Odluka Ustavnog suda kojom se utvrđuje povreda članka 21. Ustava Republike Hrvatske, odnosno povreda prava na život osobe koja je tijekom rata devedesetih u Zagrebu preživjela pokušaj ubojstva, značajan je iskorak od ustaljene sudske prakse u slučajevima u kojima su članovi obitelji žrtava gubili sudske sporove protiv Republike Hrvatske tražeći u tužbama naknadu štete zbog stradanja civila od strane pripadnika vojnih i redarstvenih snaga. Ustavni sud je tom odlukom učinio još jednu značajnu prekretnicu, jasno definirajući odgovornost Republike Hrvatske u slučajevima u kojima je pripadnik vojnih ili redarstvenih snaga u uniformi i sa službenom iskaznicom počinio kazneno djelo.

Riječ je o odluci Ustavnog suda u slučaju Miladina Jeremića iz Zagreba, kome su u stan na zagrebačkoj Trešnjevci 29. listopada 1991. u kasnim noćnim satima upali A. Š. i Z. Z. koji je bio odjeven u maskirnu uniformu pripadnika rezervnog sastava Zbora narodne garde, naoružan s dva pištolja i nožem, a pri ulasku u stan pokazao je službenu legitimaciju. Kako su ušli u Jeremićev stan, počeli su ga provocirati na nacionalnoj osnovi, psovati i vikati gdje mu je naoružanje, gdje mu je brat… Nakon jakog udarca u glavu, A. Š. je leptir-nožem dva puta zarezao Jeremića nanijevši mu teške tjelesne povrede, a potom mu je Z. Z. hicima iz pištolja nanio ozljede u nogu, ruku i glavu, od kojih se Jeremić onesvijestio. Smatrajući da su ga lišili života, udaljili su se iz njegovog stana, ali zahvaljujući brzoj pomoći susjeda Jeremić je odvezen u bolnicu te je preživio. Sljedećeg je dana KBC Sestre milosrdnice prijavio slučaj policiji, koja je podigla kaznenu prijavu protiv dva nepoznata počinitelja zbog pokušaja ubojstva.

Veljače 1992. pokreće se istraga u kojoj je saslušan jedan od počinitelja, A. Š., dok se drugom počinitelju nije moglo ući u trag, a tjeralica za njim raspisana je tek 1994., kada je Z. Z. konačno priveden pa je iste godine podignuta optužnica za pokušaj ubojstva. U međuvremenu je A. Š. postao nedostupan hrvatskom pravosuđu, sve do uhićenja 1998., kada se uz jamčevinu ponovno brani sa slobode. Glavna rasprava se 2001. vraća na početak zbog protoka vremena i promjene sastava vijeća. Konačno, te godine donesena je presuda kojom su počinitelji proglašeni krivima te su im dosuđene kazne zatvora u trajanju od četiri godine. Iste godine Jeremić podnosi tužbu protiv Republike Hrvatske radi naknade neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 151.000 kuna.

Prvostupanjskom presudom, koja je stigla tek 2017., njegov je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen pod obrazloženjem da RH nije odgovorna za navedeno kazneno djelo jer ga počinioci nisu počinili kao službene osobe, bez obzira na to što su bili u službenoj uniformi, sa službenim pištoljem i službenom iskaznicom pripadnika rezervnog sastava ZNG-a u vrijeme oružanog sukoba u Hrvatskoj. Presudu i stavove prvostupanjskog suda da je kazneno djelo počinjeno zbog osobnog sukoba i nakon isteka radnog vremena zauzeo je i drugostupanjski sud, a revizijske prigovore odbio je i Vrhovni sud.

Igor Ivanišević, odvjetnik Miladina Jeremića, ističe značaj odluke Ustavnog suda u ovom predmetu.

- Ustavni sud je bio vrlo jasan u vezi toga da odgovornost Republike Hrvatske postoji. Sve vrijeme trajanja ovog sudskog predmeta pokušavali smo dokazati koliko je iluzorno i neprihvatljivo kod pripadnika oružanih snaga govoriti o redovnom radnom vremenu za vrijeme ratnog stanja. Smatrali smo da ne trebamo dokazivati ovlasti pripadnika oružanih snaga, kao i da je teret dokaza bio na drugoj strani i što se tiče uporabe službenog pištolja koji je počinitelj zadužio - objašnjava Ivanišević.

Dodaje da se Ustavni sud jasno nekoliko puta pozvao na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i na niz praksi Europskog suda za ljudska prava po kojima je obveza države da poduzme razne preventivne mjere usmjerene na sprječavanje nezakonitih ubijanja, da se pripadnici represivnog državnog aparata, kao što su vojska i policija, suzdrže od nezakonitog ubijanja i da je za svako takvo nezakonito ubijanje država izravno i neposredno odgovorna kada je do ubojstva došlo u vršenju represivne državne vlasti.

- Ustavni sud je zaključio da je počinitelj Z. Z. koristio posebne ovlasti vezane uz njegov status rezervnog pripadnika ZNG-a jer je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio zadužen sa službenom iskaznicom na temelju koje je imao pravo ulaziti u tuđe stanove bez pisane naredbe. Navedeno je da je službena provjera informacija prerasla u svojevrsni obračun u kojem su Jeremiću nanesene ozljede opasne po život - kaže Ivanišević.

- Ustavni sud je potvrdio da se povreda prava na život ne odnosi samo na smrtne slučajeve do kojih je došlo zbog upotrebe sile od strane pripadnika državnog aparata. Za buduću sudsku praksu u Hrvatskoj važno je to što je utvrđeno da se članak 2. Konvencije može primjenjivati čak i ako osoba čije je pravo na život povrijeđeno nije usmrćena, što su opet ilustrirali nizom predmeta iz europske prakse. Ustavni sud je zaključio da su počinitelji izvršili napad na život i tijelo podnositelja nožem i pištoljem, što je u kaznenom postupku ocijenjeno kao ubojstvo u pokušaju, počinjeno s namjerom. Samo sretnom slučajnošću i pravodobnim pružanjem liječničke pomoći podnositelj nije preminuo - naglašava Ivanišević i dodaje da se sudski predmet vraća Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kako bi Republika Hrvatska žrtvi isplatila odgovarajuću odštetu.

- Visina štete će biti predmet daljeg postupka. Nakon ovakve odluke Ustavnog suda bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati niži sudovi - kaže odvjetnik.

Ponovljeni postupak sa zanimanjem i nadom prati i Vesna Teršelič, voditeljica Documente.

- Ova je presuda iskorak od sudske prakse uspostavljene u više od stotinu slučajeva poznatih Documenti u kojima su članovi obitelji tužili Republiku Hrvatsku tražeći naknadu štete zbog usmrćenja civila od strane pripadnika vojnih i redarstvenih snaga te gubili parnice - ocjenjuje Teršelič.

- Prikupili smo 105 predmeta za naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe. Zahtjevi tužitelja/oštećenika u većini su slučajeva odbijeni. Članovi obitelji žrtava koji su izgubili parnične postupke platili su visoke troškove izgubljenih parnica. Naime, u 61,4 posto analiziranih predmeta sudovi su, nakon odbijanja tužbenih zahtjeva, obvezali tužitelje na plaćanje troškova postupka u visini od 5.000 do 107.400 kuna. Zalagali smo se za otpis parničnih troškova svima čiji su tužbeni zahtjevi odbijeni te tražili osnivanje fonda za naknadu štete žrtvama rata. Nadam se da su nedavne presude Ustavnog suda nagovještaj boljih vremena za civilne žrtve rata i njihove obitelji - ističe Teršelič.