U oceanu filmova koji je i ove godine prezentiran na ZagrebDoxu, kritičar ‘Novosti’ tradicionalno je odlučio najviše pažnje posvetiti takozvanim kontroverznim naslovima. Tu se najvrućim doimao češki film ‘Danielov svijet’ Veronike Liškove o 25-godišnjem naslovnom pedofilu i pedofilskoj sceni Praga. Međutim, film je u konačnici ispao prilično mlak: svaka čast studentu književnosti koji se hrabro odlučio autati, svaka čast autorici koja je pedofile odlučila prikazati kao ljude što ne žele nauditi objektima svoje čežnje a ne kao monstrume, no to nije moglo poništiti činjenicu neintrigantnosti protagonista, kao i izbjegavanje otvaranja pravih pitanja. Film, doduše, dobrodošlo pravi razliku između stvarne (erotska usmjerenost na djecu i mlade predtinejdžerske i ranotinejdžerske dobi) i tobožnje pedofilije (protezanje pojma na tinejdžere starije od 12, 13 ili 14 godina), ali nijednog trena ne problematizira (ne)opravdanost zakonskih okvira, dopuštajući da naslovni lik cijelo vrijeme provede u defenzivi, kao onaj koji je htio-ne htio nositelj imanentne krivnje. Pritom je prilično jasno da Daniel i ostali pedofili u filmu izvorno zapravo ne osjećaju grizodušje, no autocenzura kako likova tako i autora zaslužna je za to što je pravo stanje stvari ostalo izvan fokusa, odnosno relacija erotske čežnje/seksualne želje i neprikladnosti te čežnje/žudnje s njezinim objektima ni izdaleka nije dostatno elaborirana, da se ne spominje kako je prešućena relativnost dobi prikladne za slobodno stupanje u seksualne odnose i na dijakronijskoj i na sinkronijskoj ravni.
Daleko je snažniji njemački uradak ‘Bez uspavanke’ Helen Simon o majci koja prekasno shvaća da je njezin otac seksualno iskorištavao njezinu kćer, iako ju je kao djevojčicu otac i samu zlostavljao. Traumatizirana djevojka odala se drogama i prostituciji, potom pronašla ljubav u djevojci vršnjakinji, ali naposljetku je ipak počinila samoubojstvo, nakon što je sud zaključio kako nema dovoljno dokaza da ju je djed do dvanaeste godine sustavno i drastično seksualno tlačio. Film je kombinacija iskaza potresene majke, potom djevojke njezine kćeri koja širi portret samoubijene i sudskih zapisnika praćenih slikama kuća i prirode u kraju gdje se sve odvijalo. Riječ je o dojmljivom spoju ispovjednog filma visokog emotivnog učešća i filma atmosfere, a isti postupak primijenio je i ugledni hrvatski autor Hrvoje Mabić u svom novom ostvarenju ‘Bolesno’. Mabić je zapravo polučio nastavak svog ranijeg filma o djevojci koja je prisilno bila smještena u riječku psihijatrijsku bolnicu Lopača zbog lezbijstva, pa sad prati njezin odnos s novom djevojkom i opsesivnu težnju da se osveti ravnateljici bolnice i vlastitim roditeljima, što polako ali sigurno uništava njezinu ljubavnu vezu. ‘Bolesno’ fascinira stilskim izričajem: vizualno, film je na visokoj svjetskoj razini, međutim zatravljen izvanrednom slikovnom ljepotom, Mabić je izgubio kompas i počeo gomilati poetične i ine kadrove atmosfere, zapavši u nepotrebni manirizam koji mjestimično dolazi na rub kiča. Dok ‘Bez uspavanke’ fino balansira ‘čistu’ atmosferu i čuvstveno povišeno ispovijedanje, ‘Bolesno’ takvu ravnotežu ne postiže, iako mu se mora priznati da je dramaturški uspjelo iskoristio pasivnu poziciju junakinjine djevojke, efektno došavši do točke u kojoj naizgledno ljubavno ispunjenje iznenada smjenjuje ljubavni razlaz.
