Šokantno!

Invazija senzacija je apsolutno šokantna: broj klikabilnih naslova najveći ikad! Šef stožera je poslao jasnu poruku koja se mnogima neće svidjeti! Poznata influenserica popljuvala šefa stožera! Čitatelji bjesne u komentarima: ‘Ti si jadna!’ Ali čekajte da saznate kako je influenserica spustila hejterima: nitko ovo nije očekivao, a sada svi pričaju samo o tome!

E sad, ako vi koji slučajem niste svi, onda niste jedini. ‘Svijet gori. Ali pitam se nije li uvijek gorio, samo što nismo toliko bili bombardirani informacijama’, govori pisac Kristian Novak u intervjuu Večernjem listu: ‘Pokušavam filtrirati i što manje biti reaktivan na informacije koje me se izravno ne tiču. To može zvučati bešćutno, ali to je jedini način da ostanem zdrav…’ Kad smo kod zdravlja, splitski onkolog Eduard Vrdoljak optužio je nedavno novinare za prekomjerno granatiranje vijestima o koroni: pomaknut je, kaže, fokus s ostalih bolesti, ljudi su zastrašeni, ne odlaze u bolnice pa sada raste broj nedijagnosticiranih tumora. U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt za to vrijeme ilustrator i kipar Svjetlan Junaković postavlja izložbu ‘Breaking News’, neku vrstu umjetničkog odgovora na teror masovnih medija. ‘Neprekidna breaking news atmosfera je plodno tlo za teorije zavjere’, piše na portalu Bilten Marko Kostanić: era antivaksera i antimaskera nije nastupila samo kao logična reakcija na političke manipulacije stožera, nego i zato što su komercijalni portali pretvorili ozbiljnu medicinsku temu u klikabilnu cirkusku atrakciju.

Visoka politika i niske strasti, razigrana paranoja i horor crne kronike, pomor i predrasude, klik i bijes, posvuda ‘slomljeni’, ‘poniženi’ i ‘osramoćeni’ selebritiji… Šok i nevjerica kao medijska svakodnevica: sve su to odavno poznate tabloidne taktike, ali u godini potresa, pandemije i ekonomske recesije konzumacija informacija kao da se napokon transformirala u suicidalan overdose. Čitateljicama i čitaocima ‘Neprijateljske propagande’ pripremili smo zato kratki vodič za snalaženje u svijetu svakodnevne internetske apokalipse.

Nećete vjerovati!

Formula klikbejta je jednostavna: što više klikova, to više prevarenih čitaoca, a što više prevarenih čitaoca, to je viša cijena oglasnog prostora. U pozadini masovnog varanja – kao što se manje-više zna – stoji dakle reklamna industrija. I, skupa s njom, ideja da bi onlajn mediji trebali živjeti isključivo od oglašavanja.

Jednostavan je i glavni problem naslova koji obično počinju s ‘Nećete vjerovati…’ U ovoj smo rubrici, naime, jednom prilikom već istražili kamo točno vode: ako svojim čitaocima dovoljno puta kažete da vam neće vjerovati, moglo bi se dogoditi da na kraju u to povjeruju, a kada povjeruju, onda to znači vam više ne vjeruju. Pa čak ni ako, igrom slučaja, za promjenu dojavite neku zaista važnu informaciju. Dobar primjer je opet korona: u onim pradavnim danima sloge i solidarnosti, početkom prošlog proljeća, kada se bolest tek pojavila, ideja da bi portali mogli klikbejtati temu masovne zaraze činila se nezamisliva. Nije prošlo mnogo vremena i već smo čitali naslove poput ‘Ako imate koronu, ovo će vam izaći na koži!’, ‘U ovoj županiji zabilježen je najveći broj zaraženih!’ ili ‘Nećete vjerovati do kakvih su rezultata znanstvenici došli!’ Broj prevarenih čitaoca pritom, sasvim izvjesno, ima neke veze s brojem ljudi koji danas misle da je korona od početka bila obična prevara.

U mutiranoj formi, kakvu potenciraju neki portali, klikbejt naslovi postaju uvrnuti psihodelični rebusi, bizarne zagonetke s viškom nepoznanica. Poput: ‘Ovaj čovjek je napravio nešto nevjerojatno, ali ono što se dogodilo poslije šokiralo je internet!’ Ili: ‘Ispovijest poznate pjevačice nakon neočekivane odluke koja je promijenila sve: ‘Nisam to više mogla podnijeti, bilo je previše!’ Tko je pjevačica, kakva je odluka, što je i zašto šokiralo koga: nije više jasno ni koja bi to informacija zapravo trebala biti skrivena, kamoli zašto bi je bilo tko u članku potražio.

