Kreativa
Kulturne rubrike hrvatskih medija vas lažu! Mimo njihovih depresivnih vijesti o braniteljskim prosvjedima protiv predstava i političkoj kontroli proračunskih sredstava, mimo vijesti o ideološkom kadroviranju po javnim kazalištima i tajnoj cenzuri ‘Pičkinog dima’, mimo vijesti o kulturi koju nam, ukratko, zahuktala desnica svakodnevno dijeli šakom i Kulturkampfom, širom zemlje buja, daleko ispod medijskih radara, sektor tzv. kulturnih i kreativnih industrija. To je ona druga, bolja Hrvatska: prostor zaigranih kreativaca i maštovitih pojedinaca, mjesto slobodnog stvaralaštva i individualne inicijative. U Zadru je, recimo, prije nekoliko dana predstavljen dokument ‘Kreativni Zadar 2020.’ koji, između ostalog, predviđa poticanje ‘kreativnog poduzetništva’, otvaranje novih coworking prostora i lansiranje poslovnih inkubatora, a sve s ciljem kulturnog obogaćivanja rudimentarne turističke ponude. Ali to nije sve: promoviran je, otprilike u isto vrijeme, i projekt bizarnog naziva 4helix+, koji ‘namjerava poboljšati jaz osam mediteranskih regionalnih pomorskih klastera s jedne strane i unutar njihove četiri spirale s druge strane’. Nije nam, doduše, najjasnije zašto bi bilo tko želio ‘poboljšati jaz’, a i ukupni smisao rečenice nekako izmiče: nema veze, spominju se ‘spirale’ i ‘klasteri’, stvar zvuči obećavajuće. Baš kao i u Sisku, gdje su, čini se, ambiciozniji: otvaraju ‘Centar kreativne industrije – kreativni inkubator Sisak’ na skoro hiljadu kvadratnih metara, ne bi li u njega smjestili module za start-up poduzetnike i laboratorije za multimedijsku produkciju; paralelno s Centrom, pokreću i tzv. Holandsku kuću, koja će promijeniti percepciju Siska kao ‘grada prljave industrije’ u ‘atraktivnu i sadržajnu kulturno-turističku destinaciju’. Pošto je kulturni turizam očito ključna riječ, on zanima i Riječane: početkom prošlog mjeseca okupili su lokalne poduzetnike u Poslovni klub Rijeka 2020, nagovarajući ih da podrže razvikani projekt Evropske prijestolnice kulture. A kako kulturnog turizma nema bez odgovarajuće ponude, od Zagreba, preko Virovitice, Siska i Osijeka pa sve do Vukovara kruži ovih tjedana projekt ‘Od strukovnih zanimanja do kreativne industrije’, koji nezaposlene mlade strukovnjake podučava kako da svoje vještine usmjere u proizvodnju zgodnih muzejskih suvenira. I tako dalje: u Zagrebu je upriličena panel rasprava ‘Pozdrav iz Hrvatske – kulturna baština kao turistički proizvod’, u Osijeku se sprema simpozij kreativne industrije ‘Kreativna riznica’… I sva su se ova događanja stisnula u jedva mjesec-dva dana. Posvuda, dakle, pršti od kreative, otvaraju se hubovi i promoviraju klasteri, uvijaju spirale i šire coworking prostori, multipliciraju moduli i potiču start-upovi: malo poduzetništvo i cool kultura udruženim snagama rade na boljoj turističkoj budućnosti države. Pa opet, o svemu tome u domaćim kulturnim rubrikama ne možemo saznati ništa. Nije da inače o tim rubrikama imamo naročito mišljenje: ovoga puta, čini se, problem ipak nije u njima. Problem je u famoznim ‘kulturnim i kreativnim industrijama’.
