>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Naci-židovi

Ušli smo u samo srce besmislenosti. Hrvatske političke elite tretiraju svoj narod kao najveću žrtvu rata devedesetih, dakle kao neku vrstu balkanskih židova, ali im ne smeta da ih se smatra i nacistima, koji su istrebljivali taj isti židovski i ostale narode u Jasenovcu

Ovih dana portal Index.hr objavio je ne može se reći drukčije nego frapantan tekst o kaznama koje su izrekli hrvatski, ali i srbijanski sudovi za srpske zločine devedesetih u Vukovaru i ostalim mjestima krajnjeg istoka Hrvatske. Tu se navodi knjigovodstveno precizan popis sudskih procesa (110) i presuda (23) za te zločine, od kojih su mnoge iznosile i po 15 do 20 godina zatvora. Šteta da autor teksta nije upotrijebio aplikaciju za zbrajanje, jer zbirno se radi očito o više stotina godina zatvorskih kazni. Da li se o tome dosad znalo? Naravno da u velikoj mjeri jeste, ukoliko ste dovoljno pažljivo pratili ozbiljne informativne, a ne infotainment medije, ali to je, žalibože, odavno prestalo biti boljim običajem. Tako recimo oni koji se zbilja informiraju, a ne infotainmentiraju, dobro znaju da su beogradski sudovi izrekli dosta visoke kazne za zločine na Ovčari i u Lovasu, a da li su mogle biti i rigoroznije, o tome nije pametno suditi iz kuta hrvatskog sudišta, koje često izriče puno blaže presude za hrvatske zločine ili ih, još češće, uopće ne izriče. Što je otprve vidljiva posljedica toga? Pa to da javnim prostorom dominira narativ gradonačelnika Ivana Penave da Vukovarom slobodno šeću zločinci i silovatelji koji se ‘smiju žrtvama u lice’ (ako je tako, prijavi ih, brate, Vukovar je mali grad u kojem svatko svakoga poznaje, a ne nekakav hrvatski New York ili Moskva, gdje je lako sakriti se i nestati u milijunskoj masi).

A i to je samo dio priče. Čak i navodno dobra televizijska mreža N1 prenosi, bez uredničke korekcije, izjavu ministra branitelja Tome Medveda nedavno u Vukovaru da su glavni problem hrvatsko-srbijanskih odnosa nestali, s nedvojbenom intonacijom da je riječ samo o Hrvatima, iako čak i službene hrvatske institucije poodavno priznaju da među njima tanju polovicu čine Srbi (od kojih je nekoliko desetina njih ubijeno baš u Vukovaru, i to prije ratnih sukoba, o čemu postoje i neka hrvatska svjedočenja, koja su međutim progutala uvijek gladna usta umalo opće nacionalne šutnje). Dakle, rezultat je zapravo i gori nego što sam ga spomenuo. To je uvlačenje glavnine hrvatske javnosti u stupor uvjerenja da se cijele devedesete mogu sagledati isključivo iz optike srpskih zločina. Drugoga nema ili mu je ostavljen jedino milimetar prostora, a i on će, nastavi li se ovako, ubrzo iščiliti. Drugim riječima, radi se o ciljanoj terapiji kolektivnog zaglupljivanja najvišeg, olimpijskog ranga, a ubrzano nestaje i volja da se tu išta promijeni, još manje preokrene.

