>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet
Piše Tena Erceg

Muhamed, ali…

Prvotnu šokiranost i zgražanje u liberalnim i lijevim medijima zamijenili su komentari u kojima se tjednik proglašava rasističkim, zločin relativizira, a žrtve implicitno osuđuju, iako je ‘Charlie Hebdo’ dosljedno antimilitaristički, antirasistički i antikolonijalistički list

Onoga dana kad se dogodio teroristički napad na redakciju satiričnog tjednika ‘Charlie Hebdo’ u Parizu, u kojemu je ubijeno dvanaestero ljudi, reakcija svih slojeva javnosti, bilo da se radilo o elitama ili običnim građanima, pripadnicima ljevice ili desnice, vjernicima ili ateistima, bila je šokiranost, zgražanje i ponešto tuge. No već sutradan ovi su dojmovi počeli uzmicati pred relativiziranjem zločina i implicitnim osuđivanjem žrtava zbog navodnog rasizma. Naročito su se takvi komentari mogu čuti od pripadnika takozvane ljevice, koje čak ni izjava Jean-Marie Le Pena nije navela da malo stanu i razmisle; duhovni vođa ekstremno desne stranke Front National rekao je, naime, u ponedjeljak da on ‘nije Charlie Hebdo’ jer su ti ‘anarho-trockisti’ bili ‘neprijatelji FN-a i tražili ukidanje stranke’. Nije ih navela da stanu i malo razmisle ni činjenica da je samo tri od preko tisuću naslovnica ‘Charlie Hebdoa’ čast imao ukrasiti prorok Muhamed, a ni ona da su između skoro dva milijuna ljudi koji su se u nedjelju okupili u Parizu bile tisuće muslimana koji su došli dati podršku tom ‘rasističkom’ listu.

Počinitelji ovog zločina, 34-godišnji Said i 32-godišnji Cherif Kouachi, upali su prošle srijede u redakciju lista, u vrijeme održavanja kolegija. Naoružani automatskim oružjem i obučeni vojnim treningom prisilili su karikaturisticu Coco, koja je bila s malim djetetom, da im otvori vrata zgrade, a zatim krenuli u ubilački pohod, poimence prozivajući članove redakcije, od kojih su dvojica bila porijeklom Tunižani. Vikali su ‘Alahu ekber’, ‘Ubili smo Charlie Hebdo i osvetili Proroka’ i natuknuli da ih je poslala Al Kaida na Arapskom poluotoku. Kad su poubijali sve što se micalo, nonšalantno su izašli iz zgrade, dokrajčili policajca koji je odranije ranjen ležao na cesti, također Tunižanina, i odvezli se automobilom.

Na nebuloznoj Al Kaidinoj listi za odstrel, uz nekoliko verbalnih islamofoba, našla su se četiri umjetnika i dva novinska urednika. Nijedan političar, vojni dužnosnik, ideolog, nitko tko na bilo koji način sudjeluje u zapadnim intervencijama u islamskim zemljama

Sutradan, dok je trajala potjera za počiniteljima, dvoje terorista, povezanih s braćom Kouachi, upalo je u trgovinu košer hranom i nekoliko ljudi uzelo za taoce. Obje situacije razriješene su u petak: braću Kouachi, koja su se zabarikadirala u industrijskom postrojenju nedaleko Pariza, ubila je policija, dok je u opsadi u košer dućanu, uz jednog od počinitelja, poginulo četvero talaca i jedan policajac.

Braća Kouachi bili su rođeni Parižani, posljednjih deset godina povezani s islamističkim terorizmom. Cherif je zbog suradnje s Mrežom 19. arondismana, koja se bavila slanjem francuskih muslimana u Irak, u zatvoru proveo 18 mjeseci, a uhapšen je i 2010. zbog povezanosti s neuspjelim bijegom iz zatvora jednog drugog terorista. Said je navodno bio na Al Kaidinoj obuci u Jemenu. Prema vlastitim riječima, američka intervencija u Iraku i tortura u zatvoru Abu Graib braću su toliko pogodile i toliko su zbog toga patili da su, eto, morali izmasakrirati pet karikaturista, tri novinara, jednog podvornika, jednog posjetitelja redakcije i dva policajca.

Stephane Charbonnier, Jean Cabut, George Wolinski, Philippe Honore i Bernard Verlhac bili su karikaturisti. U listu starom više od 40 godina svojim su se crtežima rugali svim dogmama i zabranama, islamskim, kršćanskim i politički korektnim, i socijalistima i konzervativcima, i kapitalistima i industrijalcima i ekolozima. Nastavljajući stoljetnu tradiciju francuskog sekularizma, borili su se protiv svih vjerskih fundamentalizama i svih ekstremizama, no unatoč tome posljednjih se dana nije moglo misliti od komentara u kojima ih se proglašavalo rasistima.

