>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Štrajk špreheri

Grupa poduzetnika najavljuje dvodnevni štrajk upozorenja tokom kojeg neće uplaćivati poreze, doprinose ni ostala davanja u državni proračun. Zamisao je prilično bizarna pa tražimo ključ problema: eno ga, možda, u ideji da se proglasi ‘štrajk privatnog sektora’ tamo gdje za radnike prava na štrajk odavno nema

Krađa

Ohrabreni akcijom prosvjetara, u štrajk kreću i domaći poduzetnici: vijest je dovoljno bizarna da joj posvetimo malo medijskog prostora. Za vrijeme ‘Dvodnevnog financijskog štrajka upozorenja’, idućeg ponedjeljka i utorka, neće biti uplata poreza, doprinosa ni ostalih davanja u državni proračun, najavljuju iz Udruženja zaposlenika i poslodavaca privatnog sektora. ‘Ukoliko Vlada ne ukalkulira naše zahtjeve u proračun za iduću godinu i smanji poreze’, poručuju, ‘štrajk će se produživati po dva radna dana svakog narednog mjeseca, sve do ispunjenja naših zahtjeva!’ Teško da će bilo kome u međuvremenu postati jasno što se točno dešava.

Za početak, zbunjuje taktika: firme ne uplaćuju davanja svakodnevno pa ono što ne obave u ponedjeljak i utorak mogu, jednostavno, platiti kasnije. Zatim, tzv. Udruženje zaposlenika i poslodavaca privatnog sektora postoji za sada samo kao omanja Facebook grupa koja se pritom, iz nepoznatih razloga, javnosti predstavlja kao ‘radnički sindikat’. Evo logičnog pitanja: ako je samozvani sindikat radnički, što u njemu traže poslodavci? A može i obratno: kako bi točno radnici trebali sudjelovati u akciji neplaćanja davanja, ako uplate u proračun nisu njihova odgovornost, nego su zadaća poslodavaca? I što bi se, zapravo, na kraju trebalo dogoditi s neuplaćenim doprinosima na plaće: hoće li ih poslodavci zadržati na svojim računima ili ih planiraju vratiti radnicima, koji su te novce prethodno pošteno zaradili? Što s porezom na dodanu vrijednost, koji pri kupovini robe plaćaju potrošači: ostaje li i njihov novac poslodavcima? Toliko pitanja, toliko problema, ali nijedan nažalost nije tema medijskih izvještaja koji – uz iznimku ili dvije – čitavu ovu nebuloznu paraštrajkačku skalameriju uopće ne propituju.

A nije da o njoj nisu pisali mnogi, od lokalnih portala do regionalnih novina i od Večernjeg lista do neizbježnog Indexa. Oglasio se već ministar turizma Gari Cappelli, javio se i predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca Davor Majetić, upozorivši da ovakva ideja zapravo poziva na kršenje zakona. Nama je, s druge strane, poziv na bezakonje najmanje problematičan: neplaćanje poreza, barem od davnih vremena Henryja Davida Thoreaua, legitimna je metoda građanskog otpora. I svatko za nju snosi očekivane posljedice, pa je i nesretni Thoreau, odbijajući porezom financirati američko robovlasništvo i ratove, svoju plemenitu pobunu uredno odležao u zatvoru. Malo više nas brine to što hrvatski poduzetnici – vođeni kudikamo prizemnijim idealima – vlastitu akciju proglašavaju štrajkom. Jer štrajk baš i nije riječ koja mijenja značenje kako kome odgovara. Za pravo na kolektivnu obustavu rada neki su se stvarni, konkretni ljudi borili godinama i decenijama, u tvornicama i na ulicama, u povorkama i na masovnim skupovima, u sukobima s policijom i s plaćenim razbijačima. Da bi prošlog ponedjeljka, recimo, 200-ak autobusa moglo mirno dovesti u Zagreb prosvjetne radnike iz cijele Hrvatske, netko je nekad davno riskirao svoj posao, život i egzistencije čitavih obitelji. Pravo na štrajk je krvavo izboreno. I, baš kao što je izboreno, tako može biti izgubljeno: najbolje to, uostalom, znaju radnici u privatnim firmama, koji za poboljšanje radnih uvjeta štrajkati mogu još samo u teoriji.

Možda je baš to vrhunac cinizma jedne nesuvisle zamisli, koja ionako ne može uspjeti jer poduzetnike, za razliku od radnika, ni u teoriji ne povezuje solidarnost, nego ih razdvaja konkurencija. Možda je zato postalo tako lako ukrasti kompletnu povijest radničkih borbi pa onda prodavati priču o ‘štrajku’ poduzetnika medijima, koji bizarna lupetanja štrajkšprehera prenose bez propitivanja. Možda je tu negdje samo dno problema: u ideji da se proglasi ‘štrajk privatnog sektora’ tamo gdje prava na štrajk odavno nema.