‘Veruda – film o Bojanu’ Igora Bezinovića jednostavna je, kroz svojevrsne tabloe izrečena priča o naslovnom mladom kriminalcu na probaciji, koja kulminira u završnici kad se otkriva da je lakomisleni protagonist u djetinjstvu bio žrtva teških i bizarnih zlostavljanja
Dramaturški je efektan i kratkometražni rad ‘Veruda – film o Bojanu’ Igora Bezinovića (‘Blokada’). Jednostavna je to, kroz svojevrsne tabloe izrečena priča o naslovnom mladom kriminalcu na probaciji, koja kulminira u završnici kad se otkriva da je lakomisleni i proinfantilni protagonist u djetinjstvu bio žrtva teških i bizarnih zlostavljanja. Točku na i stavlja zadnji ‘tablo’ u kojem se Bojan obraća djevojci koja ga je napustila i čiji je stilizirani lik sam nacrtao na zidu sobe ispred kojeg sjedi, a ta situacija jasno pokazuje svu njegovu suštinsku usamljenost i izgubljenost.
Sasvim drugom vrstom biografije bavi se Vanessa Lapa u izraelsko-austrijsko-njemačkom filmu ‘Onaj pristojni’, sastavljenom isključivo od arhivskih slikovnih materijala i glumačkih glasova koji u offu čitaju izvatke iz dnevnika i privatnih pisama zapovjednika SS-a Heinricha Himmlera. Izvanredno oblikovan film sjajnog ritma i atmosfere daje ne nov, ali iznova šokantan uvid u nakaradan nacistički um, koji sa savršenom lakoćom pomiruje uredan (malo)građanski obiteljski život i shvaćanja o nižim rasama koje valja eliminirati na način na koji izvršitelji tih eliminacija mogu biti ponosni. Nijemci su, veli Himmler, narod koji se najbolje odnosi prema životinjama, pa će i one koji su ispod životinja (Židove, Rome, Slavene) tretirati primjereno – i doista, nisu ih ubijali maljevima, kao recimo Balkanci, nego ‘civilizirano’, u plinskim komorama, razvijajući model po kojem se žrtve neće svjesno gušiti nego će prvo usnuti. Dirljiv odnos Himmlera i njegove ljupke kćerkice, koja će kad odraste angažirano skupljati pomoć za bivše naciste, dobiva tako nadopunu na općem planu – u ‘dirljivoj’ brizi za što bezbolnije provođenje masovnih likvidacija štetočinskih podrasa.
Drugačija vrsta političkog filma jest srednjometražni njemački naslov ‘Titovi odredi smrti’ Philippa Grülla i Franka Hofmanna. Kombinacijom arhivskih materijala, intervjua i praćenja sina ubijenog radikalnog hrvatskog emigranta Đure Zagajskog koji želi pronaći odgovorne za očevo ubojstvo, autori zanatski solidno i sadržajno prilično korektno daju sažetu sliku djelovanja jugoslavenske tajne službe u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, ne prešućujući da su mnogi hrvatski politički aktivisti bili radikali često oslonjeni o ustaško naslijeđe, kao ni to da je najkrupnija žrtva, Stjepan Đureković, bio špijun njemačke tajne službe. No znakovito je ono što ipak prešućuju. Naime sva tri slučaja kojima se bave – ubojstva Zagajskog i Đurekovića te teško ranjavanje Luke Kraljevića – zbila su se nakon Titove smrti, što u filmu ne saznajemo, valjda da njegov naslov ne bi ispao pomalo promašen. Također, nema ni najmanje naznake činjenice da su i tajne službe drugih država, ne samo Jugoslavije, obilato ubijale (i još ubijaju) svoje neprijatelje na stranom tlu. Sapienti sat.
