>

novosti logo

Kronika Kronika

More briga uz bogomdano jezero

‘Novosti’ u Prokljanu, infrastrukturno zaobiđenom selu nadomak Jadrana: Prokljan danas nema ni vodu ni asfalt, premda oko njega idu tri magistralna smjera, od Šibenika, Benkovca i Bribira. Bez ceste nema uspješnog bavljenja poljoprivredom i ribarstvom, a pogotovo ne turizmom

Ni veće prirodne oaze, ni lošije infrastrukture, ni većih mogućnosti za razvoj turizma, ni toliko indiferentnosti nadležnih da se taj kapacitet iskoristi - tako bi se, u samo jednoj rečenici, mogao opisati razvojno-turistički vapaj preostalih mještana Prokljana, obalnog jezerskog sela koje samo podsjeća na vremena što su na Jadranu bila stvarnost prije više od pedeset godina. Apsurda je u cijeloj priči mnogo, a mještani na početku ističu da Prokljansko (ili Prukljansko) jezero, uz čiju je obalu smješteno njihovo selo, nije zapravo jezero nego dio mora, što potvrđuje i salinitet koji je ondje veći od onoga u boćatoj vodi, pa su iz tog razloga i uputili peticiju Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture da se sadašnji naziv preimenuje u Prokljansko more.

Uslova nema, pa je teško očekivati novi talas povratka. Da je puta, živjelo bi se bolje i u sezoni i izvan nje, kaže Dobrivoje Damjanić

Ipak, iako je jedno od manje bolnih, to pitanje nedvojbeno upućuje na bitnija, ona o kojima zavisi život stanovnika Prokljana, u kojem je danas, za razliku od predratnih pedeset, tek desetak onih srpske nacionalnosti. Prije rata, kažu, živjelo se prilično dobro: zahvaljujući čistoj vodi nezagađenoj industrijom, ribarstvo je cvjetalo, a prokljanska je riba lako nalazila put do kupaca. Bilo je razvijeno i maslinarstvo, pa se moglo dodatno zaraditi prodajom maslina i maslinovog ulja, a kraj je poznat i po smokvama…Istina, ni prije se u Prokljanu nisu mogli pohvaliti infrastrukturom, no u godinama nakon rata - kada su asfaltirani prilazi i do najzabačenijih sela sa hrvatskim stanovništvom - njih je zaobišao svaki ‘boljitak’. Ističu da je njihov slučaj zamalo istovjetan kao i onaj povratnika u Islam Grčki, dok je u Islam Latinski, naseljen Hrvatima, dovedena pitka voda, ali za susjedno selo, naseljeno Srbima, takvo što nije ni u planu.

Nominirani smo, a hoće li se što napraviti i odobriti da voda dođe do Prokljana, tek treba vidjeti. Mi smo svoje učinili, a što će biti s projektom odlujuče Europska komisija, kaže Nediljko Dujić, gradonačelnik Skradina

Prokljan danas nema ni vodu ni asfaltirani put, premda tri magistralna smjera vode prema njemu - jedan od Šibenika, drugi od Benkovca, treći od Bribira. Asfalt bi mještanima uvelike olakšao život i ulio im nadu da će ih zahvatiti modernizacija, bez koje danas nema uspješnog bavljenja poljoprivredom i ribarstvom, a pogotovu ne turizmom. Najteže im pada što bi trebalo asfaltirati samo kilometar i pol da bi i oni bili povezani sa ostatkom svijeta, ali zasad nitko nije imao dovoljno sluha i volje za to ključno životno pitanje. Turistički potencijal je golem, jer se upravo ovdje prelijepa Krka ulijeva u Jadransko more, iz kojeg brodovi što kreću iz Šibenika mogu ulaziti u jezerski dio. Tek je nedavno rekonstruiran mol izgrađen prije tridesetak godina, pa sada bar brodice mogu nesmetano pristajati uz prokljanske obale.

Dobrivoje Damjanić, koji sa suprugom i dvoje male djece živi i radi u Prokljanu, istinski je entuzijast i zaljubljenik u svoj kraj. Već šest godina drži restoran. Ne žali se, ali kaže kako bi, da je više volje, sve moglo biti daleko uspješnije i bolje i za državu i za malobrojno ovdašnje stanovništvo.

- Mnogi su htjeli da se vrate, da nastave život ondje gdje ga je prekinuo rat. Uslova nema, pa je teško očekivati neki novi talas povratka. Da je puta, živjelo bi se bolje i u sezoni i izvan nje. Posla u restoranu ima dok traje sezona, poslije nje je mnogo slabije. Da ovdje izgrade put i time spoje Prokljan, selo bi oživjelo. Tek tada bi se moglo pričati o ozbiljnijem turističkom zamahu - tumači nam Dobrivoje.

Ni okolna sela sa većinskim srpskim stanovništvom nemaju vodu, a mještani Prokljana opskrbljuju se njome iz obližnjeg Sonkovića. Na pitanja o izgradnji vodovoda Bribir - Bratiškovci, gradonačelnik Skradina Nediljko Dujić ima odgovor.

