>

novosti logo

Nema dana bez Balkana

Koliko god političko forsiranje lažne dileme Europa ili Balkan bilo tupavo, ono je zapravo već bitno ograničilo mogućnosti hrvatskog gospodarstva da svoje poslovanje širi u regiji

Todorićev Agrokor nastavlja braniti i učvršćivati svoj status najveće regionalne kompanije. Potpredsjednik Agrokora Ante Todorić najavio je prije nekoliko dana u Beogradu, na jednoj od niza regionalnih poslovnih konferencija, oko sto milijuna eura novih ulaganja u Srbiju, poručivši pritom da je ‘Agrokor jedan od najboljih pokazatelja da se u ovoj regiji može uspjeti i konkurentno ulagati’ te podsjetivši kako je kompanija uspješna ne samo u Hrvatskoj nego i u Sloveniji, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Sve jača konkurencija europskih i globalnih kompanija na regionalnom tržištu jedan je od ključnih razloga koji tjeraju Agrokor, ali i sve druge s ovih prostora da kontinuirano investiraju i razvijaju svoje poslovanje na tom tržištu. Kad to ne bi činili, vrlo brzo bi izgubili tržišnu utakmicu i postali plijen uspješnijih europskih i globalnih igrača.

I dok su u Agrokoru, Atlantic grupi, slovenskom Gorenju, srpskom Nectaru i drugim uspješnim regionalnim kompanijama prije deset i više godina zaključili da bez regionalnog ukorjenjivanja njihovo poslovanje nema perspektivu ni na drugim tržištima, političari i političke stranke još glavinjaju i, ovisno o izbornim ciklusima, zagovaraju ili bježe od regionalne suradnje, svađajući se pritom jesu li za nacionalne interese važnije euroatlantske integracije ili regionalna povezanost, iako je i njima jasno da jedno bez drugoga ne ide. Još u kampanji Kolinda Grabar Kitarović je najavila da će njezini vanjskopolitički prioriteti biti snažnija povezanost Hrvatske s Europskom unijom i NATO-om, tvrdeći pritom da su njezini prethodnici Mesić i Josipović, zajedno sa strankama čiji su predsjednički kandidati bili, vodili Hrvatsku na istok, a ‘mi idemo na zapad, gdje Hrvatska i pripada’. Očito je i da će njezina bivša stranka, HDZ predvođen Tomislavom Karamarkom, u kampanji za parlamentarne izbore svoje izborne konkurente optuživati da Hrvatsku vuku na Balkan a ne u Europu, kojoj stoljećima pripada. Zoranu Milanoviću i drugim liderima Kukuriku koalicije pod prozorima će vikati: ‘Ovo je Hrvatska, a ne nekakva regija ili region’, ali neće to učiniti pod prozorima Ivice Todorića, Emila Tedeschija i drugih hrvatskih poduzetnika koji posluju i investiraju u balkanskim zemljama. I HDZ-ova predizborna udarna pesnica, pobunjeni ratni veterani u Savskoj 66, na svom je šatoru istaknula ‘Jugoslaviju i Jugoslavene’ kao glavnu metu, napadajući time valjda sve one koji zagovaraju ili surađuju s partnerima u bivšim jugoslavenskim republikama, čime, navodno, obnavljaju Jugoslaviju. Po toj logici, najveći Jugoslaveni u Hrvatskoj danas su oni koji najviše izvoze i investiraju u zemlje regije. Takvih je, čini se, sve više, jer je lani hrvatski izvoz u zemlje CEFTA-e rastao 11,8 posto, svega 0,5 posto manje od rasta izvoza u zemlje EU-a. Pored toga, hrvatski je izvoz najveći rast lani ostvario u Sloveniji i Mađarskoj, dakle opet u susjedstvu, na granicama Balkana; izvoz u sve ostale zemlje izvan EU-a i CEFTA-e bio je manji za 6,5 posto, što dodatno svjedoči o tome gdje je hrvatskom gospodarstvu mjesto, bez obzira na to što pričaju političari.

