>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Spomenička batina

Nije svako rušenje čin bezumne destrukcije: ono može imati čvrste razloge, vlastiti jezik i poruku. Pravi izazov za novinare koji izvještavaju o masovnim rušenjima spomenika sastoji se zato u tome da shvate ono što pobuna govori. Ali fokus mainstream medija redovno se zadržava na srušenim kipovima, a ne na samom (na)činu rušenja

Zadnja riječ

‘Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti’, tumači kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić, uvjeren da se iza masovnog obaranja rasističkih statua krije opasna zavjera. Demokratska stranka u suradnji s misterioznim Antifama – objašnjava komentator svojim čitaocima – iskoristila je smrt ‘lokalnog kriminalca’ Georgea Floyda za napad na aktualnog predsjednika: rušeći spomenike, oni ustvari smjeraju srušiti Trumpa. I tek će na ovogodišnjim izborima shvatiti kako su se preračunali, jer prosječan američki glasač ne želi imati posla s ekstremističkom ljevičarskom pošasti. Ako vam nije naročito simpatičan, tok misli kolege Ristića barem je simptomatičan: kada se napokon susretnu s masovnim narodnim akcijama, desničari – uvjereni da polažu ekskluzivno pravo na tumačenje ‘autentične’ volje naroda – po pravilu spas traže u izmaštanim zavjerama, komplotima i urotama.

A u međuvremenu, poprilično nezainteresiran za Ristićevu teoriju, spontani pokret rušenja kipova rasista i kolonizatora proširio se izvan Amerike. Bristolski spomenik trgovcu robljem Edwardu Colstonu završio je u obližnjoj rijeci; statue kralja Leopolda II. uklonjene su iz nekoliko belgijskih gradova; novozelandske vlasti razmontirale su skulpturu kolonijalista Johna Fanea Charlesa Hamiltona jer su lokalni Maori zaprijetili da će je inače sami oboriti… ‘Rušenje kipova heroja prošlosti kulturni je vandalizam najgore vrste’, javlja se bivši premijer Australije Tony Abbott. ‘Trebali bismo učiti od njihovih prednosti i slabosti, umjesto da mislimo kako baš mi imamo zadnju riječ.’ Tako nekako izgleda, valjda, druga vrsta pristupa zgranutih konzervativaca: ako iza mase demonstranata ne uoče kakvu skrivenu zavjeru, onda u prosvjednicima vide samo raspomamljene vandale, sposobne da ruše, ali ne i da uče. I baš kao što se ona Ristićeva priručna teorija urote stropoštala skupa s prvim kipom koji je pao izvan SAD-a, tako se i ova australskog ex-premijera sapleće o vlastitu logiku. Jer u velikim svjetskim antirasističkim demonstracijama radi se upravo o tome da napokon prestanemo vjerovati kako ‘mi imamo zadnju riječ’: svaki srušeni kip i svako prazno postolje postali su spomenici ideje da pravednija historija čovječanstva tek treba biti napisana.

Gerilska kritika

Ali da bi se to vidjelo, treba shvatiti smisao rušilačkih intervencija. Treba znati da nema oborenog kipa čije uklanjanje građani prethodno nisu zahtijevali u javnim raspravama, mirnim akcijama i peticijama. Godinama, pa čak i decenijama: svaki put uzalud. I treba znati da ona statua Edwarda Colstona nije u bristolskoj luci završila slučajno, nego kao znak sjećanja na dvadesetak hiljada mrtvih robova, bačenih u vodu s paluba Colstonovih brodova. I da su spomenici Leopoldu II., prije uklanjanja, zalijevani litrama crvene boje: jasnom simbolu krvavih godina kolonijalističkog belgijskog divljanja po Kongu. Treba znati – ukratko – da nije svako rušenje čin bezumne destrukcije: da nema samo čvrste razloge, nego i vlastiti jezik, simboliku i poruku.

Pravi izazov za kulturne kritičare i novinare koji izvještavaju o masovnim rušenjima spomenika danas se, utoliko, sastoji u tome da shvate ono što pobuna govori. U praksi – međutim – stvari funkcioniraju drugačije. Interpretacijski fokus mainstream medija redovno se zadržava na srušenim spomenicima, a ne na samom (na)činu rušenja. Pa se postavljaju pitanja: nisu li londonski prosvjednici ipak pretjerali kada su dohvatili kip sir Winstona Churchilla? Gdje se točno povlači granica? Znači li ovo da iz povijesti trebamo šutnuti van svakog robovlasnika, zabraniti tekstove Platona i Aristotela? I što sada s porušenim skulpturama: hoćemo li ih pospremiti u muzeje? Restaurirati? Rekontekstualizirati? Čak i ako demonstrante ne proglašava sitnom pješadijom ljevičarskih urota ili običnim pomahnitalim vandalima, mainstream kritika ih, dakle, naprosto ignorira. Ne zamara se masama. Umjesto toga, pazi na visoke kulturne vrijednosti: pomno pregledava oštećenu baštinu, brine se za njenu sudbinu, po potrebi konzultira likovnjačku struku.