Europa

Kino Europa, do jučer epicentar zagrebačkog kulturnog života i centralna adresa nezavisne kinoprikazivačke scene, zatvoreno je početkom juna u izvanrednim okolnostima: Bandićeva vlast ispratila je dotadašnje zakupce, ekipu Zagreb Film Festivala, s obrazloženjem da je zgradi potrebna što brža sanacija. Dojam hitnosti pojačao je zatim i nadležni Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, zatraživši da se tehnička dokumentacija, neophodna radi planiranih zahvata, izradi najkasnije kroz četiri mjeseca. Četiri mjeseca u međuvremenu su prošla, prošla su zatim još dva: da ovih dana nije bilo službenih novinarskih pitanja tko zna kada bismo doznali da je Grad u međuvremenu, u tajnosti, odlučio sam sebi poprilično opušteno produljiti rokove. ‘Izrada dokumentacije se očekuje u lipnju 2020.’, nonšalantno poručuju iz Gradskog ureda za imovinsko-pravno poslove: tek sredinom iduće godine, dakle, pod uvjetom da se tamo opet ne predomisle, kreće potraga za financijskim sredstvima, dogovori s izvođačima radova, planiranje i probijanje novih rokova… Zgrada Kina Europa, ukratko, još godinama će, prazna, propadati u centru grada, s obrazloženjem da joj je neophodna hitna sanacija. Dvije neiskorištene dvorane, fantastični filmovi koji više nemaju gdje igrati, raseljeni festivali i kulturni događaji, ljudi koji su ostali bez posla i honorarnih angažmana, lažna obećanja i jeftini izgovori: upropašteno Kino Europa trenutno je najvjernija slika kulturne politike Milana Bandića.

Manhattan

Ono što pod Bandićem propada, pritom, manja je šteta od onoga što Bandić gradi. Proguravši iz trećeg pokušaja i nakon minimalnih korekcija prijedlog novog Gradskog urbanističkog plana pokraj nadležnog Ministarstva graditeljstva, gradonačelnik sada još samo treba po automatizmu dobiti većinu glasova u gradskoj skupštini i podizanje notornog Zagrebačkog Manhattana može, manje-više, započeti. Monstruozni javno-privatni projekt, u kojem će domaćoj javnosti preostati da zbraja profite privatnih investitora iz Dubaija, zauvijek će promijeniti vizuru i život Novog Zagreba, izgrađenog, u doba gustog komunističkog mraka, prema jasnim arhitektonskim pravilima, s puno otvorenog prostora, parkova, zelenila… Foršpan skore novozagrebačke budućnosti već smo odgledali u Beogradu, gdje su se prema željama iste ove kompanije Eagle Hills mijenjali zakoni, prekrajali nacrti, bande pod fantomkama noću su izbacivale ljude iz kuća koje je trebalo rušiti, a radnici su zatim, kada je izgradnja krenula, ginuli na skelama. Kod nas bi scenarij mogao biti nešto manje dramatičan, iako će urbanistički rezultat ostati podjednako tragičan. Usput, ako je netko slučajno zaboravio, ovoga ljeta na adresu Grada stiglo je 20 hiljada primjedbi struke i građana koji su protiv megalomanskog projekta. Ali što sve to znači, kada s druge strane stoji One Man Bandić.

Stream

Bude li netko jednoga dana pisao povijest streaming servisa i načina na koji su promijenili navike publike, mjesec koji upravo završava mogao bi ostati zapamćen kao prijeloman. Borba za gledaoce sada se ozbiljno zaoštrava. Netflix je, doduše, sa svojih 150 milijuna pretplatnika i dalje daleko najpopularnija adresa, Amazon i Hulu još uvijek mu se presporo približavaju, ali od ovog novembra u utrku su napokon ušli Apple i Disney. A samo Disney+, primjerice, osim vlastitih animiranih i igranih filmova, ekskluzivno prikazuje kompletne kataloge 20th Century Foxa, ABC-ja i Pixara, uz itekako isplativu Marvelovu produkciju. Na proljeće, kada u igru uđe NBC-jev Peacock, a HBO kakvog znamo se utopi u streamu svog novog vlasnika Warnera, gužva će postati još gadnija. Posebno u SAD-u, gdje je Trump promijenio zakone o tzv. mrežnoj neutralnosti, što znači da firme poput NBC-ja i Warnera, izravno vlasnički povezane s velikim internetskim provajderima, odjednom dolaze u prednost. Njihovi provajderi osigurat će im, naprosto, brži i jeftiniji streaming nego konkurenciji.

U čitavoj tom okršaju Hrvatska je globalnim igračima i dalje uglavnom nezanimljiva: Disney+ je, na primjer, kod nas još uvijek nedostupan, što znači da nijedan od onih filmova 20th Century Foxa, Pixara ili Marvela ovdje ne možete legalno gledati. A tu se, otprilike, da naslutiti i problem nešto krupniji od Hrvatske. Jer dok uvodna lekcija ideologije slobodnog tržišta podučava da više konkurencije znači bolju i jeftiniju uslugu za krajnjeg korisnika, stvarnost počiva na nešto drukčijim principima: što više streaming servisa uđe na tržište, to će manje programa biti dostupno svakom pojedinom gledaocu. Ili će pak do njih moći doći po cijeni nekoliko paralelnih mjesečnih pretplata. A pošto ova tržišna utrka počiva na ogromnim zaduživanjima i kreditima koje medijske kuće tek trebaju otplatiti, nitko ne očekuje da će se iznosi pretplata uskoro sniziti. Neka buduća povijest streamanja – ukratko – upravo skreće u smjeru mrvljenja i fragmentiranja: sve rjeđe će široka publika gledati iste stvari, bit će mnogo manje zajedničkih pop-kulturnih fenomena poput ‘Igre prijestolja’, svatko će završiti u svome balončiću…

Ako je suditi po mjesecu koji upravo završava, ni način na koji streaming servisi ovome pokušavaju doskočiti ne obećava. U sve surovijem tržišnom obračunu oni biraju igru na sigurno pa su, među serijama, glavni premijerni hitovi novembra HBO-ova ekranizacija ‘Čuvara’ (‘Watchmen’) Alana Moorea i Disneyjev ‘Mandalorian’, svojevrsni spin off ‘Ratova zvijezda’. Dakle: provjerene franšize, isprobani recepti i neizbježni superjunaci. Ukratko, sve ono od čega je imalo zahtjevnija publika odavno pobjegla iz lokalnog multipleksa.

1/1