>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Domovinski preokret

Stranka Miroslava Škore najavljuje hitan rebranding i strateško pomicanje s ekstremne desnice. Tako, valjda, domoljubi zamišljaju svoju misiju služenja narodu. Kreneš radikalno, lupaš po manjima, obećavaš zabranu abortusa: kada ti na izborima takva platforma donese manje od pet posto glasova ukupnog broja birača, vrijeme je za novi brend

Navodna volja

Hrvatska krajnja desnica govori u ime naroda, što je za hrvatski narod krajnje loša vijest: ako mu je, naime, desnica doista glasnogovornica, onda se taj narod doima kao posve shizofrena pojava. U predizbornoj kampanji, recimo, hrvatski je narod kroz usta Miroslava Škore i Nina Raspudića sasvim jasno zazivao zabranu abortusa: čim je javnost na to skočila, međutim, nesretni se narod u vokalnoj interpretaciji ove dvojice sav polomio da dokaže kako ništa slično nije rekao, optuživši za sve zlonamjerne medije. Na samim izborima, glas hrvatskog naroda – preciznije, nešto više od osam hiljada njegovih glasova – dobila je predstavnica Hrvatskih suverenista Ružu Tomašić. Samo što bi Tomašić radije dovršila unosni briselski mandat pa je na Markov trg uputila svoga zamjenika Marka Milanovića Litru, ponosnog vlasnika čak 19 preferencijalnih glasova, da joj nakratko pričuva zastupničku klupu. A to se, opet, nije svidjelo koalicijskom partneru Robertu Pauletiću: sada, evo, danima pratimo kako se hrvatski narod bjesomučno svađa sam sa sobom oko toga tko će od njih troje na kraju pokupiti parlamentarnu plaću.

Ništa čudno, utoliko, što su se interni nesporazumi hrvatskoga naroda nastavili i nakon izbora. U Novom listu tako smo nedavno doznali da Škorin Domovinski pokret planira hitnu operaciju marketinškog rebrandinga: ‘Sada ćemo se još jasnije pozicionirati tako da desnije od nas budu i Hrvatski suverenisti i Most’, najavio je anonimni visoki stranački izvor. ‘Ni protiv jednih ni protiv drugih nemamo ništa, ali prepuštamo im prostor desniji od Domovinskog pokreta.’ Otprilike tako, dakle, hrvatska desnica zamišlja svoju misiju služenja narodu. Kreneš radikalno, lupaš po manjima, hrabro obećavaš zabranu abortusa: kada se na izborima pokaže da ti takva platforma donosi manje od pet posto glasova ukupnog broja birača, iznenada se okrećeš rebrandingu, političkom marketingu i ‘strateškom repozicioniranju’. Sva ona zazivanja navodne narodne volje najednom utihnu pred surovom logikom političkog tržišta. Ili, nešto jednostavnije: ako si započeo kao Domovinski pokret, računaj da ti brzo slijedi domovinski preokret. I nema u tome ničeg naročito novog: još otkako je Tomislav Karamarko spektakularno slupao svoju političku karijeru prokockavši već dobivene izbore 2015. godine, ekstremna desnica ponavlja jednu te istu lekciju. Sav smisao Mosta – koji Domovinski pokret sada, evo, namjerava ostaviti desnije od sebe – svodi se, uostalom, na to da sebe prikaže manje desnim no što jeste: njegov osnivač i originalni ideolog Ivica Relković otišao je pritom još dalje, eksplicitno parkiravši novopokrenutu Stranku s imenom i prezimenom ravno u tzv. politički centar. I tako dalje, i tako dalje: što dalje od ekstrema i popratnih problema. Kompletno desno krilo političkoga spektra pretvara se u prostor kolektivnog bijega od vlastitih stavova, tu se razmišlja u kategorijama imidža i lukavo se rebrandira, pozicije i mišljenja mijenjaju se kao u videoigri, dok samoprozvani narodni tribuni spremno skaču sebi u usta, a povučeniji se ešaloni koškaju oko saborskih plaća. I svi su – usred čitavog tog rusvaja taktičkih zamjena, marketinških trikova i banalnih sukoba – nepopravljivo uvjereni da govore u ime hrvatskog naroda. Možda se tu negdje krije preciznija dijagnoza one shizofrenije kojom smo otvorili tekst: možda, baš zbog grozničave desničarske potrebe da na tijesnom političkom tržištu istaknu vlastite razlike, sada naprosto promatramo nešto poput višestrukog poremećaja sličnosti.

