>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Muka različitosti

Vizura škverskih kranova i napuštenih fabričkih kompleksa u promotivnom spotu Dalibora Matanića za riječku prijestolnicu kulture, ikonografija panka i undergrounda, frenetična spotovska montaža i završna scena u kojoj se pomaknuti likovi okupljaju u euforiji dobrog festivalskog provoda – sve su to manevri tržišnog pozicioniranja

Spot

Vijest iz ‘Novog lista’ da Grad Rijeka povlači promo-spot za Evropsku prijestolnicu kulture zbog poplave negativnih komentara ipak je bila prvoaprilska šala: mediji su tako do posljednjeg klika iskoristili priču koja već sada konkurira za domaći kulturni skandal godine. Kakva kultura, čini se, takav i skandal: nakon kolektivnih obračuna po društvenim mrežama, kolumnističkih intervencija i anketa na portalima, ipak smo dobili samo dva odavno poznata tabora. Lijeve i desne, alternativce i konzervativce: jedne kojima su onaj queer baletan, pozadinski gitarski rifovi i ruzinava industrijska scenografija strašno kul, druge kojima u prijestolonasljedničkoj promociji nedostaje crkava, dopadljivih turističkih veduta, gradina. S jedne strane – kako je to formulirao režiser spota Dalibor Matanić – kultura koja želi biti ‘žilet’, ‘propitkivati stvari’ i ‘odlijepiti Rijeku od ovog mulja Balkana’: s druge ‘primitivni mentalitet’ i oni koji o kulturi razmišljaju ‘dosta čobanski’. I na stranu eklatantan kultur-rasizam, na stranu trabunjanja o ‘mulju Balkana’ u trenutku kada je, recimo, evropska prijestolnica kulture bugarski Plovdiv: frontalna podjela kulturnog bojnog polja u nas izgleda točno tako, i točno je takva odavno zadana. A u podjeli na liberalne antinacionaliste i nazadne tradicionaliste, odavno je zadana i pozicija Rijeke. Nju nam je baš zato – kao što u jednom od rijetkih promišljenijih komentara piše novinar Jutarnjeg lista Jurica Pavičić – režiser odlučio pokazati kao grad ‘koji se odabrao brendirati kroz prvi rendgen, prvi torpedo i prvi punk, a ne kroz kale i crkve’. Pa stoga i kontroverzni spot, fokusiran na urbanu supkulturu, iščašene artističke reference i glomazne tvorničke hale, zapravo obavlja svoju temeljnu zadaću. ‘Spot reflektira tu ideologiju, pa u tom smislu on ispunjava funkciju reklamnog filma. Ako je unutra čokolada, iz omota mora biti jasno da je unutra čokolada’, zaključuje Pavičić, usput se ironično čudeći nad ovdašnjom navadom da se svako malo pokrene velika rasprava oko neke reklame i da se ‘ozbiljne prepirke vode oko nečeg kao što su promotivni spotovi’.

Nas u ‘Neprijateljskoj propagandi’ muči, međutim, drukčije pitanje: što ako sve te prepirke oko reklama ipak nisu dovoljno ozbiljne? Jer reklamni omot – reći će vam već prvi priučeni marketinški stručnjak – ne služi samo tome da vas obavijesti kako je u njemu čokolada, nego i da vas uvjeri zašto baš tu čokoladu trebate kupiti. Otprilike onako kao što Hrvatska turistička zajednica – naručitelj Matanićeva spota – potencijalnim gostima objašnjava zašto bi trebali posjetiti upravo Rijeku, naš jedini veći primorski grad koji se još uvijek nije turistički profilirao. Pa sada, evo – pritisnut teretom ruinirane industrije – to sa zakašnjenjem pokušava, igrajući pritom na kartu koja ga je dopala. Vizura škverskih kranova i napuštenih fabričkih kompleksa, ikonografija panka i undergrounda, frenetična spotovska montaža i ona završna scena u kojoj se astronaut, piercana alternativka, zametski zvonar i ostali pomaknuti Matanićevi likovi okupljaju plešući u euforiji dobrog festivalskog provoda: sve su to manevri tržišnog pozicioniranja. Mali reklamni autoportret grada koji sebe na svjetskoj turističkoj mapi ne vidi kao Ibizu ili Zrće, nego kao Berlin ili Lisabon: kao novu destinaciju freelancera i hipstera, grad galerija, hostela i hubova. ‘Luka različitosti’ zato nije tu samo kao slogan multikulturalizma i inkluzivnosti, nego i da bi se označila riječka razlika spram konkurenata. A ukoliko ovakva strategija kulturističkog brendiranja naposljetku uspije, doznat ćemo u čemu se sastoji njezina glavna laž: ma koliko različite bile reklamne strategije, efekti turističke ekonomije svugdje su isti. Prekjučer smo ih vidjeli u Dubrovniku, jučer u Splitu, danas ih promatramo u Zagrebu: centri gradova prepušteni gostima, lokalci na periferijama i s pogrešne strane šankova. I među njima razlika mjerena visinom prihoda, životnim standardom i cijenom stambenog prostora, razlika koju više ne može pomiriti nikakva reklamna izmišljotina.

