>

novosti logo

Društvo Društvo

Parafiskalna lutrija

Ukidanje parafiskalnih nameta, što traže oni koji ih plaćaju, a u posljednje vrijeme posebno glasno, čak i na Markovom trgu pod prozorima Vlade, udruga koja se zove Glas poduzetnika, ugrozilo bi poslove bez kojih se ne može

Kad bi vam svaki četvrti Hrvat dao samo jednu kunu, bili bi milijunaš. Iako se čini da je riječ samo o staroj dosjetci koja se nikad ne može ostvariti, upravo na tom principu funkcionira lutrija – i tzv. parafiskalni sektor. Preko sto milijuna kuna skuplja se sa 423 parafiskalna doprinosa, da bi ih trošili i od njih živjeli srećkovići u raznim agencijama i sličnim paradržavnim ustanovama. Uloga države je pri tom dijametralno suprotna. Kad je o lutriji riječ, ona kontrolira da li svi igrači imaju jednake šanse. To su one komisije koje se na trenutak pokazuju prije televizijskog izvlačenja lota. Kod parafiskalnih nameta, ona određuje dobitnike. U prvom slučaju u igri se sudjeluje dobrovoljno. U drugom, državnom prisilom. I tako, zrno do zrna, za neke pogača.

Budžet je lice i naličje svake vlasti. Njegove stavke su jedina prava istina o njenim stvarnim namjerama i prioritetima

Ali najzanimljiviji su argumenti kojima se brani taj sistem. Kaže se da je tih sto milijuna samo sitniš, na koji ne treba gubiti vrijeme, jer 25 velikih korisnika parafiskalnih nameta (koje treba dodati uz tih 423 malih) dobiva čak 7,9 milijardi kuna godišnje, što je više od milijarde eura. Koliko su se usrećili neki dobitnici te lutrije može se zaključiti po najvišoj plaći od 46.536,00 kuna koja se isplaćuje u jednom od tih velikih, Hrvatskoj turističkoj zajednici ili 37.054,00 u Turističkoj zajednici Zagreba (kako objavljuje portal Index). To je znatno više od onog što dobivaju predsjednik Republike ili premijer, a za razliku od njih nemaju ni ograničenje mandata niti izlaze na izbore. Novac prikupljen parafiskalnim nametima troši se, očito, po drugim i drukčijim regulama nego onaj iz proračuna. Sličnih podataka nema za druge velike dobitnike, među kojima su Hrvatska elektroprivreda, Hrvatske vode i Hrvatske šume.

Njih se opravdava važnošću poslova koje financiraju parafiskalnim doprinosima. Elektroprivreda potiče proizvodnju obnovljivih izvora struje za što godišnje troši milijardu i pol kuna, vodama, kojima se čak 82 posto prihoda namiruje parafiskalnim nametima, najvažnija je obrana od poplava, a šumama zaštita šumskog bogatstva i osiguranje sirovine za domaću drvnu industriju. Ukidanje parafiskalnih nameta, što traže svi koji ih plaćaju, a u posljednje vrijeme posebno glasno, čak i na Markovom trgu pod prozorima Vlade, udruga koja se zove Glas poduzetnika, ugrozilo bi, dakle, poslove bez kojih se ne može. Osim toga, na suhom bi ostali neki ekonomski sektori, na primjer građevinari i neki drugi što sudjeluju u projektima koji se financiraju parafiskalnim nametima, što bi pokvarilo sliku ukupne ekonomije. Sve to sasvim sigurno vrijedi i za mnoge od onih 423 malih. I oni ne dobivaju novac bez nekog opravdanja i bez obveze da zadovolje neku društvenu potrebu.

Zašto se, onda, postavlja pitanje parafiskalnih nameta i zašto Glas poduzetnika ipak ima pravo? Zato što tu uopće nije riječ o tome na što se novac troši, već kako se on prikuplja. Sve drugo je zamjena teza. Problem je u prefiksu ‘para’. Zašto se sve ne financira iz fiskusa, dakle iz proračuna koji se donosi u Saboru? Na to postoje brojni odgovori, ali svi se svode na isto. Izbjegavaju se i olakšavaju međustranački dogovori, a sam se proračun prikazuje manjim nego što jest. Ako se iz proračuna izbaci neka nesporno važna stavka, kao što je obrana od poplava, moguće je sam proračun trošiti ležernije. A parafiskalni nameti naplaćuju se po sili zakona, kao i proračun, iako se o njima ne odlučuje na isti način.