A dok novinari uzimaju izjave stručnjaka, ulicom se valja gerilska likovna kritika. Njene mete – ma što mediji o tome govorili – nisu zajednička spomenička baština ni kultura kao takva, nego jedan vrlo određen, specifičan umjetnički žanr. Svi ti srušeni spomenici, bez iznimke, atavizmi su doslovne figurativne forme sa strmog prijelaza sadašnjosti u 19. stoljeće: sve su to prikazi izdvojenih individua, moćnih, zrelih i bijelih muškaraca. Njihovim rušenjem ne pada samo glorifikacija rasizma, nego i sve ono što takav žanr sa sobom nosi: ideja povijesti kojom upravljaju izvanredni pojedinci, uzdignuti visoko iznad bezvrijednih masa, izvan dosega kritike i propitivanja. Samo je u takvoj viziji prošlosti bilo moguće da patnje milijuna ljudi ostanu nezanimljive, sporedne i nevidljive. Srušeni kipovi decenijama su prolaznicima utjerivali u kosti poruku o njihovoj inferiornosti: možda i nije sasvim slučajna tako malena razlika između spomeničke baštine i spomeničke batine. Samo što je batinu sada napokon uzela druga strana. I dobro je što njome udara. Kipovi moćnih bijelih muškaraca ionako su podignuti tako visoko tek da bi dovoljno daleko ispod njih ostala stoljeća masovnog nasilja. Najmanje što su zaslužili sada jest da ih nasiljem obori masa.

Twitter i Potter

Sljedeća se priča smjestila između tabloida i Twittera: dakle, ne obećava. Ukrivo je, uostalom, krenula već od samog početka. Prvo je J. K. Rowling, autorica serijala o Harryju Potteru, na svome Twitter profilu milijunima obožavatelja prenijela članak o ‘Stvaranju pravednijeg svijeta nakon doba Covida-19 za ljude koji menstruiraju’: ne zato da bi upozorila na najranjivije i najsiromašnije skupine lišene elementarnih higijenskih uvjeta, dostupnih tampona i uložaka, nego zato što ju je zasmetala konstrukcija iz naslova. ‘’Ljudi koji menstruiraju.’ Sigurna sam da postoji ime za te ljude’, napisala je ironično. ‘Wumben? Wimpud? Woomud?’ Točan je odgovor, naravno, women: ako menstruiraju, onda su žene, zar ne? Ne: kao što su joj u komentarima brzo pojasnile brojne ne-binarne osobe koje menstruiraju, ali, eto, nisu žene. Ne: kao što su joj pojasnile još brojnije osobe koje su žene, ali, eto, ne menstruiraju. Usred LGBTQ mjeseca, koji se ovih dana obilježava zastavama duginih boja, jedna je omiljena autorica tako ispala poprilično transfobna. Umjesto da se ispriča, objavila je potom dulji tekst u kojem prvi put priznaje da je bila žrtva obiteljskog nasilja. Pa se jednakosti transrodnih ljudi protivi, čini se, iz straha da će ‘prerušeni’ muškarci po ženskim toaletima napastvovati ‘prave’ žene. Samo što je onda ‘The Sun’, najtabloidiotskiji među tiražnim britanskim listovima, krenuo tragom priznanja: nakon nekoliko dana, na naslovnici su najavili intervju s autoričinim prvim mužem pod naslovom ‘Udario sam J. K. i nije mi žao’. Jedna ružna i tužna priča postala je tako još ružnija i tužnija: Rowling, tek što je za nasilje implicitno optužila transrodne osobe, sama je postala žrtva eksplicitnog medijskog nasilja. Negdje između tabloida i Twittera priča bi i završila, da na adresu ‘The Suna’ nije stigla neka vrsta neočekivanog epiloga. Pismo potpisuju britanski trans-aktivisti i aktivistkinje: ‘Osuđujemo vašu užasnu i opscenu naslovnicu: povredu dostojanstva i privatnosti. Ranjive skupine ne bi trebale biti iskorištavane da podižu tiražu novina. Kao transrodne osobe i sami smo često žrtve podjednako opscenih medijskih prikaza. Zato se i ovoga puta borimo protiv mizoginije i nasilja nad ženama.’

Virus rukopisa

Ako koronavirusnu samoizolaciju niste iskoristili da završite planiranu zbirku pjesama, knjigu izrazito lucidnih eseja ili trotomni obiteljski roman, sada vam preostaje čitanje: izdavačka industrija rukopisa nastalih za vrijeme lockdowna očekivano se zahuktava. Na anglofonom tržištu veliki hit bi trebao postati ‘Wuhanski dnevnik’ nagrađivane kineske književnice Fang Fang. Prijevod zbirke tekstova izvorno objavljivanih na društvenim mrežama, koje je tamošnja vlast uredno cenzurirala, donosi svjedočanstvo iz epicentra globalne pandemije, po svemu sudeći izrazito kritično prema Komunističkoj partiji: taman po ukusu Zapada. A već idućeg mjeseca izlaze ‘Intimations’, knjiga eseja Zadie Smith: ‘Nastali u samom početku samoizolacije’, najavljuje izdavač, ‘istražuju ideje i pitanja koje pred nas postavlja neočekivana situacija. Što znači prepustiti se novoj stvarnosti – ili joj se oduprijeti? Kakav je odnos vremena i rada? Što nam, za vrijeme izolacije, znače drugi ljudi? Kako o njima razmišljamo? Koji je odnos prkosa i suosjećanja u krizi?’ Svi važniji naslovi Zadie Smith kod nas su promptno prevedeni, pa uskoro, utoliko, možemo očekivati i ovaj. A okolnim putem, preko prijevoda, vjerojatno ćemo dočekati i novu knjigu Srećka Horvata: pod odgovarajućim naslovom ‘After the Apocalypse’ najavljena je za kraj godine.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1