To da su reklame alatke tržišnog pozicioniranja – pa je njihova ekonomska pozadina važna barem koliko i simbolička maska, a poslovna strategija Hrvatske turističke zajednice koliko i Matanićeva autorska vizija – trebalo bi biti polazna točka marketinške kritike: kod nas se međutim kompletna rasprava odvrtila oko pitanja riječkog identiteta, ‘primitivnog mentaliteta’ i imaginarnog kulturnog ‘žileta’. Ironija je veća utoliko što čitava nova evropska kulturna paradigma, poznata pod rogobatnim nazivom ‘kulturnih i kreativnih industrija’, počiva na veselom miksu kinematografije i video-igrica, slikarstva i reklamnog dizajna, književnosti i advertajzinga. Neobavezno i opušteno, sve u ime razvoja tržišta. U novom kulturnom krajoliku nad kojim će iduće godine uzdići riječka prijestolnica, drugim riječima, bez kritičkog čitanja reklama nećemo se uopće znati orijentirati. Sudeći prema ovom malom reklamnom skandalu, tamo smo unaprijed izgubljeni.

Cenzura

Čini se da i nakon raspada Jugoslavije ovdašnje kulture ostaju relevantne u globalnim okvirima: Freemuse, nevladina organizacija iz Kopenhagena koja se bavi zaštitom slobode umjetničkog izražavanja, objavila je redovni godišnji izvještaj o stanju umjetničkih sloboda u svijetu, a među 22 zemlje u kojima su te slobode najugroženije čak su dvije s područja bivše zajedničke države. Čestitamo Srbiji i Hrvatskoj! Da stvar bude bolja, u Hrvatskoj je – procjenjuje Freemuse – najveći problem upravo Srbija. ‘Nasljeđe srpsko-hrvatskog rata i dalje prožima politički, društveni i kulturni život zemlje’, piše u poglavlju pod naslovom ‘Ratni veterani kao kulturni cenzori’: ‘Kršenja slobode umjetničkog izražavanja obično se javljaju u vrijeme obljetnica važnih ratnih događaja, često bez javne osude. Freemuse je dokumentirao slučajeve cenzure i prijetnji smrću umjetnicima kao i miješanje u uređivačku politiku javne radiotelevizije vezano uz nekadašnji ratni sukob. U 2018. godini konzervativna vlast bila je sklona podržati zahtjeve za cenzurom koje su upućivali ratni veterani i njihovi simpatizeri, usmjerene uglavnom protiv umjetničke proizvodnje lokalne srpske manjine, umjetnika iz Srbije i domaćih umjetnika koji problematiziraju odgovornost Hrvatske za ratne zločine u devedesetima.’ Među primjerima navode se prijetnje smrću satiričaru N1 televizije Domagoju Zovaku, odgoda Festivala ojkače u Petrinji, otkazivanje Bajaginog koncerta u Karlovcu, pokušaj cenzure filma ‘Ministarstvo ljubavi’ Pave Marinkovića na HRT-u… U Srbiji, ‘najveći problem za umjetnike je cenzura koju provodi politička vlast. Cenzuru, koja se obično javlja u suptilnim oblicima i opravdava različitim tehničkim i proceduralnim razlozima, iniciraju i provode članovi vladajuće Srpske napredne stranke koja, otkako je preuzela vlast 2012. godine, kontrolira većinu političkih, društvenih i kulturnih institucija’. A dok su hrvatski cenzori opsjednuti Srbima i Srbijom, srpski su zainteresiraniji za odnose s Kosovom: među prošlogodišnjim postignućima tamošnje kulturne politike su zapljena fotografija umjetnice Elize Hoxhe koje su trebale biti izložene u Beogradu na festivalu ‘Mirëdita, dobar dan!’, bezrazložno zaustavljanje na granici kosovskog pisca i publicista Shkëlzena Maliqija koji je također trebao gostovati u Beogradu, policijska zabrana interkulturnog festivala PreFoto u Preševu s obrazloženjem da zgrada lokalnog kulturnog centra nema odgovarajući plan evakuacije u slučaju požara…