Koliko god političko forsiranje lažne dileme hoće li Hrvatska biti dio EU-a ili Balkana bilo tupavo, ono je zapravo već bitno ograničilo mogućnosti i potencijale hrvatskog gospodarstva da investira i širi svoje poslovanje na Balkanu. A i utjecaj hrvatske politike na balkanske političke procese gotovo je nebitan. Tu i tamo će još poneka hrvatska kompanija, uz one koje su i dosad to radile, investirati u balkanske zemlje i u njima pronalaziti svoje izvozne niše, ali će im to sve teže uspijevati jer se već danas na tom tržištu moraju utrkivati ne samo s moćnim kompanijama iz EU-a nego i onima iz Rusije, Kine, Turske te arapskih i drugih zemalja. Pritom će konkurenti hrvatskih kompanija na balkanskom tržištu imati i politički vjetar u leđa iz svojih zemalja, dok će se hrvatski poduzetnici stalno morati osvrtati hoće li ih netko napasti zato što ‘obnavljaju Jugoslaviju’.

Već se sada i one hrvatske kompanije koje su svoje poslovanje regionalno ukorijenile grčevito bore da sačuvaju i održe svoje udjele na tim tržištima, pa i Agrokor najavljuje da će dodatna ulaganja ponajprije usmjeriti u razvoj već postojećih kapaciteta, a tek manji dio u nove investicije – ako im se za to ukaže prilika. Realnije je, zapravo, prognozirati da će hrvatske kompanije na tim tržištima uskoro početi gutati ribe veće od njih, kao što su veći i snažniji politički igrači odavno iz političkih procesa na Balkanu istisnuli hrvatske političare i njihov utjecaj sveli na podaničko izvršavanje naloga iz europskih i svjetskih centara moći. Baš kao što u Zagrebu manje-više nikoga ne zanima što u Sarajevu, Podgorici, Skoplju, Prištini i Beogradu rade i govore tamošnji političari ako iza njihovih politika ne stoje Bruxelles, Berlin ili Washington, tako je i u tim balkanskim državama nevažno što im Zagreb poručuje ili od njih traži ako nije usklađeno s moćnicima koji i na Balkanu upravljaju političkim i gospodarskim procesima. Četvrt stoljeća nakon raspada Jugoslavije, Hrvatska i sve bivše jugoslavenske republike ne mogu ni najbanalnije međusobne sporove riješiti same, bez uplitanja sa strane, pa su spasonosnu formulu pronašle u međunarodnim arbitražama, dok se svi regionalni političari, pa i oni koje se u Hrvatskoj proziva kao Jugoslavene, mogu sa svojim utjecajem slikati i objesiti ga mačku o rep.

Predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović i svi drugi hrvatski političari mogu otići u Sarajevo i na Baščaršiji pojesti ćevape, kao što i u drugim balkanskim gradovima mogu pojesti što požele, ali ne mogu više Hrvatsku ni odvesti ni dovesti na Balkan i u središte balkanskih političkih procesa, jer više nemaju ni potencijala ni utjecaja da kreiraju bilo što u regiji osim da poslušno provode ono što dogovore i odluče globalni igrači. Ponešto utjecaja na balkanske gospodarske procese još imaju oni poduzetnici i kompanije koji su uspjeli svoje poslovanje razviti u regiji, ali kako su to učinili uglavnom zahvaljujući financijskom kapitalu europskih razvojnih i drugih banaka, a suočeni su i sa sve žešćom europskom i globalnom konkurencijom, i njihova prisutnost i značenje na Balkanu s vremenom će slabiti. Hrvatske već sada gotovo da nema na Balkanu, a i njezinih će kompanija ondje biti sve manje. Sudeći po poslovnoj i razvojnoj logici Agrokora, po kojoj je regionalna ukorijenjenost uvjet uspješnog konkuriranja moćnim globalnim kompanijama na svim, pa i na hrvatskom tržištu, nakon definitivnog odlaska Hrvatske i njezinih kompanija s Balkana političari i gospodarstvo na domaćem će se terenu suočiti s posljedicama politike kojoj je prioritet bio nametanje i raspetljavanje lažne dileme Europa ili Balkan, ali to tada neće nikome biti važno. I danas je, uostalom, to tek duda varalica za mamljenje birača u predizbornim kampanjama.

1/1