Sintagma je skovana ranih devedesetih i danas skuplja sukus kulturne politike Evropske unije: s jedne strane obuhvaća ‘tradicionalne’ institucije poput muzeja ili nakladništva, s druge one novije, poput advertajzinga ili gejminga. Korist je, naravno, obostrana: dok reklamna industrija dosadnim muzejima donosi dašak kulturnog seksipila, gejming parazitira na simboličkom kapitalu što ga je književnost stjecala stoljećima. Razmjena cirkulira glatko, u skladu sa zahtjevima tržišta. ‘KKI čini drugu po snazi industrijsku granu’, obavještava nas zagrebački Ekonomski institut, ‘2,3 posto BDP-a RH i 3 posto zaposlenih.’ A tamo gdje je stvar tržišno isplativa, nema mjesta za suvišna pitanja. Poput, recimo, ovoga: ako kulturne i kreativne industrije promoviraju ideju kreativnosti i poduzetnosti kao volšebnih pokretača ekonomije, zašto onda uporno prešućuju vlastitu ekonomsku podlogu? Ako su baš svi nabrojani nabrijani projekti financirani sredstvima evropskih fondova, ne znači li to da naprosto ekonomskim sredstvima instaliraju evropsku kulturnu politiku? I ako je, napokon, osnovna uloga Hrvatske unutar Unije da bude poželjna turistička destinacija, može li kultura unutar takve države uopće biti nešto više nego atraktivan dodatak ponudi: simpatična usputna turistička zanimacija? Ali pitanja su, rekosmo, suvišna. Kultura preparirana u inkubatorima i hubovima, uostalom, i nije tu da bi bila meta kritike, nego da bi pripomogla rastu uslužne ekonomije. Zato je i nema po kulturnim rubrikama: u pitanju su gospodarski razvoj i rast BDP-a, u pitanju je ozbiljna tržišna utakmica i surova borba za svakog gosta, u pitanju je šira ekonomska konjunktura. Što bi kulturnjaci uopće mogli znati o tome: u pitanju je, pobogu, kultura.
Rasprava
Koliko su kulturne i kreativne industrije važna ekonomska grana svake ozbiljne države, doznajemo ovih dana čitajući medije iz Srbije. Ondje je, naime, premijerka Ana Brnabić osnovala vlastiti Savet za kreativne industrije popunivši ga najuglednijim imenima iz područja muzike, filma, izdavaštva, kazališta, IT sektora, dizajna: između ostalih, pozvala je Biljanu Srbljanović, svjetski uspješnu dramaturginju i bivšu neuspješnu kandidatkinju opozicijskog LDP-a za gradonačelnicu Beograda. Ona je poziv neočekivano prihvatila pa je odmah krenula i javna rasprava: sada se, evo, prelijeva iz medijskog mainstreama na društvene mreže i natrag, a iz bogatog asortimana lucidnih argumenata i kalibriranih stavova izdvajamo optužbe da se Srbljanović ‘prodala’ i da se sada ‘proserava’, njenu poruku kritičarima da se izvole ‘malo jebati’, međusobna prozivanja zbog šmrkanja kokaina i kroničnog alkoholizma, prepričavanja uličnih tračeva, spominjanja ‘kofe govana’, ‘bljuvotina’ i ‘kurvetina’. Hrvatskim komentatorima koji – uz dvije ili tri iznimke – o kulturnim i kreativnim industrijama nikako da sklope četiri suvisle rečenice, eto primjera kako se može voditi živahna i intrigantna rasprava. O samom konceptu kreativnih industrija nismo, doduše, saznali ništa, kao ni o konkretnim planovima novoosnovanog premijerkinog savjetodavnog tijela. Nije presudno: naklada novina i tabloida koji prepucavanjem pune stranice barem je malo skočila, a pošto je medijska industrija također dio kulturnog i kreativnog sektora, Savetu za kreativne industrije upisujemo prvi uspjeh i prije nego što je započeo s radom.