Donacije

Freemuse je, budimo pošteni, jedna od onih srednjostrujaških ljudskopravaških udruga koje probleme pronalaze isključivo u političkim pritiscima, dok ih ekonomska strana umjetničkog stvaranja nimalo ne zanima. Slučaj Sackler, trenutno najveća svjetska kulturna afera, otkriva da izvor nevolja ipak ne moraju biti samo politički moćnici koji guše umjetnost, nego i poslovni magnati koji je potiču. Sackleri su bizarno bogata američko-britanska dinastija koja je najposjećenije londonske i njujorške muzeje decenijama zatrpavala desecima milijuna dolara: uzor filantropije, poslovne odgovornosti i profinjenog ukusa. Sve dok se nije otkrilo da opioid OxyContin njihove farmaceutske kompanije izaziva težu ovisnost: lijek protiv bolova odgovoran je, izgleda, za smrt oko 200 hiljada Amerikanaca u posljednjih 20-ak godina, a čini se i da je familija znala za posljedice njegove masovne konzumacije, ali ih je skrivala. Tek godinu dana, mnogo aktivističkih prosvjeda i nekoliko najava bojkota kasnije umjetničke institucije odlučile su odbiti donacije. Prvo londonska Nacionalna galerija portreta i razvikani Tate, onda njujorški Guggenheim pa ostali: shvativši da više nisu poželjni, napokon su i sami Sackleri objavili da nikome neće nuditi nove donatorske priloge. One stare, zarađene na prodaji legalne smrtonosne droge, galerije i muzeji ipak im neće vratiti.

In memoriam Agnès Varda

Duboko u 91. godini života napustila nas je Agnès Varda: pionirka francuskog novog vala, heroina filmskih margina, nepokolebljiva feministkinja i ljevičarka, jedna od najvažnijih autorica u povijesti filma. Od debitantskog, prijelomnog ‘La Pointe courte’ (1955.) preko najhvaljenijeg ‘Cléo od 5 do 7’ (1962.) pa do zadnjeg, ovogodišnjeg ‘Varda par Agnès’, u preko 50 naslova slobodno je šetala između dugog i kratkog metra, dokumentarizma i fikcije, kinematografije i fotografije: maštovita u eksperimentu, zaigrana u angažmanu, nježna u rigoroznoj režiji. Suhe biografije zabilježit će još kansku Zlatnu palmu i Oscara za životno djelo, venecijanskog Zlatnog lava i pregršt drugih nagrada: zaljubljenicima u film ostaju njen neusporediv stil i oni neizbježni kadrovi mačaka. U oproštaju, ‘Sight&Sound’ piše: ‘Njezino je prihvaćanje revolucionarne, feminističke i ekološke politike bilo utemeljeno u istodobnoj posvećenosti vlastitom iskustvu i iskustvu drugih. Ključne političke događaje 20. vijeka opisivala je fokusirajući se na njihovu životnu snagu: putujući na Kubu neposredno nakon revolucije snimila je tamošnje radikalne filmske autore kako plešu ča-ča-ča na ulicama (…) Bilo da je dokumentirala Crne pantere u Oaklandu 1968. ili prikazivala borbu za legalan, svima dostupan pobačaj u Francuskoj u ‘Jedna pjeva, druga ne’ (1977.), Varda je – baš poput Emme Goldman – uvijek bila strastveno uvjerena da revolucija u kojoj se ne može plesati nije njena.’

1/1