>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Nećete bez naroda!

‘Konsenzualnoj demokraciji’, kao želji za vladajućom idilom koja će nam preko vladi bliskih eksperata uvijek objasniti što je ono sada jedino moguće, ne odgovaraju pokreti stanovništva odozdo. Pa ni oni referendumski, ako su u rukama od vlasti nenadziranih subjekata

Građanska inicijativa ‘Za referendum’, u koju je udruženo 15 sindikata i sedam organizacija civilnog društva, traži raspisivanje referenduma za izmjenu Ustava kojom bi se ublažili sada važeći kriteriji za mogućnost raspisivanja i odvijanje referenduma. U dvije rečenice kazano, predlaže se da građani Republike Hrvatske za raspisivanje referenduma trebaju prikupiti 200.000 potpisa, što je nešto manje od pet posto upisanih birača (4,94 posto). U drugom prijedlogu sugerira se da način prikupljanja potpisa treba ostati onaj stari, tj. da se potpisi kojima se traži raspisivanje nekog referenduma na zahtjev birača mogu sakupljati na svim mjestima na kojima je moguće javno okupljanje.

Na službenoj web-stranici inicijative nakon obrazloženja prvog zahtjeva stoji zaključak: ‘Hoćemo referendum s 200.000 potpisa!’ A nakon što je u pet točaka iskritiziran novi zakonski prijedlog po kojemu se više ne bi moglo potpisivati za referendum na ulicama i trgovima, već samo u uredima državne uprave, zaključno piše parola: ‘Hoćemo referendum u rukama naroda!’ I reklamni materijal sačinjen je u tom tonu. U dvobojnom okviru napisano je ‘Za referendum’, a kraj toga stoji rečenica ‘Nećete bez naroda!’

I tu tek počinje prava zanimljivost. A to je povratak termina (da li i pojma?) ‘narod’ u političku upotrebu. I sad će netko reći: o čemu ovaj govori? Ta zar nisu već četvrt stoljeća ovdašnji vlastodršci zajahali na taj ‘narod’, pa drugih termina kojima bi imenovali grupnu, slojnu ili ne daj bože klasnu strukturu društva političari ni nemaju?! Da, to je točno, iako oni – zapali u konkretno – više vole reći ‘Hrvatice i Hrvati’, a i najveći demagozi (u tu rubriku danas spadaju gotovo svi profesionalni političari) čuvaju se da ipak ne zvuče kao kralj Ubu, koji groteskno prečesto ponavlja ‘Dragi moj narode!’ Sada i ovdje ne možemo u detalje prenijeti prevažnu politološku diskusiju, koju je svojedobno zametnuo pokojni profesor Ivan Prpić, o tome u kojoj mjeri je u ustavnim rješenjima RH volja naroda uredno i bezostatno prenesena na njegovu vlastitu državu (on je tvrdio da nije, tj. da se ‘Hrvati’ kao politički narod, po svojim ustavnim rješenjima, poput Zagoraca iz vica, još premišljaju bi li priznali hrvatsku državu). Teške su dileme koje danas muče pozitivne znanosti: kako dokazati suverenost države koja proizlazi iz suverenosti naroda, u globaliziranom svijetu u kojemu je nekadašnja Brežnjevljeva doktrina (ograničene suverenosti država Istočnog bloka) mila majka ‘transparentnosti’ naspram količine i vrste pritisaka i utjecaja tzv. euroatlantskih integracija na odluke u sferama nekada nacionalne politike i ekonomije danas (riječima Borisa Budena: Ima li itko u sigurnosnim službama samostalne Hrvatske a da ne surađuje s CIA-om?).

Bilo kako bilo, nekada su nas učili – pa i pod dojmom kritike socijalističkih ‘narodnih demokracija’ – da je onaj tko u politički život često unosi pozivanje na narod najvjerojatnije demagog, koji svoje arbitrarne odluke skriva iza navodne volje naroda. Druga je stvar što taj demagog, nekad i sad, može biti direktno ili manje direktno izabran, a često je i bez takve izborne legitimacije.

No je li to cijela priča? Jer što kada se na narod ne pozivaju kako-tako izabrani političari, već recimo od naroda neizabrani predstavnici civilnog društva? Dakle oni koji su koliko do jučer tvrdili da samo hoće štititi ranjive i manjinske identitete, te su u ime njih bježali od nacije kuda god su znali i umjeli, u globalno i lokalno, preskačući ‘nacionalni nivo’ (to je izrazitije bilo moguće dok su donatori bili više globalni a manje nacionalna država, sada primjerice preko Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva). Samo donekle poseban slučaj su ovdje na zaštitu nacionalnih manjina usmjerene organizacije civilnog društva.

