>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Blef help

Kako je šestero hrvatskih evroparlamentarnih zastupnika nadišlo duboke ideološke podjele i goleme političke razlike, ujedinivši se oko zajedničkog prijedloga da Unija službeno uvede Evropski dan optimizma – praznik kojim će napokon doskočiti problemima depresije, anksioznog poremećaja i drugih mentalnih oboljenja

Optimizam

Ako ovih dana i tjedana, ukliješteni između pandemije koronavirusa i ekonomske krize koja se približava, patite od razdražljivosti, umora i nesanice, ako vas muči neizvjesnost, ako ste bezvoljni ili imate napade anksioznosti, možete biti sigurni: vi niste hrvatski evroparlamentarni zastupnik. Da kojim slučajem jeste, naime, čitavom tom složenom problemu negativnih raspoloženja i mentalnih oboljenja pristupili biste hrabrije, odlučnije i proaktivnije. Poput Ruže Tomašić i Ivana Vilibora Sinčića, poput Biljane Borzan i Sunčane Glavak, poput Željane Zovko i Tonina Picule: poput, ukratko, čak polovice svih naših predstavnika, koji su se uključili u izradu dokumenta čiji je cilj na evropskoj razini doskočiti anksioznosti i depresiji. Prijedlog rezolucije koja upozorava na ‘dramatično povećanje’ broja medicinskih dijagnoza upućen je u proceduru pravovremeno, još početkom marta, u prvim danima evropske koronakrize, a sastavilo ga je ukupno osamnaestero evroparlamentaraca. To znači da svaki treći među njima dolazi iz Hrvatske: teško je sjetiti se kada smo u ovako značajnom omjeru doprinijeli nekoj evropskoj politici. U čemu je dakle tajna predložene rezolucije? Kakva je to briljantna ideja potakla jednu tvrdu desničarku, jednog antisistemskog živozidaša, dvije HDZ-ovke i dvoje SDP-ovaca da nadiđu duboke ideološke podjele pa svojim potpisom ovjere hvalevrijednu inicijativu? Što ih je ponukalo na angažman bez presedana?

‘Prijedlog rezolucije Europskog parlamenta o Europskom danu optimizma’ – kako se dokument službeno zove – sastoji se od jedne prostoproširene rečenice. Ta rečenica predlaže ono što, manje-više, stoji već u naslovu: da od iduće godine svakog 27. maja proslavimo Evropski dan optimizma. Zašto baš 27. maja, od svih mogućih datuma, prostoproširena rečenica ne objašnjava. Ne precizira ni kako bi vesela proslava točno izgledala. Ali detalji nisu bitni: predvođeni jakim hrvatskim snagama, okupljeni evroparlamentarci čvrsto vjeruju da je baš ‘promicanje optimizma’ pravi način za stvaranje ‘bolje društvene klime’ te ‘općeg prosperiteta i blagostanja’. Ukoliko vam ovo zvuči kao prosječna papazjanija o moći pozitivnog razmišljanja, pokupljena s najniže police self help literature, primijetite da ipak postoji razlika. Kolektivna proslava Evropskog dana optimizma, naime, ni u najoptimističnijim scenarijima ne može uistinu pomoći baš nikome tko boluje od depresije ili anksioznosti. Žanrovski gledano, utoliko, manje je u pitanju self help: više nešto kao blef help.

U redu – možda ćete reći – ali ovdje je ionako prvenstveno važna poruka. Točno: samo što nam ta poruka zapravo govori? Umjesto odgovora, predlažemo kratki eksperiment. Prvo pronađite najbližu osobu oboljelu od depresije ili anksioznog poremećaja. Zatim joj – pod uvjetom da ta osoba niste upravo vi – savjetujte da se za promjenu samo malo opusti, pozitivno razmišlja i, dovraga, pokuša bar jedan dan u godini biti optimistična. Pa nam javite kako je to prošlo. Ili – još bolje – javite hrvatskim evroparlamentarcima.

Cijena

A u međuvremenu, možemo zajedno istražiti zašto šestero naizgled ozbiljnih ljudi, redom uglednih političara na visokim briselskim plaćama, krati vrijeme u parlamentarnim klupama igrajući se psihijatara. Odgovor na to pitanje mogao bi ujedno biti i rješenje zagonetke s početka ovog teksta. Jer ono što bez greške povezuje jednu čvrstu suverenisticu kao što je Ruža Tomašić, jednog usamljenog antisistemskog jahača poput Sinčića, dvoje deklariranih socijaldemokrata i dvije domoljubne HDZ-ovke način je na koji, bez iznimke, prepoznaju korijen problema mentalnih oboljenja. Optimizam, objašnjava njihova rezolucija već u uvodnim recima, predstavlja ‘mjerljivu ekonomsku kategoriju’ i to s ‘izravnim utjecajem na opću ekonomsku aktivnost’: štoviše, ‘depresija i poremećaj anksioznosti koštaju svjetsku ekonomiju jednu milijardu dolara godišnje’. Eto dakle u čemu je nevolja: svi ti pusti depresivci nisu samo bolesni, oni su i skupi. Em nisu produktivni, em ne rade: onda još traže terapije i lijekove. Zato u prijedlogu proglašenja Evropskog dana optimizma nećete naći, recimo, poziv da Unija konačno odvoji ozbiljne novčane iznose za tretman i prevenciju mentalnih oboljenja, od kojih, prema trenutnim podacima, pati svaki njen šesti odrasli stanovnik. Ili da se zemlje članice okrenu izgradnji snažnih javnih zdravstvenih sustava, kako bi – kada je bolest već toliko raširena – pomoć bila svima podjednako dostupna. Ili nešto nalik na rečenice Claudije Marinetti, direktorice velike nezavisne zdravstvene mreže Mental Health Europe, koja je nedavno zatražila da se ‘ljude napokon stavi ispred profita’ i da EU stvori ‘egalitarniju, inkluzivniju i održiviju ekonomiju’, jer bez takve ekonomije nema ni kolektivnog mentalnog zdravlja. Ništa od svega toga: za šestero hrvatskih evroparlamentaraca, bez obzira na navodno nepremostive političke razlike, ključni problemi depresije i anksioznog poremećaja mjere se minusom na računu Unije.