A možda je, napokon, problem u hrvatskom narodu. Možda nije ni zaslužio autentičnu desnicu. Jer brojke su neumoljive: ma koliko se naši desničari trudili da svom narodu daju glas, on im, nezahvalan, vlastite glasove uporno uskraćuje.

Sloboda izgovora

Iz kloake lokalne desnice selimo se ravno na vrhunce globalne liberalne misli: zadržite dah. Ugledni magazin ‘Harper’s’ objavio je početkom mjeseca ‘Pismo o pravdi i otvorenoj raspravi’ s potpisima više od 150 pisaca i intelektualaca, među kojima su i Margaret Atwood, Noam Chomsky, J. K. Rowling, Salman Rushdie, Gari Kasparov… Sve njih brine širenje onoga što je u anglofonom svijetu postalo poznato kao cancel culture: navodna pošast otkazivanja nastupa, predstava, filmova ili novinskih kolumni autoricama i autorima koji su prekršili nepisana pravila političke korektnosti. ‘Slobodna razmjena informacija i ideja, taj krvotok liberalnog društva, iz dana u dan sve je sputanija’, žale se potpisnici. ‘I dok takvo nešto očekujemo od radikalne desnice, cenzura postaje sve prisutnija u čitavoj našoj kulturi: netolerancija prema suprotstavljenim mišljenjima, moda javnog posramljivanja i ostracizma, tendencija da se kompleksna politička pitanja svedu na zasljepljujuću moralnu ‘ispravnost’…’ Zvuči iskreno, odvažno i lijepo. Šteta što je potpuno slijepo.

Pismo je slijepo – kao što su brzo ukazale brojne kritike – prvenstveno prema mjestu na kojem se objavljuje: ‘Harper’s’ je poznat po antisindikalnim stavovima, eksploataciji neplaćenih stažista i, što je u ovom kontekstu najgore, dijeljenju otkaza urednicima koji nisu dozvolili da im se vlasnik miješa u posao. Slijepo je i za poziciju moći onih koji ga potpisuju: redom bogatih i poznatih svjetskih intelektualnih zvijezda kojima ‘kultura otkazivanja’ nije pretjerano naštetila. Slijepo je, nadalje, u implicitnom izjednačavanju ‘desne’ i ‘lijeve’ cenzure: na istu ravan nonšalantno stavlja Donalda Trumpa, predsjednika najveće svjetske državne sile, i grassroots pokrete koji se bore za prava manjina, protiv seksizma, homofobije i transfobije. Podosta je slabovidno i onda kada pokuša ukazati na specifične probleme: publici se obraća mutnim aluzijama na knjige povučene iz prodaje, prešutnu zabranu pisanja o pojedinim temama i slične nevolje, ali – kao što je uvjerljivo pokazao polemički odgovor manje poznatih autori(ca) pod naslovom ‘Nešto konkretnije pismo o pravdi i otvorenoj raspravi’ – kada se samo malo pročeprka ispod nabacanih aluzija, ispada da gotovo nijedan od stvarnih primjera ‘kulture otkazivanja’ baš i ne drži vodu. Skoro svi su, naime, itekako bili opravdani.

U zbroju, otvoreno pismo korifeja liberalne misli svodi se na zaziv slobode govora ispražnjen od bilo kakvog sadržaja, čija se osnovna zadaća sastoji u prikrivanju privilegiranih pozicija intelektualne elite, neobično sklone da javnu kritiku i prozivku pobrka s cenzurom. Manje je, dakle, u pitanju sloboda govora, više sloboda izgovora. Ionako neuvjerljiva, kompletna se priča konačno raspala kada je jedan od inicijatora akcije, poznati američki pisac i kritičar Thomas Chatterton Williams, objavio tweet u kojem se hvali kako je zbog neslaganja oko pisma iz svoje kuće izbacio nekog gosta. Nesretni je Williams usput u javnosti izbrbljao i kako se među potpisnicima trebao naći ugledni novinar Glenn Greenwald, ali je većina ostalih zvijezda bila protiv njega. Prekaljeni borci protiv kulture otkazivanja ne slažu se, naime, sa svim Greenwaldovim stavovima, pa su ga odlučili kulturno otkazati.

