>

novosti logo

Društvo Društvo

Moćni marš

‘Osmi mart je dan slavlja i dan borbe’, kaže Jelena Tešija, članica kolektiva fAKTIV koji organizira Noćni marš, ovaj put pod sloganom ‘Glasne i borbene’. Lani je na maršu u Zagrebu sudjelovalo između 5.000 i 7.000 ljudi. ‘To su najveći prosvjedi za prava žena u povijesti Hrvatske’, kaže Tešija. ‘I jedni od većih uopće’, dodaje Sanja Kovačević

Sunčano je i mirno rano nedjeljno popodne u Zagrebu. Umjesto odlaska na Sljeme ili nekamo u prirodu, ulazimo u zgradu MAZ-a, Mreže antifašistkinja Zagreba u centru grada. Radni nam je dan, idemo na zadatak. A radno je i u prostorijama u Hatzovoj, u dvokatnici visokih stropova, sa starim namještajem, drvenim tamnosmeđim vratima s Titovim portretom i bistom u kutu. Ipak, prostorije nemaju mračan ugođaj, sve je ispunjeno bojama – ljubičastom, crvenom, žutom, crnom. Naime, u tijeku je drugi dan radionice transparenata za osmomartovski Noćni marš, koji organizira neformalni feministički kolektiv fAKTIV, ovaj put pod sloganom ‘Glasne i borbene’. Tu su organizatorice, ali i žene i djevojke koje su došle napraviti svoj transparent, upoznati druge, možda se i pridružiti se kolektivu, objašnjava nam Jelena Tešija. U fAKTIV-u je od samog početka – desetak se žena prvi put okupilo 2016. godine zbog prosvjedne akcije ‘Preuzmite odgovornost za ubojstva žena’. Bilo je to 6. veljače, kad su u samo dva mjeseca ubijene četiri žene. Prosvjednom akcijom na zagrebačkom Cvjetnom trgu okupljeni su iskazali svoje nezadovoljstvo postojećim zakonima i sustavom zaštite žena od nasilja.

Mi žene smo često pasivne, ne želimo izaći ni na prosvjede. A solidarnost je danas prijeko potrebna. Osmi mart je važna manifestacija – ističe Ratka koja crnim kistom obrubljuje crvena slova ‘No pasaran’

- Fokus je bio na femicidu - kaže nam Tešija.

Odvukli smo je sa strane baš dok je s kolegicama stajala nad platnom dimenzija pet puta 1,5 metara, odnosno transparentom rađenim za čelo kolone, i mozgala s kolegicama kako ga raširiti da na njemu napišu slogan.

Iz prve radne sobe Tešija nas vodi u drugu, gdje su po podu raštrkani manji transparenti. Jučer su ispisani i osušeni, danas se uglavnom lijepe na letvice, dodaje se još pokoja boja. Tešija kaže da ih ima tridesetak, a ostalo ih je i od prethodnih godina. Za to vrijeme, dva psića njuškaju uokolo. U uglu prostorije stoji jedna žena, traži škare od kolegice. Prilazimo i započinjemo razgovor.

- Mi smo se ovdje upoznale. Razlika među nama je što sam ja bila u pionirima dok je ona još bila u trbuhu - šali se Ana, 37-godišnjakinja, samohrana majka jednoipolgodišnjeg djeteta.

Njena mlađa kolegica neprimjetno odlazi, a Ana nam objašnjava zašto je došla. Dok je studirala, dosta je volontirala, no s vremenom je prestala. Kad se nedavno razvodila, išla je po savjet u ženske udruge koje su joj, kako kaže, jako pomogle, posebno splitska Domine. Sad je završila jedno poglavlje i shvatila je da bi se opet mogla angažirati u slobodno vrijeme, dok je dijete sa suprugom. Na pitanje ide li na prosvjed kaže: ‘Vidjet ću.’ Naime, u petak je dijete kod nje.

- Ovisi o tome koliko će dijete biti revolucionarno raspoloženo. Ako će ono htjeti surađivati, idemo. Ako neće htjeti biti u nosilici, stat ćemo malo sa strane, a onda do prvog parkića na igru - smije se Ana.

Dolazimo do njene kolegice s fakulteta Ratke, koja ju je dovela na radionicu. Ona dovršava svoj transparent, crnim kistom obrubljuje crvena slova ‘No pasaran’.