Očito je, potrebno je unijeti razlikovanja u pojam naroda. Da politička ljevica ne može i ne treba odustati od tog pojma (uglavnom samo zato jer ga politička desnica zloupotrebljava), pisao sam puno prije no što se problem tako nametnuo na dnevni red. Instruktivno je po tom pitanju pogledati i u nas preveden tekst Petera Hallwarda ‘Volja naroda. Natuknice u smjeru dijalektičkog voluntarizma’, koji sam svojedobno uzalud predlagao za feljtoniziranje u novinama.

Poznata je potreba tako jednostavnog razlikovanja kao što je ono između etničkog i političkog naroda. Poznat je i skandal da to razlikovanje ‘naši’ političari – a čak ga i oni mogu shvatiti – ne žele dosljedno primjenjivati. Jasno je i zašto. Zato što im sadašnje ‘brkanje’ ta dva nivoa, to pozivanje na ‘mi’ identitete kada ti odgovara i odricanje od njih kada treba preuzeti odgovornost za nešto po ‘tvoje’ loše, otvara prividno beskonačne manipulativne prostore. Pomoću kojih se gotovo svaki društveni problem, pa čak i neproblematična pojava, mogu ‘nacionalizirati’. I samim tim zaoštriti do ‘rješavanja’ odgođenog u lošu beskonačnost. Jer dokle god primjerice neke kuće ili infrastruktura (struja, voda, kanalizacija) mogu u nas biti ‘srpske’, može ih se i ne rješavati.

Ali sve to, nažalost, nije samo ovdašnja specifičnost, pa ni zaostalost, kako to liberalni preziratelji ‘demokratski nezrelog’ naroda vole tvrditi. Shvatimo li i samu demokraciju kao specifičnu sferu pojavnosti naroda, ona je posvuda u krizi. I to u mjeri da neki, poput francuskog filozofa Jacquesa Rancièrea, govore o postdemokratskim policijskim porecima. Po njemu, demokracija postoji samo ako postoje specifični akteri politike, oni koji nisu ni faktori državnog ustroja ni puki dijelovi gotovog društva. Već su to kolektivi koji premještaju okamenjene identifikacije koje pripadaju dijelovima države i društva. Ono što se danas događa baš pod imenom ‘političkog života’ uglavnom je samo konsenzualna praksa brisanja formi demokratskog djelovanja. Na djelu su upravljačka praksa i konceptualna legitimacija demokracije poslije demosa. Ona bi da odstrani pojavnost, krivi zbroj i nadasve svaki spor iz naroda. Zato ‘konsenzualnoj demokraciji’, kao želji za vladajućom idilom koja će nam preko vladi bliskih eksperata uvijek objasniti što je ono sada jedino moguće, ne odgovaraju pokreti stanovništva odozdo. Pa ni oni referendumski, ako su u rukama od vlasti (pozicije i opozicije) nenadziranih subjekata. Utopija onih realno vladajućih hoće neprestano uprisutnjavati cijelo ‘javno mnijenje’, kao ono što je istovjetno s tijelom naroda. Istovremeno, demokratsko mnijenje sve se više jednači sa samim sistemom njegova istraživanja i simuliranja. A to znači upravo odbacivanje sfere pojavnosti naroda. Taj izmanipulirani narod – nazovimo ga narodom vlasti – tu više nikada nije neparan, nebrojiv i nepredstavljiv. Kao takav, on je uvijek istodobno posve prisutan i posve odsutan, uhvaćen u strukturu vidljivog u kojoj se sve vidi, pa onda baš zato više nema mjesta za pojavnost.

O kakvom ‘narodu’ se radi u rečenici s plakata koji poziva na referendum o referendumima, a koja nekima zvuči kao pozitivna a drugima kao negativna prijetnja? ‘Nećete bez naroda!’ – ta rečenica izgovorena od sindikata i predstavnika organizacija civilnog društva ima smisla samo ako vraća ozbiljan raskol, a time i politiku u narod. A ne ovu današnju imitaciju političke podijeljenosti, oko koje se stalno diže bura u čaši vode, a za račun ionako vladajućih. Jer to je samo betonska statika ‘naroda’ koji stalno mora biti istovjetan sumi svojih dijelova. Rečenica dakle ima smisla ako napada neimenovani konsenzus – pa i oko pitanja što i tko je narod!

1/1