>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Nomadi dolaze

Otkako je premijer Andrej Plenković najavio da će Hrvatska postati jedna od prvih evropskih država koje uvode posebnu vizu za digitalne nomade, naša transformacija u obećanu zemlju za američke blogerice i španjolske copywritere – nešto kao nomad’s land – odvija se strelovito

Lajfstajl

Oni su cool, oni su mladi, oni su digitalni nomadi: vesela armija dizajnera, programera i freelancera raštrkana širom globusa. Ruksak na leđima, laptop ispod ruke: danas u Tbilisiju ili Bangkoku, već sutra na Barbadosu. Rade isključivo preko interneta, onda kada i onako kako to žele, a u međuvremenu putuju. Umjesto zatupljujućeg posla od devet do pet, krova nad glavom i života pod kreditom biraju dakle slobodu: njihovi su uredi coworking hubovi, hotelske sobe su im dnevni boravci. U svijetu ih, prema nekim procjenama, ima i do pola milijuna, a brojka ubrzano raste. Jer tko ne bi htio živjeti u pokretu i minglati između uzbudljivih destinacija, s internetskom vezom kao jedinom obavezom? Biti digitalni nomad stvar je životnog stila i izbora: ili barem toga kako životni stil izgleda u razigranim reportažama svjetskih medija.

Transformacija

A kako izgleda, doznali smo i kod nas posljednjih tjedana, otkako je Andrej Plenković najavio da će Hrvatska postati jedna od prvih evropskih država koje uvode posebnu vizu za digitalne nomade. Transformacija u obećanu zemlju za američke blogerice i španjolske copywritere – nešto kao nomad’s land – odvija se pritom strelovito. Prvo je, sredinom ljeta, Jan de Jong, nizozemski poduzetnik nastanjen u Splitu, otvorenim pismom zatražio od premijera zakonsku regulaciju rada digitalnih nomada. Zatim, niti mjesec dana kasnije, Plenković službeno prima čovjeka, pohvalivši se sastankom na Twitteru. I već danas, regulacija je tu, u prijedlogu novog Zakona o strancima. Čim taj zakon bude izglasan, švicarski web developeri i kanadski entrepreneuri moći će legalno raditi iz Zagreba, Rovinja ili Komiže s dozvolom boravka od godinu dana. Naši su novinari naravno oduševljeni, jer to je Hrvatska kakvu želimo: država koja odmah reagira na pametnu poduzetničku inicijativu, zemlja koja se otvara novoj vrsti turista, mjesto gdje se susreću ugodna mediteranska klima i ona još ugodnija, poslovna. Napokon, eto, i mi u nečemu predvodimo evropske trendove. I tko zna, možda već kroz mjesec ili dva apartman na jadranskoj obali unajmi neka od velikih faca digitalno-nomadskog pokreta poput, recimo, Marka Mansona, autora svjetskih anti-self-help bestselera ‘Sve je s**bano’ i ‘Profinjeno umijeće stava j**e mi se’, prilično popularnih i u našim knjižarama…

Druga strana

To bi stvarno bilo sjajno: ne samo što bi zvijezda poput Mansona doprinijela globalnoj promociji domaćih prirodnih ljepota, nego bi poneko od hrvatskih novinara iz radoznalosti možda posjetio njegov blog pa tamo, među ostalima, naišao na tekst pod naslovom ‘Mračna strana digitalnih nomada’. ‘Nemojte me krivo shvatiti, nije da se žalim’, piše ondje Manson, ‘jer ja zaista volim ovaj životni stil. Ali on uključuje i neke stvarne, socijalne i emocionalne žrtve.’ Pa nabraja: društvena izolacija, stalni osjećaj samoće, gubitak kontakta s bliskim ljudima, odnosi koji su površni i plošni… Manson pritom, kao što vidimo, nije nikakvo hejtersko zakeralo, nego čovjek koji je itekako uspješan u onome što radi: samo nema problem s tim da podijeli vlastita loša iskustva. Problem zato imaju mediji. Tekst koji je objavio na svome blogu, naime, bio je zapravo napisan po narudžbi CNN-a, ali tamošnjim se urednicima učinio suviše ‘tmuran’, pa su od Mansona zatražili drugu, zabavniju verziju priče.