- Mi žene smo danas često pasivne, ne želimo izaći ni na prosvjede. A solidarnost je danas prijeko potrebna. Osmi mart je važna manifestacija - kaže Ratka, koja i profesionalno surađuje s aktivističkim grupama i radi edukacije u vezi rodne ravnopravnosti i ljudskih prava uopće. Ostavljamo Ratku da dovrši posao i vrebamo s kim bismo još mogli popričati.

U drugom uglu stoje mladić i djevojka. Odlazimo do njih, pitamo zašto su tu, kako su saznali za radionicu.

Ja sam feministica i želim aktivno sudjelovati u promjenama – kaže Marta, studentica treće godine prava. Ako u petak vidite transparent ‘Kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost’, to je onaj koji je ona izradila

- Došli smo zbog nje - kažu nam u smijehu Leontina i Luka, pokazujući na jednu od organizatorica, prijateljicu koja ih je ovdje dovela.

Iz Novog Sada su, Leontina sluša jedan semestar filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a i Luka će joj se uskoro pridružiti. Doći će u petak na marš, važno je izaći na ulice za Osmi mart. Ostavljamo ih i vraćamo se u prvu prostoriju da vidimo kako napreduje izrada glavnog transparenta. Platno je razastrto, na njemu je prva skica natpisa.

Odvlačimo ponovno sa strane Tešiju i njenu kolegicu Sanju Kovačević, knjižničarku na Filozofskom fakultetu. Ove godine u proglasu Noćnog marša nema samo jedne već nekoliko tema, od nasilja nad ženama, nasilja u bolnicama i nasilja pri porodu, preko pobačaja, do rezova u kulturi i slobode medija. Pitamo ih kako to, zbog je čega toliko različitih problema koje treba apostrofirati.

- Nasilje nad ženama je tema oko koje smo se prvi put i okupile - kaže Sanja Kovačević i dodaje kako je ono, nažalost, trajan problem u društvu.

No promjene se ipak događaju. Tešija naglašava kako su se ljudi u Zadru okupili i prosvjedovali zbog slučaja ‘Daruvarac’, čovjeka koji je isprebijao mladu djevojku u kafiću.

- Ljudi su izašli na ulice za prava žena, za pravo te jedne žene. Meni je to bilo teško za povjerovati, ali se dogodilo - kaže ona i dodaje kako je jednako teško bilo za povjerovati da je nasilnik, uza sve to, izašao iz zatvora. Ali borba se nastavlja.

Marš se ove godine uz Zagreb odvija u još četiri grada: u Puli i Zadru prvi put, Rijeci je ovo drugi prosvjedni 8. mart, baš kao i Splitu, koji je prošle godine pauzirao. Ni brojke sa zagrebačkog prosvjeda nisu zanemarive. Prve godine izašlo je oko 700 ljudi, druge 7.000, prošle između 5.000 i 7.000.

- To su najveći prosvjedi za prava žena u povijesti Hrvatske - naglašava Tešija.

- I jedni od većih uopće - dodaje Kovačević.

Ideja Noćnog marša, koji počinje u popodnevnim satima, preuzeta je iz iskustva drugih zemalja, najviše iz praktičnih razloga – da što više ljudi može doći. Faktivkama je uzor bila Turska, gdje se godinama odvijaju ogromni marševi žena – u samom Istanbulu bude 50 do 60 tisuća na ulicama.

- Ne pitaj kako dođeš do toga - smije se Tešija. - Tako što dejtaš strankinje pa skužiš stvari.

Nastavlja priču o borbama. Uz nasilje, od prije dvije godine, kad je Ustavni sud naložio Vladi donošenje novog zakona o pobačaju, i to je postalo nezaobilazni društveni problem.

- To je tema koju su u fokus vratili neokonzervativci. I mi se time moramo baviti - kaže Tešija, a Kovačević dodaje da je njihov zahtjev borba za legalan, dostupan i besplatan pobačaj.

- Uz reproduktivna prava i zdravlje, mi smo se do sada fokusirale uglavnom na pobačaj, a ove godine smo odlučile da je jako bitno da na dan kad slavimo borbu žena, slavimo i jednu od najbitnijih akcija u zadnjih ne znam koliko godina po pitanju prava žena. To je akcija #Prekinimo šutnju koju su vodile Rode i Platforma za reproduktivna prava - kaže Tešija i objašnjava kako je krajem 2018. godine to bio važan mobilizacijski moment, broj žena koje su se uključile bio je fascinantan, što fAKTIV kao mali kolektiv ne može dostići.