Pobjednici i zaraženi

S kulture otkazivanja prelazimo na otkazivanje kulture: dva daleko najveća domaća ljetna filmska festivala, pulski i motovunski, ipak se neće održati u predviđenim terminima i formatima, s tim da Motovun namjerava ovogodišnji program prikazati na miniturneji po drugim hrvatskim gradovima, a Pula objavljuje odgodu do početka septembra, kada se – paradoksalno – očekuje gora epidemiološka situacija. Ali paradoksi tu tek počinju: istovremeno dok istarski filmski festivali mijenjaju planove, pratimo svečana otvaranja Splitskog ljeta, Dubrovačkih ljetnih igara i niza manjih manifestacija duž jadranske obale. Budžeti su im brutalno srezani, stranih gostiju nema, publika je prorijeđena: ipak, stvar se razvija u duhu forsiranog optimizma, prkosa i otpora. ‘U globalno nesigurnoj situaciji koja je uzrokovala otkazivanje brojnih manifestacija diljem Europe, važno je ovo ljeto iz Dubrovnika poslati svijetu poruke ustrajnosti i optimizma’, govori tamošnja ravnateljica Ivana Medo Bogdanović. Splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara, pak, s peristilske pozornice šalje ‘poruku snage i nepobjedivosti umjetnosti i kreacije, ali i pobjede svih nas’. Ono što prikriva Oparin fajterski diskurs potpuni je cirkus: nitko, očito, ne zna treba li festivalska kultura ići dalje ili ipak stati, ne postoje jasna pravila, a golema odgovornost prebačena je u ruke organizatora.

U takvom kaosu – ako ništa drugo – pristojno bi bilo odustati od ratničke retorike. Razumljiva je, naravno, potreba da se komplicirana odluka o održavanju festivala uokviri borbenom porukom. Ali virus se, sviđalo se to nekome ili ne, još uvijek širi tako što se narod skuplja: baš svako javno okupljanje mjesto je ozbiljnog rizika. Mudrije bi zato bilo ne govoriti u kategorijama ‘pobjednika’ i ‘poraženih’. Već sutra, pobjednici mogu biti zaraženi.

Fond solidarnosti

Za kraj, dvije crtice iz Srbije. Tamošnji Savet za kreativne industrije, koji vodi premijerka Ana Brnabić, objavio je promotivni spot nacionalne platforme Srbija stvara, ubacivši u njega kratki isječak iz predstave nedavno preminulog Igora Vuka Torbice ‘Krvava svadba’. Pritom – kao što je brzo upozorila bivša Torbičina privatna i profesionalna partnerica, glumica Hana Selimović – nisu zatražili dozvolu producenata ni autora. ‘Moram reći da je Igor, kao i svaka časna osoba koja stvara na ovom području, imao otvoreni i neskriveni sukob sa institucijom Kreativnih industrija, kao i sa konkretnim pojedincima koji to telo čine, te je ova zloupotreba upravo sve ono što obeležava odnos ove zemlje prema svojim građanima’, napisala je Selimović na Facebooku, nakon čega je spot ipak povučen.

A otprilike u isto vrijeme dobili smo još bolji primjer odnosa susjedne zemlje prema svojim građanima, osobito kulturnjacima: nekoliko kulturnih organizacija osnovalo je Fond solidarnosti kulturnih radnika i radnica Srbije jer država, kako kažu, za njih u doba pandemije nimalo ne brine. Štoviše, nema ni ažurirane podatke o broju radnika u kulturnom sektoru. Novopokrenuti Fond prikupio je u prvom koraku pomoć za 150 najugroženijih, a svatko od njih dobit će po 30 hiljada dinara: nešto manje od dvije hiljade kuna. Nije mnogo, ali u zemlji u kojoj premijerkin Savet za kreativne industrije nonšalantno krši autorska prava vlastitih kritičara, bolje valjda ne ide.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1