Ukoliko još netko, poput urednika CNN-a, sumnja u lošija iskustva iz prve nomadske ruke, onda može baciti pogled na znanstvena istraživanja Davea Cooka, antropologa s londonskog UCL-a, koji je četiri godine detaljno pratio geografske i životne putanje preko 50 digitalnih nomada, od IT-jevaca do profesionalnih putopisaca: čak 25 posto njih, kaže Cook, nakon početne euforije prijavilo mu je da se osjećaju sve ‘izoliranije’, a dobar dio je govorio i o ozbiljnim psihičkim problemima, burnoutu, maglovitim granicama između radnog i slobodnog vremena, gubitku motivacije, nedostatku samodiscipline… Postoji dakle i druga, manje lepršava strana globtroterskog lajfstajla. Samo što ona medije uglavnom ne zanima.

Bubble

A onda opet, i ta je strana nekako jednostrana. Jer i Manson i Cook govore isključivo iz vizure digitalnih nomada: pričaju o njihovim frustracijama, dilemama i osjećanjima. Ono što finski programer i francuska grafička dizajnerica intimno osjećaju kao izolaciju, međutim, ima i svoju društvenu dimenziju: oni naprosto ne pripadaju zajednici u kojoj obitavaju. Tu su, ali kao da nisu: vrijeme provode u nomadskom bubbleu. Nekoga tko živi u Airbnbiju, na Tinderu i u Uberu ne zanimaju cijene javnog prijevoza, plaće medicinskih sestara, nevolje vatrogasaca ili borba susjeda za očuvanje kvartovskog parka pred navalom građevinskih investitora: već za mjesec ili dva ionako će unajmiti Airbnb i svajpati po Tinderu u nekoj drugoj zemlji, u drugom gradu i u drugom kvartu.

Uostalom, zašto bi ga i zanimali kada ih ne plaća: porez na zaradu digitalnih nomada ide tamo gdje su registrirane njihove firme, a ne tamo gdje sami trenutno žive. Sva ona infrastruktura koju svojim porezima svi neprestano financiramo – ceste, zdravstvo, vatrogasci – njima će dakle biti dostupna gotovo besplatno. Vlade koje uvode vize za digitalne nomade pritom se klade na činjenicu da njemački onlajn konzultant i švedska menadžerica društvenih mreža zarađuju nešto više od svojih privremenih domaćina pa bi onda više trebali i trošiti, doprinoseći tako nacionalnoj ekonomiji. Zvuči logično, ali garancije zapravo nema, jer nema ni razloga da portugalski Skype-terapeut i britanska učiteljica stranih jezika vrijeme provedeno u jeftinoj zemlji ne iskoriste kako bi štedjeli. Zapravo, ako zarađuju bolje od lokalnog prosjeka, onda to može predstavljati problem prije negoli rješenje: njihova viša primanja i nešto dulji boravak automatski znače novi rast cijene najma stanova, ionako već nedostupnih mnogima među nama.

Migranti

Ništa od svega ovoga, međutim, nismo kod nas mogli pročitati posljednjih tjedana. Zato ovo i nije priča o jednom usputnom, egzotičnom detalju iz aktualnog zakonskog prijedloga. To je priča o medijima koji su spremno preuzeli sliku digitalnih nomada iz stranih lajfstajl rubrika i suptilno cenzuriranih priloga CNN-a, ne razmišljajući o tome da za digitalne nomade imamo i drugo ime: ekonomski migranti. To je dakle priča o ekonomskim migrantima koji su do sada u Hrvatskoj radili mimo zakona, a od sada će zakonski biti oslobođeni plaćanja poreza. To je utoliko i priča o novom Zakonu o strancima koji istovremeno uvodi strože restrikcije prema nekim drugim, daleko brojnijim i siromašnijim migrantima, naguranima na našim istočnim granicama, jer takvi – kao što čujemo – samo žele raditi na crno i živjeti od naših poreznih davanja. To je također priča o zemlji kojom navodno vlada antipoduzetnička klima, ali je pisamce jednog poduzetnika ipak dovoljno da se prema njemu ekspresno skroji državna politika. To je i priča o zemlji u kojoj će istodobno niz građanskih inicijativa i organizacija uzalud tražiti veća prava za one nesretnike s istočnih granica, jer njihov problem očito nije u tome što su migranti, nego što nisu dovoljno bogati. To je, ukratko, priča o zemlji u kojoj skoro nitko ne primjećuje perverznu zakonsku vezu između digitalnih nomada i izbjegličkog jada.

Ili da to ipak pokušamo reći tako da nas shvate i prosječna belgijska video editorica i prosječan vlasnik australskog start-upa. Nomad land? No, mad land.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1