Resursi su im ograničeni, a fronte brojne. Jedna od njih su i radnička prava. Kovačević objašnjava kako je jedan od ciljeva kad su pokretali kolektiv bio i ‘riklejmanje’/vraćanje 8. marta kao dana žena radnica, za razliku od zapadnog, (neo)liberalnog značenja koje mu se pridaje. Bave se i temom koju je marksistički feminizam bio zaboravio, a to je neplaćeni kućanskog rad.

- Na toj temi radimo kad stignemo, jer se iscrpljujemo u drugima, a to negdje jest naš žal jer se često ne uspijemo baviti svime što želimo - objašnjava Tešija.

Faktivke smatraju da će i u Hrvatskoj doći dan kad će 8. mart rezultirati većom sviješću o radničkim pravima i buntom, masovnim štrajkom žena, no ne još. Da bi se to postiglo, treba još raditi na društvenim promjenama, ali i solidarnosti. Zato i podržavaju ostale inicijative kao što su Dosta je rezova i prosvjedi novinara za slobodu medija. A sve je to moguće, objašnjavaju, samo ako ostanu neformalni kolektiv, izvan struktura civilnog društva koje je ograničeno projektnim načinom rada.

- Namjerno funkcioniramo neformalno jer dio nas već radi u nevladinim organizacijama i ideja projektnog financiranja bila nam je odbojna. Mislimo da u ovakvom obliku feminističke borbe leži budućnost. Jer je borba kroz udruge jako usmjerena i spriječen si da se baviš pravim stvarima - kaže Tešija i objašnjava kako su sva sredstva za marš prikupljena donacijama udruga civilnog društva, a ove godine samo donacijama.

- Prve godine i nismo imali novac - prisjeća se Tešija tog inicijalnog prosvjeda, kad je njih dvadesetak u deset dana sve organiziralo.

- Nismo imale pojma, nijedna od nas, kako se rade prosvjedi. Do tada smo samo sudjelovale u njima, a ovo je totalno neki drugi par postoli. I tako smo otkrile sve što može poći po zlu - smije se Tešija.

Objašnjava kako su danas ekspertice za prosvjede – imaju čak i upute kako prijaviti prosvjed jer ih mnogi zovu baš zbog toga. A naučile su i gdje kupiti letvice, kako ih donijeti, postale su stručnjaci za širokopojasne mikrofone.

- Još ne znamo kako spojiti razglas, ali čini mi se da ćemo i to dogodine savladati - kaže Kovačević.

Ove godine muči ih to što nitko ne paničari i što sve ide u najboljem redu.

- Imamo utakmica u nogama pa je stres manji - kaže Tešija, premda priznaje da, iako se od siječnja sastaju jednom tjedno, posljednjih dana ipak gore mejl, WhatsApp, Slack…

Uz tehničku stranu organizacije, treba misliti i na način na koji feminističku borbu, za koju Kovačević kaže da je borba protiv cijelog sistema, predstaviti taj dan javnosti. Jedan od ciljeva Noćnog marša je pomiriti dvije oprečne poruke koje žele poslati: s jedne strane ukazati na ono što ne valja, a s druge strane slaviti žensku borbu.

- Naglašavamo da je to dan slavlja i dan borbe, odnosno dan slavlja borbe - kaže Tešija.

A sudeći prema radionici transparenata, poruke koje šalju imaju odjeka. Potvrđuje nam to i Marta, studentica treće godine prava.

- Ja sam feministica i ne želim samo propovijedati o tim stvarima, već želim aktivno sudjelovati u promjenama - kaže Marta.

Priznaje kako na njenom fakultetu nema puno kolega za koje misli da će doći na marš. Kaže da su ‘malo konzervativniji’. Ipak, želi na fakultetu staviti plakat poziva. No još uvijek ne zna hoće li smjeti jer najprije u tajništvu moraju pogledati plakat.

- Napravila sam samo jedan transparent jer sam bila preveliki perfekcionist - kaže.

Ako u petak vidite transparent ‘Kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost’, to je onaj koji je izradila studentica Marta.

Ostavljamo radionicu, glavni transparent još se radi, gledamo fotografije na izlasku iz zgrade. Žao nam je što Novosti ne izlaze u boji jer su transparenti baš živopisni. No ne sumnjamo da će ih naše čitateljice i čitatelji, makar oni koji su u Zagrebu, u petak vidjeti na maršu.

1/18