Preteča ‘Charlie Hebdoa’, ‘Harakiri’, zabranjen je 1970. godine jer su se u njemu sprdali sa smrću Charlesa de Gaullea. Katolička crkva tužila ih je 14 puta. Kad su 2006. godine prenijeli karikature danskog ‘Jyllands Postena’ tužilo ih je pet najvećih muslimanskih organizacija u Francuskoj, a tadašnji predsjednik Jacques Chirac poručio im je da ‘sve što može uvrijediti nečija uvjerenja, naročito vjerska, treba izbjegavati’. Organizacije, među kojima i Velika džamija u Parizu, čiji je rektor Dalil Boubakeur danas ‘šokiran’, a u zločinu prepoznaje ‘zaglušujuću objavu rata’, izgubile su tužbu; sud je uvažio argument koji se danas utopio u naslagama lažnog moraliziranja, onaj da su se karikaturisti rugali teroristima, a ne muslimanima. Kad je 2011. list ponovno objavio karikature proroka Muhameda, spaljena im je redakcija. Pariški urednik američkog magazina ‘Time’, Bruce Crumley, solidarno je tada zaključio da su ‘takve islamofobične budalaštine ne samo uzaludne i djetinjaste, već i otvoreno pozivaju na nasilne reakcije’. Glasnogovornik Bijele kuće Jay Carney u ime svoga šefa izrazio je pak nedoumice oko ‘prosudbe da se nešto takvo objavljuje’. Godinu kasnije ponovno su objavili karikature Muhameda, pa je vlada iz predostrožnosti zatvorila ambasade u 20 islamskih zemalja. Ministar vanjskih poslova Laurent Fabius čvrsto je stao iza svojih građana zapitavši se ‘je li razborito dolijevati ulje na vatru’.

Stephane Charbonnier, Charb, od 2011. bio je pod policijskom zaštitom, a od sredine 2013. godine i na Al Kaidinoj listi za odstrel, koja se objavljivala u njenom magazinu ‘Inspire’. Društvo mu je pravilo još troje karikaturista, Danac Kurt Westergaard, Šveđanin Lars Vilks i Amerikanka Molly Norris, zatim dvojica urednika u ‘Jyllands Postenu’, američki propovjednik Terry Jones, poznat po javnom spaljivanju Kurana, egipatski kršćanski aktivist Morris Sadek, nizozemski političar Geert Wilders, somalska aktivistica i književnica Ayaan Hirsi Ali i indijski pisac Salman Rushdie. Na toj nebuloznoj listi dakle, uz nekoliko verbalnih islamofoba većeg ili manjeg utjecaja, našla su se četiri umjetnika i dva novinska urednika. Nijedan političar, vojni dužnosnik, ideolog, nitko tko na bilo koji način sudjeluje u zapadnim intervencijama u islamskim zemljama. Takvi su zato redovito gostovali u ‘Charlie Hebdou’, no unatoč tome, u diskursu koji je postao gotovo pa dominantan, od uglednih medija do internetskih foruma, ekipa iz toga tjednika etiketira se kao rasistička, a razlozi za njihovo ubojstvo lociraju u stvarima s kojima osobno nisu imali nikakve veze: u okupaciji Iraka, u građanskom ratu u Siriji, u francuskoj kolonizaciji Sjeverne Afrike, u izraelskoj okupaciji Palestine, ‘napakiralo im se sve što postoji, od cionizma do rasizma’, rekao nam je novinar i satiričar Predrag Lucić, s kojim smo razgovarali o ovom zločinu.

- ‘Charlie Hebdo’ ničim nije pridonio ni neokolonijalizmu ni bilo čijoj ratnoj politici. Dapače, ako postoji list koji je bio dosljedno antimilitaristički, antirasistički i antikolonijalistički, bio je to ‘Charlie Hebdo’. Uvijek je bio bliži onima koji su potlačeni i nije list krupnog kapitala, ni tvorničara oružja, ni ideologa rata. Sve drugo su prostačka tumačenja jer njihova priča nije bila kolektivistička, dapače, rugali su se svim tim svrstavanjima, inzistiranjima da svatko mora biti u svome toru i čisti je falsifikat uvlačiti ih u rat Istoka i Zapada. Na kraju krajeva, nisu ih ubili muslimani nego glupost i zlo. Žrtve ili njihovi rođaci obično ne idu u bilo kakav oblik odmazde, već se tih poslova hvataju neki drugi, koji imaju svoje razloge - govori Lucić.

