>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Moderni vitalni teatar

Prema izgledu predstava koje se jedna za drugom postavljaju na pozornici Zetskog doma, prema oduševljenju publike, nagradama i redateljskim imenima koja potpisuju te izvedbe, ovo kazalište se približilo evropskim standardima u području scenskih umjetnosti, ako ih nije i dostiglo

U svijesti prosječne javnosti u Hrvatskoj pa i šire država Crna Gora uglavnom se percipira kao prostor egzotične prirode i neobičnih ljudi gorštačke krvi, ali i kao mala zemlja koja je u značajnoj mjeri opterećena međusobnim gloženjima ekonomskih, političkih i nacionalnih klanova. Jedan ne tako sitan detalj na području kulture koji posljednjih godina izmiče tom stereotipu lokalne balkanske sredine jest Kraljevsko pozorište Zetski dom na Cetinju. Prema izgledu predstava koje se jedna za drugom postavljaju na pozornici Zetskog doma, prema oduševljenju publike, nagradama koje ove predstave dobivaju gdje god gostuju i prema redateljskim imenima koja potpisuju te izvedbe – ovo kazalište se bez sumnje približilo evropskim standardima kvalitete u području scenskih umjetnosti, ako ih nije i dostiglo.

Suradnjom crnogorskih umjetnika sa najznačajnijim redateljima i umjetnicima iz evropskog okruženja, uspostavili smo se kao međunarodni teatar nacionalnog karaktera, kaže direktorica Lidija Dedović

Historijski pogled unatrag kaže da je Zetski dom sagrađen još davne 1888. godine i da je to najstariji teatar u Crnoj gori. Profesionalna skupina glumaca oformljena je 1910. kada je odigrana predstava Balkanska carica po tekstu kralja Nikole I. Petrovića, dok su glavne uloge igrali profesori Cetinjske gimnazije. Ratovi, politički prevrati i siromaštvo znali su periodično prekinuti rad Zetskog doma u posljednjih sto godina, ali pozorište se uvijek ponovno rađalo i konačno je 1990-ih obnovilo matični repertoar s respektabilnim glumcima. Organizacijski tako funkcionira i danas. Ono što se posljednjih šest godina bitno promijenilo jest da je ovo neveliko kazalište dolaskom kazališne redateljice Lidije Dedović na mjesto direktorice Zetskog doma zadobilo potrebnu svježinu i motor svoje produkcije ubacilo u novu brzinu.

Na primjer, njihova nedavna predstava ‘Dokle pogled seže’, u režiji renomiranog mađarskog redatelja Arpada Schilinga, već dva puta je gostovala u Zagrebu i doživjela oba puta ovacije, jednako kao i najnovija predstava ‘Kučka’ istog redatelja koja je na ovogodišnjim festivalu Drama u Ljubljani kompletno gledalište digla na noge. Obje predstave neka su vrsta elaboracije egzistencijalnih problema ljudi iz crnogorskog podneblja, od nezaposlenosti, mafijaških radnji i nasilja, do depresije i odlazaka bilo kuda trbuhom za kruhom. Ove izvedbe u orbitu značaja i uzbuđenja vinulo je to što su napravljene s toliko puno snage i bez fige u džepu, da je njihova hrabrost i odlična igra glumaca predstavljala onu kreativnu razliku u odnosu na bilo koju prosječnu predstavu uokolo. Osim Schillinga u Zetskom domu su posljednjih godina radili redatelji inovativnog rukopisa, od Andraša Urbana i Branka Brezovca, preko Diega de Bree pa sve do prevratničke španjolske grupe La fura dels Baus koja je u Cetinju održala svoju umjetničku radionicu. I druge izvedbe Zetskog doma bile su vrlo zapažene, poput amblemskog ‘Leta iznad kukavičjeg gnijezda’, suvremene drame ‘Sin’ i naročito hvaljenog ‘Leptira’ prema tekstu crnogorskog pisca Aleksandra Radunovića Popaja, jer ‘bezobzirno ruši političke mitove i raskrinkava zloupotrebu tradicije’. Nije stoga čudno što je kazališna kritika u jednom trenutku istaknula da treba odati priznanje Zetskom domu što gradi repertoar koji ne podcjenjuje svoju publiku, već radi na njenom razvoju i upoznavanju sa raznovrsnim teatarskim poetikama, čineći da se njeni kriteriji stalno pomjeraju iznad gornje granice.