Uzmimo glavne favorite na predstojećim predsjedničkim izborima, njima su sigurno poznati podaci koje je objavio Index, ali se prave da ih ne znaju, od čega može biti gore jedino da ih za to nije briga. I stvarno, nije ih briga. Oni ne samo što svjesno manipuliraju hrvatskim žrtvama srpskih zločina, nego ih i ponižavaju, i to ništa manje od počinitelja tih zločina i njihovih političkih skrbnika. Kada u Beogradu dočekuju srpske ratne zločince iz Haaga, to je, razumije se, odvratno i civilizacijski samouništavajuće. Ali kada se i u Zagrebu svi prave gluhi i slijepi na činjenicu da su više od dvije trećine haških optuženika, a osuđenika pogotovo, Srbi, to je jednako jadno. Time se šalje poruka žrtvama Vukovara i šire da one nisu važne, štoviše, da su bezvrijedne, osim u smislu ubiranja političkih kamata. I zbilja, kamatari se sve u šesnaest, ubijeni u ratu postali su samo repromaterijal za produženje mržnje i ostanak na vlasti, tim više što su Hrvatska i njeni istočni susjedi mahom polupropale države koje drugog repromaterijala i nemaju. U neku ruku postale su groblja na kojima živi stalno obigravaju oko humaka mrtvih, ugrađujući ih u svoje opasne političke kalkulacije, i to ne samo u slučaju ratova devedesetih. Došao je red i na Jasenovac, pa dvoje od troje favorita na hrvatskim predsjedničkim izborima (Grabar-Kitarović i Miroslav Škoro) traže novo prebrojavanje ubijenih u tom logoru smrti, ovaj drugi čak njegovo ‘prekopavanje’ (iako je to u međuvremenu demantirao). Što traži ovo dvoje predvodnika samodegradiranja i samoponižavanja Hrvata?

Pa jasno, cilj im nije demantirati sumanute brojke od 700 i više hiljada jasenovačkih žrtava, nego onu od 80 do 90 tisuća koja je nastala na pojedinačnom prebrojavanju i koju prihvaćaju i razumni, uglavnom mlađi srbijanski povjesničari. Dakle, želi se ozvaničiti minimiziranje Jasenovca na kojem inzistira bulumenta hrvatskih kvazipovjesničara, što je jednako skandalozno, još više zastrašujuće, kao da se traži novo prebrojavanje žrtava Auschwitza (što je u dobrom dijelu zapadnih pravosuđa krivično djelo). Ali evo, u Hrvatskoj je to dio ‘normalne’ predsjedničke kampanje. Gdje onda počinje nenormalno, to se više ne zna jer je ‘normalizacija nenormalnog’, kako je već zovu, otišla toliko daleko da je granica postala krajnje mutna, ako je uopće ima. Jasno, odmah vidiš da to hoda rubom političke perverzije, jer hrvatske političke elite, da sada ostanemo na njima, planski stvaraju sliku o Hrvatima kao najvećim žrtvama ratova devedesetih, takoreći nekoj vrsti balkanskih Židova. A istodobno prema židovskim i drugim žrtvama Jasenovca postoji tako bešćutna ignorancija kao da ih uopće nije bilo. E, bilo ih je, uvaženi predsjednički kandidati. A to što oni tvrde suprotno, pada ravno na dno političke patologije koju se ne usude dotaknuti čak ni brojne novije članice Evropske unije koje također vole koketirati s vlastitim fašističkim kolaboracionistima.

Ukratko, nema, ili jedva ima, zemlje kao ova naša koja je uvjerena da su svi koji su joj mogli nanijeti zločine to i učinili, a da nema nijedne kojoj je ona također mogla nanijeti isto zlo, a da je stvarno to i napravila. I tu je kvaka. Baš takva zemlja je Hrvatska, doduše ne jedina na ovom prostoru, ali strši kao najupečatljiviji primjer onoga što, rekosmo, zovu normalizacijom nenormalnog. Upravo bi Hrvati, ili značajan broj njih, htjeli da ih se smatra nekom vrstom, kako spomenusmo, balkanskih židova, ali, za vraga, nemaju ništa protiv ni da ih se drži balkanskim nacistima, što dovodi do potpuno nove patologijske kategorije naci-židova, s kojom čovjek ne zna što bi jer dosad jednostavno nije bila poznata. Naravno, postoje neke dodirne točke s Drugim svjetskim ratom, kada su iz redova iste nacije dolazili i zločinci i ratne žrtve, ali je tada brzo uspostavljena linija razgraničenja dobra i zla, a odmah zatim povučena je i granica na čijoj su strani povijesna istina i ratna pobjeda.

Sada tog razgraničenja nema, na jednoj su strani ustaše i četnici, a druga je prazna jer više nema partizana koji su držali ključeve te istine i te pobjede. Zato smo sada svi živi svjedoci velikog povijesnog truljenja, a tko odbija od sebe tu ulogu, samo je jamac da će se to truljenje nesmetano nastaviti.

1/2