>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Opera deindustriale

Rijeka se projektom EPK uglavnom kladila na turizam, želeći se pretvoriti u hipstersku destinaciju za kreativnu klasu koja ujutro odrađuje gigove u coworking hubovima, popodne obilazi galerije smještene u bivšim tvorničkim halama, a noću mingla po alternativnim klubovima. Već ova turistička sezona pokazat će koliko je oklada bila pametna

Otvaranje

Od Evropske prijestolnice kulture, čini se, u kolektivnom sjećanju ostat će samo ono spektakularno otvaranje. Nakon što su Ministarstvo kulture i gradske vlasti zbog pandemije obustavili financiranje projekta, tim od 70 zaposlenih sveden je na njih jedanaestero: uz smanjene plaće, do kraja godine ispunjavat će besmislene birokratske obaveze. I nadati se da će havarirana projektna olupina nekim čudom iznova izroniti na površinu sablasno puste luke različitosti. U međuvremenu, nekoliko stotina kulturnjaka vladajućima šalje otvoreno pismo kojim traže da se financiranje nastavi, ali teško je zamisliti da će Nina Obuljen Koržinek i Vojko Obersnel ponovno pokrenuti daleko najveći kulturni projekt u državi samo zato što to žele ljudi koji se, eto, kulturom bave. Budućnost je dakle mračna, sadašnjost je ubitačna: preostaje sjećanje. Na srsi što su nas prošli kada je zbor u plavim trlišima zagrmio ‘Bella ciao’, na razigrani plesni ansambl u istim takvim radničkim kombinezonima, na razularenu mašineriju bubnjeva, električnih gitara i šahtofona, na čitavu onu moćnu i pankerski nabrijanu ‘Operu Industriale’. Na euforiju većeg dijela lijevoliberalne scene, presretne jer smo se napokon predstavili svijetu u pravom svjetlu, i na nemoćno siktanje nacionalističke desnice. Na posvetu koju je Rijeka, putujući u ljepšu postindustrijsku budućnost, ispisala vlastitoj industrijskoj prošlosti. I ako je sjećanje zaista jedino što nam u ovom trenutku preostaje, onda je trenutak dobar da provjerimo što je zapravo preostalo od sjećanja.

Distanca

Tog pradavnog februara – možda ćete se sjetiti – do javnosti su doprli i rijetki kritički glasovi kojima se činilo da u ‘Operi Industriale’ ipak ima nečeg neobično ciničnog. U ovoj rubrici tada smo postavili elementarno pitanje: ‘Što veže plesni ansambl u plavim radničkim trlišima s brodogradilištem 3. maj koje pleše na rubu stečaja, zapošljavajući jedva još koju stotinu radnika?’ Na sličnom tragu, Žarko Puhovski je zamjerio izvedbi to što – s iznimkom raspomamljenog nastupa Damira Bartola Indoša – na sceni nije vjerno prikazala stvarnu muku industrijskog rada: umjesto oznojenih radnika, gledali smo bezbrižne plesačice u radničkim kostimima. Takva je kritika, doduše, bila dobrim dijelom promašena, jer Dalibor Matanić nije režirao komad skrojen po mjeri vjerne reprodukcije tvorničke stvarnosti, nego postmoderni spektakl koji se paralelno poigravao radničkom tradicijom i vlastitom umjetničkom pozicijom. Ona ‘opera’ iz naslova, uostalom, istovremeno znači ‘rad’ i definira scenski žanr: u ‘Operu Industriale’, drugim riječima, od početka je bila upisana jasna svijest o tome da radničkim problemima pristupa isključivo s artističke distance. Jezikom nešto tradicionalnije marksističke kritike – koja je na ovim prostorima ispala iz mode skupa s brodogradilištima i trlišima – reklo bi se da nam je ‘Opera Industriale’ u najboljem slučaju ponudila tek imaginarno razrješenje stvarnih društvenih kontradikcija. Ali čemu rogobatni marksizam, čemu ‘društvene kontradikcije’ i ostala terminološka skalamerija iz davno prevaziđenih vremena? I zašto bismo, na kraju krajeva, od umjetničkog djela očekivali bilo što više od ‘imaginarnog razrješenja’? Nema razloga. Osim, možda, onda kada je samo djelo sastavni dio kontradikcija kojima se neobavezno poigrava.