- To je projekt koji provode Hrvatske vode, a mi smo ga pripremili preko tvrtke Vodovod i odvodnja. Nominirani smo, a hoće li se što napraviti i odobriti, tek treba vidjeti. Mi smo svoje učinili, a što će biti s projektom ne odlučujem ja, nego Europska komisija. Do 2020. godine sva naselja moraju biti pokrivena Strategijom Vlade RH, pa gajim nadu da će ovaj projekt proći, kaže Dujić.

No, zastupnici SDSS-a u skradinskom gradskom Vijeću ne dijele gradonačelnikovo mišljenje o ulaganjima u sela sa većinskim srpskim stanovništvom. Naime, u više su navrata isticali kako lokalna zajednica nije za njih izdvojila više od bijednih 500 kuna. Dujić to pokušava opovrći.

- Nije utrošeno samo 500 kuna, kao što kažete. Izvršeni su određeni zahvati na Prokljanu, na području Gračaca na nekim cestama, u Ždrapnju Bratiškovcima, u Velikoj Glavi, Plastovu. Na navedenih 500 kuna može se dodati nekoliko nula i to je stvarno stanje. Kod mene nema političke niti diskriminacije po bilo kojoj drugoj osnovi, nego samo politika da se treba raditi – odgovara on. Dogradonačelnik iz redova srpske nacionalne manjine Nikola Milović kaže da je u svakom razgovoru sa gradonačelnikom pronašao nit razumijevanja, ali dosad, barem po pitanju puta, nije učinjeno ništa.

Obnovu u ratu porušenih kuća mještani su čekali i po 13 godina. Kao primjer navode Glišu Damjanića, čija je obiteljska kuća tek lani obnovljena.

A turistički potencijali njihovoga malog mjesta uvelike nadmašuju njihove skromne mogućnosti. Žale se i na prostorni plan kojim je obuhvaćeno središte sela, ali i onemogućeno da se pored postojećih objekata podižu novi, što turistički zamah također svodi na minimum, pa i kad bi bilo novca za gradnju dodatnih kapaciteta za goste. Isto tako, ističu da je cijena zemljišta ovdje minimizirana, da ona vrijede puno više od nekoliko eura za četvorni metar, koliko im se sada nudi. Ne znaju ima li to kakve veze s planiranom izgradnjom golf-terena i četiri luksuzna hotela, koji bi se trebali prostirali na šezdesetak hektara zemlje u vlasništvu lokalnog stanovništva.

Nemaju ništa protiv krupnog turističkog razvoja na obalama plavetnog jezera, ali smatraju da i njima valja omogućiti gradnju apartmana ili drugih sadržaja koje bi mogli ponuditi turistima, jer ovakvim su im prostornim planom, kažu, ruke u tom smislu čvrsto vezane. Boje se da će se turistički razvoj, dođe li uopće do njega, odnositi samo na bogate investitore, ne i na njih. Željeli bi jedino da budu ravnopravni, da se i njima pruži kakva-takva šansa, jer drugačije ovdje ne može opstati običan čovjek, onaj koji živi od poštenog i mukotrpnog rada na svojoj djedovini.

Skradinski dogradonačelnik Milović smatra da su ekonomski problemi kočnica bilo kakvom napretku, a mještanin Prokljana Živko Damjanić domeće da im je politika, koja odlučuje o napretku i modernizaciji sela, u potpunosti nesklona. O tome, kaže, najuvjerljivije govori podatak da je Prokljan jedino srpsko selo na hrvatskom dijelu Jadrana koje se uopće ne razvija. Željeli su, nastavlja, osnovati udrugu ljubitelja Prokljana, kroz koju bi organizirali donatorske večeri i prikupljali novac za razvoj sela. No, rečeno im je da bi gradonačelnik Skradina odlučivao o tome kako će se ta sredstva utrošiti - on bi raspisivao natječaje, birao izvođače i projekte. Kako baš nisu imali previše povjerenja u takav način raspodjele i odlučivanja, odustali su od ideje o udruzi.

Obećanja danih ovome dalmatinskom selu uvijek je bilo napretek, ali do njega još nije stigao makar asfaltni put, bez čega je nemoguće razmišljati o ikakvom razvoju. Na jedanaest četvornih kilometara površine Prokljanskog jezera (ili mora, kako bi to voljeli čuti oni što žive na njegovim obalama) je i otočić koji je u rimsko doba sa kopnom bio povezan nasipom, pa mještani Prokljana kažu da je progres tada bio daleko veći nego danas u 21. stoljeću, kada bi Krka pitkom vodom mogla opskrbljivati nekoliko velikih gradova, a zbog politike ne dolazi ni do nekolicine obližnjih, uglavnom srpskih sela.

Ostati žedan pored tolike pitke vode jedan je od paradoksa današnjice, no i slaba utjeha za Prokljance koji pritom plaćaju najvišu cijenu, te ostaju zarobljeni u mreži pustih želja za boljim životom usred predivne prirode nadomak Jadrana, potpuno nemoćni da sami, bez podrške države i šire zajednice, učine bilo kakav korak u tom smjeru.

1/2