Roseanne
Dok u našem zakutku Evrope sričemo prva slova kulturno-kreativne abecede, s one strane Atlantika stiže poduka kako moćna medijska industrija zapravo izgleda: dugoočekivanu premijeru novog ciklusa ‘Roseanne’ nakon dvadesetogodišnje je pauze uživo gledalo 18 i pol milijuna ljudi, više nego ijednu drugu TV seriju u posljednje tri godine. Hajp je, naravno, napumpala politika: nekadašnja populistička ljevičarka Roseanne Barr, koja je kroz sit-com o siromašnoj obitelji sa Srednjeg Zapada plasirala jasne klasne stavove i feminističke poruke još u doba ozloglašenog Ronalda Reagana, u međuvremenu je postala velika zagovornica Donalda Trumpa, pa javnost zasipa nesuvislim homofobnim i islamofobnim tweetovima. Stoga su se i nestrpljiva iščekivanja reboota uglavnom vrtjela oko pitanja: hoće li nova ‘Roseanne’ biti otvoreno protrampovska? Nije ispalo tako strašno, čini se: lik koji Roseanne Barr igra, doduše, također je Trumpova glasačica, ali tu je i njena sestra, gorljiva demokratkinja, tu je još i unuk koji se voli oblačiti kao djevojčica, a od predizbornih obećanja predsjedničkog klauna, vidimo dok odmiču uvodne epizode, zapravo je malo toga ostvareno. I dalje se gube poslovi, i dalje poskupljuju lijekovi, novca je sve manje… Relativno umireni, liberalniji TV kritičari stoga su nevoljko zaključili da se ovakva ‘Roseanne’ ipak može progutati. Nama se, međutim, ne čini tako: zaoštrena američka politička previranja u novom su izdanju serije samo efikasno sredstvo za privlačenje publike, a što je više različitih prikazanih stavova, više je, naravno, i potencijalnih gledatelja. Ta vrsta političkog cinizma kao da nam je odnekud poznata: nisu li samome Donaldu Trumpu njegova vlastita uvjerenja samo žetoni koje neobavezno mijenja ne bi li zadovoljio biračko tržište? Drugim riječima: nova je ‘Roseanne’ itekako protrampovska, i to upravo u mjeri u kojoj trampovske stavove zapravo relativizira. I njemu i njoj važna je samo što šira publika: da bi se do publike doprlo, sva su sredstva dozvoljena, i sva su podjednako dobra. Ili, kao što je sam američki predsjednik oduševljeno poručio odgledavši premijeru: ‘Pogledajte samo kolika joj je gledanost! Ovo je serija o nama!’
Assange
Rubriku zatvaramo sumornim vijestima: nova, desničarska ekvadorska vlada pod pritiskom Sjedinjenih Država i nekoliko zemalja Evropske unije onemogućila je Julianu Assangeu pristup internetu i primanje posjetilaca u svojoj londonskoj ambasadi: ondje je pokretač WikiLeaksa zatvoren već osam godina, iako nijedna od brojnih optužbi protiv njega nikada nije dokazana. ‘Jedini mu je ‘zločin’ taj što je bio pravi novinar – onaj koji svijetu govori istinu što je ljudi imaju pravo znati’, piše u otvorenom pismu skupine istaknutih javnih ličnosti koje traže Assangeovo oslobađanje. ‘Ovaj cenzorski napad na slobodu govora ne događa se u Turskoj, Saudijskoj Arabiji ni Kini; događa se u samom srcu Londona. Ako EU i Velika Britanija nastave sudjelovati u skandaloznom ušutkavanju istinskog disidenta, to će značiti da sloboda govora u Evropi umire. Ukoliko nema slobode govora za Assangea, nema slobode govora ni za koga od nas, neovisno o razlikama u našim mišljenjima.’ A lista potpisnika zaista je raznolika: od Aija Weiweija do Vivienne Westwood, od Janisa Varufakisa do Briana Ena, od Slavoja Žižeka sve do Pamele Anderson.