Paradoksi

Jer ‘Opere Industriale’, spektakularnog otvaranja i kompletnog projekta Rijeka – Evropska prijestolnica kulture 2020 uopće ne bi bilo da prethodno nije uništena riječka brodogradnja: to je najkraći i najtočniji odgovor na ono nagradno pitanje o tajnim vezama između plesnog ansambla u trlišima i brodogradilišta koje pleše na rubu stečaja. Hrvatska brodogradnja nije, naime, propala zato što je gubitaški cuclala proračunske novce, zato što je industrija naprosto zastarjela, ni zbog bilo kojeg trećeg razloga koji su papagajski ponavljali svi oni klasnogovornici kapitala što ordiniraju ovdašnjim javnim prostorom pod pelerinama nezavisnih ekonomskih stručnjaka: nasuprot njihovim nebulozama, dovoljno je puta dokazano kako je izgradnja brodova po cijenu izravnih budžetskih troškova pokretala višestruko isplativ niz vezanih poslova. Jedini razlog za njeno gašenje – mimo logične ekonomske računice – bila su pravila Evropske unije koja takvo proračunsko financiranje proglašavaju nedopustivim miješanjem u tržište. A nakon što je najsnažnija izvozna grana nacionalne ekonomije prerezana, za nagradu smo od Unije dobili zgodne male projektne igračke, sve te cool evente kao što je Evropska prijestolnica kulture. Koju Unija – evo novog paradoksa – pritom skoro uopće ne financira, nego očekuje da je države i lokalne zajednice plate javnim budžetima. EU nudi samo prepoznatljiv brend i dobru poslovnu priliku, a na izabranim gradovima je da pametno oplode vlastito ulaganje. Rijeka je solidan dio svog uloga stavila na turizam, planirajući se transformirati u neku vrstu jadranskog Berlina: hipstersku destinaciju za evropsku kreativnu klasu koja ujutro odrađuje gigove u coworking hubovima, poslijepodne obilazi galerije smještene u bivšim tvorničkim halama, a noću mingla po alternativnim klubovima. Već ova turistička sezona prilično će jasno pokazati koliko je ta oklada bila pametna.

A dok čekamo turističku kataklizmu, vrijeme možemo prekratiti trećim, završnim paradoksom: ista ona država koja ovih mjeseci financira plaće preko pola milijuna radnika iz tzv. realnog sektora – kao što je na portalu ovih novina nedavno istaknuo Goran Borković – istodobno dijeli otkaze radnicama i radnicima EPK-a, i to zato što ga je sama osnovala. Ukratko: prvo je u ime slobodnog tržišta uništena jedna moćna i konkurentna industrija, zatim je u ime tržišnog razvoja jedan veliki kulturni projekt prikopčan na proračunsko financiranje, da bi na kraju taj projekt bio rasturen zato što država, opet u ime slobodnog tržišta, proračunskim sredstvima mora financirati plaće radnika iz privatnog sektora. Ne brinite ako ste se izgubili negdje oko polovice prethodne rečenice: sažeto prepričana, tranzicijska putanja Hrvatske ionako izgleda kao da ju je iscrtao M. C. Escher na metamfetaminima.