Ali ljudi, eto, klikaju. Većina vlasnika komercijalnih portala reći će zato da publici samo daju ono što publika traži. I tu rasprava završava. Šteta, jer nismo stigli do pitanja: traži li publika možda i da je se konstantno zasipa internetskim oglasima, svim onim invazivnim bannerima i pop-up videima zbog kojih klikbejt postoji? Mogući odgovor krije sve veća popularnost adblock programa, namijenjenih efikasnoj eliminaciji online reklama. Ukoliko slučajno još niste instalirali neki od njih, srdačno preporučujemo: nećete vjerovati što će se dogoditi!

Prijelomno!

Suprotno nazivu, u prijelomnim vijestima na internetu nema ničeg prijelomnog: na radiju su se pojavile prije skoro stotinu godina, brzo ih je preuzela televizija, samo što se mrežom šire brže i uspješnije. Zato, valjda, ničeg prijelomnog u njima nema ni doslovno: u mjesecima pandemije, recimo, kao breaking news najavljivana je svaka presica stožera, zakazana uvijek u isto vrijeme, i tako iz dana u dan. Jer prijelomno, čini se, može postati skoro sve: pucnjave u dalekim američkim školama, lančani sudari, omanji požari. Čim na požar padne malo jača kiša i ona je prijelomna: s transformacijom vremenske prognoze u redovnu najavu armagedona upoznali smo ranije nepoznat meteorološki fenomen, takozvani prijelom oblaka. Paralelno s rastom padalina i količinom breaking newsa, jasno, povjerenje u portale pada. Ono više, reklo bi se, nije prijelomno: prije lomno.

Srbin!

‘Hrvat na čelu UN-ova stožera protiv korone!’, ‘Ovaj Hrvat je zapalio internet!’, ‘Ispovijest Hrvata koji je srušio nevjerojatan Guinessov rekord!’: u svakom odabranom trenutku na svakom čitanijem portalu naići ćete na barem pet-šest neidentificiranih sunarodnjaka, a zajedničko im je, osim domovnice, to što im se čitav svijet divi, što ih slavi i prepoznaje. Sunarodnjaka naročito često srećemo u naslovima tekstova iz sportskih rubrika: tamo je on neka vrsta mitološkog bića, polu-bog, polu-i-Hrvati, sveprisutni superheroj koji uvijek ‘rješava veliku sportsku bitku’ i ‘baca u trans publiku’. Ako je kojim slučajem ipak izgubio meč ili mu je dosadašnji klub otkazao ugovor, onda to uglavnom znači da je ‘Hrvatu nanesena velika nepravda’. Stvar pomalo paradoksalna: internet, nekada davno zamišljen tako da u svaki kutak planete dovede čitav svijet, ovdje služi tome da po čitavom svijetu tražimo samo sebe. Uloge se nakratko obrću jedino u ljetnim mjesecima, kada grozničava međunarodna potraga za Hrvatima ustupa mjesto inozemnim gostima. Ali pod uvjetom da u središtu priče ipak ostane Hrvatska: ‘Magic Johnson hvalio ljepote naše obale na društvenim mrežama!’, ‘Ispred Dubrovnika usidrena luksuzna megajahta Romana Abramoviča!’, ‘Ova poznata pjevačica kupala se danas na jednom hrvatskom otoku: pogledajte što je poručila svojim fanovima na Instagramu!’…

Gdje ima Hrvata tu su, jasno, i Srbi: za njih je, očekivano, rezervirana drukčija rola, pa nas naslovi obavještavaju o ‘Sramotnom potezu Srbina!’ ili potenciraju male internetcionalne čarke tamo gdje nikakvog sukoba zapravo nema. I eto drugog paradoksa. Svi oni liberalni portali koji se u komentarima svojih kolumnista bore protiv nacionalizma, usporedno najčešće promoviraju ideale slobodnog tržišta: u teoriji, naime, tržište ne bi trebalo praviti razliku između Hrvata i Srbina. U praksi, međutim, stvari stoje nešto drugačije: nema love bez lova na klikove, ni lova na klikove ako kao mamac ne ponudite stereotipne likove.

Tu negdje je, valjda, i korijen problema. Čitava ova poplava klikbejta, breaking newsa i svakodnevnih dezinformacija ne bi se dogodila bez reklamnog financiranja medija i takozvanih zahtjeva tržišta. Pa ispada – kako je jednom rekao jedan Srbin – da slobodno tržište ipak ne ume da peva kao što su mediji pevali o njemu.