U bivšoj Jugoslaviji također su postojali parafiskalni nameti, koji su svi zajedno činili tzv. izvanbudžetsku bilancu federacije. Razlozi njenog postojanja bili su isti. Republičke i pokrajinske komunističke partije bile su međusobno više suprotstavljene nego sadašnje političke stranke. Glavni predmet spora nije bila ideologija, već ekonomija. (Tek pojava Slobodana Miloševića otvoreno je izvela nacionalizam na scenu.) A velike ekonomske zahtjeve imala je i JNA, čija je partijska organizacija bila ravnopravna republičkim. Budžet je, dakle, bio pod velikim pritiskom, a rasprave u Saveznoj skupštini o njegovom donošenju duge i mučne. Izlaz su i tu nerijetko bili parafiskalni nameti, odnosno izvanbudžetska bilanca. I njeno se postojanje pravdalo istim argumentima, odnosno važnošću onog što se tim novcem financiralo.

Pa ipak, prvi potez u reformi Ante Markovića bio je ukidanje izvanbudžetske bilance. Ne uvođenje konvertibilnog dinara, što stariji među nama pamte kao početak njegove reforme, već sređivanje financija u čemu je prvo bilo ukidanje parafiskusa. Sve se moralo plaćati iz budžeta, o kojem se odlučivalo u Skupštini. Zašto? Marković je želio smanjiti savezni proračun i skinuti s leđa privrede dio tereta, a uvjet za to bio je da političari izgube mogućnost rješavanja svojih sporova novcem iz džepova poreznih obveznika. Istodobno on je urednu državu, u kojoj se ne mogu izigravati demokratske procedure i njeni temeljni dokumenti.

A upravo to je proračun, kao najvažniji ekonomski i politički dokument sa snagom zakona. On, naime, precizno pokazuje kakvu politiku vodi aktualna vlast. Prije izbora (pa i poslije njih) može se obećavati brda i doline, što se i marljivo radi, ali plaća se samo ono što se zaista želi. Budžet je lice i naličje svake vlasti. Njegove stavke su jedina prava istina o njenim stvarnim namjerama i prioritetima. Proračun Zagreba u kojem nije bilo novca za građane stradale u potresu, a uvijek je bilo za sve što je financirao velikodušni gradonačelnik, pokazuje da je zadržavanje vlasti bila jedina politika. Njegova velikodušna ruka prosula je čak i dio proračuna namijenjen za saniranje posljedica katastrofa i to pretežno na crkvene projekte. Očito, samo zbog podrške na izborima. On, međutim, nije iznimka, već samo najdrastičniji primjer. O gradonačelnicima i načelnicima koji rade drukčije piše se kao o iznimno rijetkim pojavama i o svecima transparentnosti.

Nakon što je ukinuo izvanbudžetsku bilancu, Ante Marković je smanjio i sam budžet i to za cijelih 20 posto. Najveći gubitnik bila je JNA, koja je dotad dobivala oko pet posto društvenog proizvoda, dok je po zakonu imala pravo na šest. (Ali toliko ipak nije dobila.) To joj je omogućilo da bude država u državi, sa svojim zdravstvom, sudstvom, mirovinskim sustavom, stanogradnjom, odmaralištima itd. (Takva je, inače, američka praksa.) Generali nisu nikad oprostili Markoviću taj udar na financijske temelje njihovog carstva. Vjerojatno su se dobrim dijelom zato priklonili Miloševiću, koji ih je uvjerio da jedini čuva Jugoslaviju, što je za njih bio sinonim za JNA i sve njene privilegije.

Aktualni rebalans, izazvan ekonomskim posljedicama pandemije Kovida-19, pokazuje samo dio onoga što u proračunu nije ni smjelo biti. (Vlada to zove uštedama.) Ali pravi rebalans morao bi se dogoditi tek nakon ukidanja svih parafiskalnih nameta i financiranja svega izravno iz proračuna. Tada bi postali transparentni ne samo računi, već i politika glavnih stranaka, što bi bio važan doprinos sređivanju države. Možda i zato za taj potez nitko nema interesa ili hrabrosti.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1