Prođe li njihova rezolucije glasanje na nekoj od narednih sjednica parlamenta, već iduće godine, otprilike u ovo vrijeme, slavit ćemo dakle Evropski dan optimizma. Sve će prštati od veselih poruka, trenirat ćemo moć pozitivnog razmišljanja, zajedno uvježbavati vizualizaciju uspjeha: možda bude i balona. Neki među nama ostat će doduše do tada bez posla, druge će gušiti krediti i ovrhe, većini će primanja biti manja. I mnogi će, nažalost, shvatiti da u stvarnosti – za razliku od Bruxellesa – depresija nije uzrok ekonomskih problema, nego njihova izravna posljedica. Zato ne bi bilo loše da iduće godine, otprilike u ovo vrijeme – kada se praznik veselog raspoloženja primakne – netko i to dojavi hrvatskim evroparlamentarcima.

Oporavak

A dok nestrpljivo čekamo službeno uvođenje Evropskog dana optimizma, ovogodišnji 27. maj obilježila je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen. I to odgovarajuće euforično: uvjerljivo najveće dosadašnje zaduženje Unije na financijskim tržištima, u iznosu od čak 750 milijardi eura, predstavila je kao početak oporavka evropske ekonomije. Samo što oporavak – kako u krizama obično biva – nije isti za sve. Kulturne, obrazovne i omladinske programe, prema planu Komisije, čekaju žestoki rezovi. Toliko veliki da se Sabine Verheyen, predsjednica Odbora za kulturu i obrazovanje Evropskog parlamenta, nedavno pobunila otvorenim pismom. ‘Sve nove brojke su daleko ispod originalnog prijedloga budžeta za razdoblje do 2027. godine. Otkad Komisija smanjenja naziva povećanjima?’ piše ona. ‘Pandemija Covida razorila je kulturne, kreativne i medijske sektore širom Evrope. Evropski parlament neprestano je tražio od Komisije da sastavi plan koji će im pomoći, ali Komisija to propušta učiniti i time šalje groznu poruku…’ Osim kulturnog programa Kreativna Europa, na udaru su još obrazovni Erasmus+ i Europske snage solidarnosti, namijenjen isključivo mladima. A u tipičnoj ciničnoj gesti Ursule von der Leyen i Evropske komisije, kompletan krizni budžet – kojim se u ime ekonomskog prosperiteta režu izdaci za mlade Evropljane – nazvan je ‘Next Generation’. Novim generacijama, kako stvari stoje, Unija je ipak namijenila samo enormne dugove.

Nagrade

Ekonomija dakle posrće, na institucije ne vrijedi previše računati, pa kulturnjacima uglavnom preostaje međusobna solidarnost. Odatle i neobičan mali trend koji se posljednjih tjedana razvija oko umjetničkih nagrada. Kanadska Sobey Art Award, namijenjena likovnjacima starima do 40 godina, ravnopravno je krajem marta podijeljena između 25 nominiranih autorica i autora. Kako bi svatko od njih mogao dobiti pristojan iznos od 25 hiljada kanadskih dolara (oko 125 hiljada kuna) organizatori su skoro utrostručili ukupni nagradni fond. Turner Prize, najrazvikanija britanska nagrada za vizualnu umjetnost, svoj je fond poduplala: krajem ovog mjeseca, umjesto jednog laureata, žiri će proglasiti desetoro dobitnika koji dijele 100 hiljada funti (oko 850 hiljada kuna) na podjednake iznose. Međunarodni književni Booker svojim je kandidatima odlučio pomoći na drukčiji način: svečano proglašenje pobjednika odgodili s planiranog kraja maja sve do jeseni ne bi li što više čitaoca u međuvremenu nabavilo svoje primjerke nominiranih naslova. Iz perspektive šestero finalista – među kojima su kod nas prevedeni tek Daniel Kehlmann i Yoko Ogawa – ovo naravno znači dulje zadržavanje medijskog fokusa i veći broj prodanih knjiga.

Jednokratne solidarne geste organizatora i žirija različitih nagrada nikome od umjetnika ne donose, dakako, ništa više od privremene pomoći. Ali – rekli bi hrvatski evroparlamentarci – važna je poruka. A za razliku od poruke naših zastupnika, ova kulturnjačka ima smisla. Jer nagrade iz vrlo jednostavne premise – da postoji, naime, bolja i lošija umjetnost – najčešće cijede perverzan zaključak: da u umjetnosti, stoga, netko treba pobjednik, a netko poražen. One su najspektakularnija naprava za pretvaranje umjetničke scene u prostor surove kompeticije. Baš zato su i pravo mjesto za rasturanje nametnute natjecateljske logike.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1