Zatvaranje

I evo nas dakle na kraju putanje: ostaje samo sjećanje na svečano otvaranje. Ali sjećanje vara. Ono što je izgledalo kao posveta industrijskoj prošlosti bila je zapravo najava postindustrijske propasti. Ljudi koji su na scenu izveli likove otpuštenih škverana sada su, evo, i sami bez posla. Nema više artističke distance, nema hipsterskog spektakla, nema postmodernih igrarija. Samo tvrdi realizam. I jedni i drugi, i kulturnjaci i škverani, na kraju krajeva su obični radnici. A ukoliko među njima ipak ima neke razlike, ta razlika nije u znoju, muci ni buci mašina. Jer ni industrija nije samo nažuljana šaka i masni trliš. Industrija je sindikat, kolektivni ugovor i pravo na štrajk, industrija znači da ćeš se dugo i grčevito boriti jednom kada dođu po tebe, i da ćeš, kada ti napokon slome radničku kičmu, barem kući ponijeti nekakvu otpremninu. Sve ono, ukratko, što većina kulturnjaka, osuđenih na glamurozne evropske projekte i coworking hubove, nikada neće imati. Njihovi se angažmani mjere mjesecima, njima je lako podijeliti otkaze. I zato, veliko svečano otvaranje projekta Rijeka – Evropska prijestolnica kulture 2020 tek sada završava. Mašine riječkog brodogradilišta polako se gase. Ne čuje se više ‘Bella ciao’. Nema buke bubnjeva, gitara ni šahtofona. Spektakl je gotov. Zastanite na tren i osluhnite tu tišinu: tako zvuči opera deindustriale.

In memoriam

Iz Rijeke je ovih dana stigla i vijest o smrti Božidara Alajbegovića, našeg najposvećenijeg književnog kritičara i autora svojedobno vrlo popularnog bloga Knjiški moljac. Iza Božidara ostaje šest knjiga književnih kritika i sjećanje na čovjeka koji je te kritike pisao isključivo po vlastitim pravilima. Započeo je krajem devedesetih: iz perspektive ovdašnje književne scene, tragikomično klaustrofobične, u njegovom pristupu kao da je od početka bilo nečeg dirljivo naivnog. Ekonomist po struci, bez temeljitijeg književnoteorijskog obrazovanja, u pisanju se oslanjao prvenstveno na vlastiti ukus, strast i jedino doista važno oružje kojim kritičar raspolaže: dosljednost. Tu je dosljednost potvrđivao naizgled ekscentričnim, upornim odbijanjem da se lično upozna s ljudima čije knjige kritizira, zaobilazeći standardne rituale takozvanog književnog života. Tu je dosljednost plaćao privremenim poslovima noćnog recepcionara i taksista, koji su zato integralni dio njegove književnokritičke biografije. Zbog te je dosljednosti, valjda, iz insajderske perspektive i djelovao pomalo naivno. Samo, godine su prolazile, književna kritika je iz mainstream medija polako gurana prema marginama, uništeni su zatim i kulturni časopisi u kojima je životarila, a mnogi među nama, koji smo je pokušavali pisati, s vremenom smo usporili ili naprosto odustali: bez jasne odluke, iz mutnog osjećaja da se bavimo poslom koji ovoj kulturi više ne treba. Božidar je, međutim, ostao. Pisao je podjednako često, sustavno i strastveno do samoga kraja. Pa je na kraju ispalo da smo naivni bili mi.

Da bi ustrajao u tako uzaludnoj raboti, vjerojatno ipak moraš biti pomalo donkihotovski tip: ili barem tako sada, kada ga više nema, vidim Božu. I zbog njegove ustrajnosti, i zbog toga što je, poput Cervantesovog lika, živio jedan žanr koji nepovratno nestaje. Naravno da je morao jurišati na vjetrenjače: naravno da je po putu dobio batine. Volio bih misliti da ga svi oni maliciozni napadi kojima je bio izložen nisu pretjerano pogodili. Volio bih misliti da je prebolio otkaz u jednoj izdavačkoj kući, gdje je prethodno pokazao da umije biti sjajan urednik. Volio bih misliti da mu je par rečenica ohrabrenja, koje sam mu tada poslao, nešto značilo.

Božidara Alajbegovića nikada nisam upoznao, zapravo smo se rijetko dopisivali i ne shvaćam zašto me je njegova smrt toliko potresla. Ni zašto bih mu sada volio reći: zajebi to, Božo. Čitao si ‘Don Quijotea’, znaš o čemu priča govori. O vitezu, o njegovom pohodu i o životu provedenom na blistavim rubovima fikcije i mašte. O životu do kraja uronjenom u književnost, o životu koji iz književnosti ne nalazi izlaza. Tko još pamti vjetrenjače, Božo, volio bih mu reći.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.

1/1