Ti koji sada relativiziraju također imaju svoja ograničenja u glavi, a ‘Charlie’ im smeta jer minira njihov vlastiti fundament, političku korektnost, i njihovo uvjerenje da je svaka priča zaokružena i da su baš oni ti koji tu priču znaju - govori Predrag Lucić

Ali koga briga za očigledne stvari? Lakše je komplicirati banaliziranjem, kako kaže Lucić, kao što je to učinio urednik liberalnog ‘Financial Timesa’ Tony Barber, koji je na dan ubojstva novinare ‘Charlie Hebdoa’ nazvao ‘glupima’, te pametno poručio kako bi njima i sličnim publikacijama dobro došlo ‘malo zdravog razuma’. On, naravno, ne odobrava ubijanje, kao što to ne čini ni Richard Seymour iz magazina ‘Jacobin’, ‘vodećeg glasa američke ljevice’ koji je popularan i među domaćim salonskim istomišljenicima. Seymour tako kaže da treba razlikovati solidarnost s napadnutim novinarima i njihovom ‘rasističkom publikacijom’, preporuča nam da čitamo Edwarda Saida, pa zaključuje, uz neizbježan ‘ali’: ‘Ne, novinari nisu legitimne mete ubojstva, ali ne bismo se trebali svrstati uz ideološku nabrušenost da branimo fetišizirani sekularizam, niti bismo trebali ustuknuti pred ucjenom koja nas tjera na solidarnost s rasističkom institucijom.’ Kolumnist britanskog ‘New Statesmana’ poručuje ‘liberalnim komentatorima’ da govoreći o slobodi izražavanja oni ‘misle da se suprotstavljaju teroristima, a zapravo im idu na ruku podjelama i demoniziranjem’.

Još jedan ‘marksistički’ medij, portal 'World Socialist Web Site', zaključuje da je baš ‘Charlie Hebdo’ pridonio ‘rastu desničarskog šovinizma u Francuskoj’, pa ga uspoređuje s publikacijama koje su tamo izlazile u vrijeme antisemitskog vala i Dreyfusove afere 1890-ih. Joe Sacco, kultni malteško-američki strip crtač, misli da je crtati danas proroka Muhameda isto što i 1933. crtati pohlepnog Židova kako broji novac zarađen na grbači nežidovskog naroda, kao da je današnja Europa Hitlerova Njemačka. Yazan Al-Saadi, autor u nekoliko zapadnih ljevičarskih publikacija, također iskazuje briljantno razumijevanje satire i vladanje logikom, pa kaže kako je materijal koji proizvodi ‘Charlie Hebdo’ ‘islamofoban, antisemitski, rasistički, seksistički i homofoban’. Još zaključuje kako ‘nema ništa herojsko u tome da skupina pisaca i umjetnika iz bijele elite nasrće na identitete i vjerovanja manjine, jer satira bi trebala udarati moćne, a ne slabe’. Ekipa iz ‘Charlie Hebdoa’, grupica raščupanih satiričara što se, prosječno u sedmom desetljeću života, povlači po sudovima i radi uz policijsko osiguranje, postala je tako ‘bijela elita’, a teroristi s kalašnjikovima i granatama sve uboga nejač.

Otkuda takvo nerazumijevanje ‘Charlie Hebdoa’ u krugovima suprotnima desnici, pitali smo Lucića, no ni njemu nije jasna ‘potreba da se govori ali kad se radi o zločinu nad nevinim ljudima’.

- Nisam siguran koliko se to radi svjesno, a koliko je u pitanju pristajanje na jedan način mišljenja koji ne može prepoznati čovjeka, koji ne dopušta misao, bilo što autentično i slobodno. Ti koji sada relativiziraju imaju također svoja ograničenja u glavi, a ‘Charlie’ im smeta jer minira njihov vlastiti fundament, političku korektnost, i njihovo uvjerenje da je svaka priča zaokružena i da su baš oni ti koji tu priču znaju. Ovdje se radi o zločinu, ali se ta ključna riječ ili preskače ili ovlaš spominje. Ono što se dogodilo jednostavno se ne radi, kao što se ne bombardiraju svatovi u Afganistanu i kao što se ne masakrira Gadafi - govori Lucić.

Cas Mudde, nizozemski istraživač ekstremističkih političkih pokreta u Europi, u tekstu ‘Zašto nismo Charlie’ kao jedan od razloga zašto to nismo navodi činjenicu da ‘mnogi ljudi smatraju da demokratske debate moraju biti pristojne i da ne smiju uznemiravati ljude’. No problem je u tome što je ‘pristojnost klizav koncept i različito znači različitim ljudima’. ‘Isto tako, nemoguće je mjeriti jesu li ljudi uznemireni, a kamoli objektivno usporediti tko je više uznemiren. Kroz cijelu povijest pristojnost se definirala po linijama političkog establišmenta. I danas je tako, što znači da se argument pristojnosti gotovo uvijek koristi selektivno i oportunistički, pa su neke skupine zaštićene od nepristojnog diskursa, dok druge nisu’, piše Mudde.

Predrag Lucić govori pak da je ‘satira kroz povijest čovječanstva rušila tabue i omogućavala slobodniji svijet i slobodnije ljude. Satira oslobađa smijeh, oslobađa od stega i uštogljenosti, od propisanog mišljenja’, kaže on, ‘i ako netko misli da je satira tramvaj pa da vozi po pruzi, taj je promašio grad’.

1/5