Sve je počelo, kako kaže njihova direktorica Lidija Dedović, u jesen 2014. godine s predstavom ‘Opera za tri groša’, prema komadu Bertolta Brechta, koju je režirao također vrlo provokativni slovenski redatelj Tomi Janežić. Bio je to ‘kazališni hedonizmom u tri čina u trajanju od pet sati’, kako je rekao jedan novinar, naglasivši da se ovako dobro usklađena produkcija, u vrijeme sve težih uvjeta rada u domaćim kazalištima sve rjeđe viđa. Ili kako kaže direktorica Dedović, ‘suradnjom crnogorskih umjetnika sa najznačajnijim redateljima i umjetnicima iz evropskog okruženja, uspostavili smo se kao međunarodni teatar nacionalnog karaktera’. Za ovu samoprijegornu mladu ženu koja stoji na čelu Zetskog doma smisao kazališta je u povezivanju različitih sredina, ljudi, kultura, tradicije, osjećanja i shvaćanja, jer - teatar je enciklopedija vremena.

Zetski dom na Cetinju se zaista pokazao kao pokretni kulturni laboratorij za mnoge umjetnike iz regije i Evrope koji u njega dolaze i u njega se vraćaju; izrastao je u moderni vitalni teatar koji putuje i ugošćava i koji umjetnosti privodi i stare i mlade. Postoji tako u ovoj kazališnoj kući i festival suvremenog teatra, MIT, kao i Dan umjetničkog obrazovanja, kroz koji je prošlo već oko 2000 mladih, a sprema se i Art Geto, projekt koji uključuje međunarodni ansambl mladih glumaca regije, koji na brodu ‘Jadran’ pripremaju predstavu. Tema je pobuna. Svako istinsko kazalište se temelji na ljubavi, ideji i strpljivom radu i ove ključne karakteristike su više nego vidljive u Zetskom domu. U tom smislu ovaj teatar se može pohvaliti da je prvi veliki međunarodni kapital (Creative Europe i Interreg Fond) za državnu instituciju kulture u historiji Crne Gore stigao baš na njegovu adresu. Zetski dom je teatar koji nema svoj stalni ansambl, poput mnogih sličnih proaktivnih umjetničkih kuća u Evropi, što predstavlja stanovitu prednost slobode, ali i zahtjev stalne mobilizacije i odgovornosti. Na pozornici Zetskog doma ipak neprestano igraju odlični glumci, Varja Đukić, Zoran Vujović, Ana Vujošević, Dejan Ivanić, Nada Vukčević i mnogi drugi, a jedan od najboljih crnogorskih glumaca, Srđan Grahovac, kaže kako je Zetski dom neka vrsta kreativnog utočišta u kojem ‘svaki redatelj, glumac, scenograf i drugi umjetnik osjeća veliku privilegiju, strast i dodatnu odgovornost što uopće ima priliku da se nađu u toj prelijepoj kući’. Zetski dom na Cetinju priča je o malom kazalištu koje se nije zadovoljilo tek statusom provincijalnog teatra i repertoarom ‘za svakog ponešto’, nego je pozvalo cijeli svijet u goste, a svojim predstavama željelo je poletjeti među zvijezde. Za takvo što potrebno je istančano poznavanje kazališta, profesionalna hrabrost i poštenje, a to je nešto u što bi se i svi mi, na primjeru Zetskog doma, mogli ugledati.

1/2