Zagreba, ono iz 2004. godine, filmom ‘Jossi & Jagger’, da bi se istodobno tematski interesi proširili na neke nove gej skupine, poput chubby i bear (‘Cachorro’) te drug king scene (‘Venus Boyz’). Potom svako novo izdanje napušta klasične gej parametre i otvara sve veći prostor filmovima s transrodnim temama. Suradnja festivalskog programera s Wielandom Speckom postaje redovitom, čemu je zasigurno pridonijelo i članstvo Zvonimira Dobrovića u žiriju Teddyja. Queer Zagreb počinje paralelno gostovati u riječkom Art-kinu, a direkcija festivala uvodi i redoviti mjesečni filmski program, Queer Momente.

‘Postoji opasnost da ćemo svi postati maniristima. Vratite se prirodi i životu. Život je prljav, pun govana, krvi i sperme. On je ljepljiv i neuredan, nekad gorak a nekad sladak, nekad sve to zajedno. Uprljajte ruke. Učinite ružno lijepim i obratno. Imajte muda snimiti ono u što doista vjerujete i imajte muda vjerovati u nešto. Cinizam je dosadan. Budite strastveni. Osjetite nešto. I onda to nešto pokažite publici. Zbogom Mr Nice Gay. Jeste li se već umorili od svih tih sjajnih, nauljenih i savršeno nabildanih torza… Prestanite se praviti da AIDS, homofobija, nasilje, silovanje, represije, ubojstva i cenzura ne postoje. Ne treba ti kurac, samo kamera. I ona ne mora biti velika. Izvuci je. Miluj je’, kazao je Tod Verow, jedan od pionira ugaslog pokreta New Queer Cinema. Kako se ne bi pretvorio u još jedan purgatorij za gej-filmove, toga postaje svjestan i Queer Zagreb. Takvo revolucionarno novo doba LGBT filma prizivaju genijalni ‘Prije nego zaboravim’ Jacquesa Nolota, koji proces starenja povezuje s kompleksnim pitanjem nasljedstva i odrazom junakova mlohava spolovila u zrcalu, te ‘Umrijeti kao muškarac’ Joaoa Pedra Rodrigueza.

‘Pornografija je kad masturbira publika. Umjetnost je kad masturbira umjetnik. Zašto ne drkamo zajedno’, zapitao je Verow pa filmski segment sedmog izdanja Queer Zagreba postaje sve više polariziran na dvije struje: onu realističnu, kojom suvereno vladaju autori poput Andrewa Haigha (‘Greek Pete’), i onu koja je označila veliki povratak queer formalizmu konceptualnog videa, prizivajući duhove Kennetha Angera i Dereka Jarmana. Toj drugoj struji pripadaju npr. dokumentarna opera Kanađanina Johna Greysona ‘Fig Trees’ i stilizirani trosatni orgazam Meksikanca Juliana Hernandeza ‘Rabioso sol, rabioso cielo’, veliki film o tijelima, bezuvjetnoj ljubavi i mitskoj dimenziji žudnje. No slijediti Verowa u genezi Queer Zagreba znači prisjetiti se gostovanja sumanutog Brucea La Brucea (alias Justina Stewarta), doduše izvan festivalskog kruga, čijim je mini ciklusom predstavljen novi redoviti mjesečni kino-program LGBT sadržaja prvotno nazvan Queer subotama petkom (i subotom), koji će prerasti u programsku konstantu zvanu Queer Momenti. U opuštenom razgovoru koji sam s redateljem vodio puno dulje no što je to bilo predviđeno i pod budnim okom Antonia Lauera, odnosno Toma Gotovca koji je sjedio u prvom redu, doimao se poput najfinije kamilice.

Možda najbolje filmsko izdanje Queer Zagreba bilo je deveto, posvećeno azijskom queeru (koji se na kapaljku nudio i prvom, pod šifrom ‘Bishonen’), s kineskim queer undergroundom svedenim na subverzivne autentične naracije Cuija Ziena (‘Noćna scena’, ‘Moj pošteni sin’), čiju r/evoluciju pokazuje i izvrsni aktivistički doks ‘Queer China, Comrade China’. Azija je u Zagrebu imala još dvojicu jakih igrača, singapurskog sineasta Roystona Tana i Filipinca Senedyja H. Quea, ali je upozorila i na još jedan paradoks – da je kineski queer danas puno radikalniji od hrvatskoga. Stoga je krajnje apsurdna i istodobno zabrinjavajuća činjenica da od doksova koji se bave queerom na ovim prostorima najviše njih otpada na one o krvavim događajima na ovdašnjim gej prajdovima ili na njihovo otkazivanje. Tako je Hrvoje Mabić snimio ‘Zagreb Gay Pride’, Tomislav Ladišić je zabilježio nerede na splitskoj Rivi, a otkazivanjem beogradskog pozabavila se Sandra Mandić.

Identičnim temama bavio se i ruski sineast Vladimir Ivanov u filmu ‘Moskva Gay Pride’, pa se i Queer Zagreb kad-tad morao suočiti s onim što mu se zbiva u vlastitom filmskom dvorištu, a učinio je to tragajući za izgubljenim vremenom SFRJ-queera, čija geneza na neki način koincidira s poglavljem epohalne knjige ‘Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj’. Teško je queer bivše države pronalazio mjesto pod suncem pa i ne čudi što je sveden na svega tri relevantna komada: Hladnikovu ‘Maškaradu’, Maycugovu ‘Kalvariju’ i Žilnikovo ‘Dupe od mramora’. Da bi se dočarala onodobna atmosfera, treba se samo sjetiti reakcije Branislava Lečića koji se u groznom Bajićevom ‘Na lepom plavom Dunavu’ našao u prilici okušati se u homoerotskom odnosu pa, nakon što je umočio prst u lubrikant, oštro izjavio: ‘U društvenom smislu nemam ništa protiv homoseksualaca. Ali kad na to gledam kao muškarac i ličnost, ti odnosi za mene nisu potpuno normalni… Kad bi takvi odnosi bili dominantni, ljudski rod bi izumro.’ Protiv takve klime sustavno se bori Queer Zagreb pa se njegova najrecentnija izdanja ne bave samo filmom i teatrom. nego i serijom performansa kojom se notornom Hasanbegoviću poručuje ‘Ministre, dobrodošli u Queer Zagreb Sezonu’, a zgrade Ministarstva kulture markira njegovom autentičnom izjavom ‘Antifašizam je floskula’.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više