>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Žuti prsluk, bijela bunda

Lista od 42 zahtjeva žutih prsluka: to je, a ne razbijena glava Marianne, prava tragedija francuskih prosvjeda. Spoznaja da se za malo viši minimalac, kakvo-takvo oporezivanje bogatih ili podnošljivu cijenu goriva – stvari koje su do jučer bile temelj čak i najskromnijih socijaldemokratskih politika – danas mora boriti na barikadama

Uzice

Nitko ih nije zvao, nitko ništa pitao, ali elitni odredi hrvatskih komentatora postrojili su se prošlih tjedana rame uz rame s francuskim policajcima, čuvajući visoke civilizacijske vrijednosti od raspomamljenih demonstranata. Tek što su prosvjednici prije tri tjedna drugi put navukli žute prsluke, prvak libertarijanske kolumnistike Goran Vojković na Indexu nas je obavijestio da ‘samo manjina na ulicama uopće zna za što prosvjeduje – prosvjedima se pridružila hrpa svjetine kojoj je samo do razbijanja i uništavanja’. Tjedan kasnije, nakon što je bezglava svjetina izišla s listom od 42 itekako artikulirana zahtjeva – poput povećanja minimalnih i ograničenja najviših plaća, oporezivanja bogatih u korist siromašnih, zaustavljanja mjera štednje ili smanjenja dobne granice za odlazak u mirovinu – Vojković se mudro povlači na pričuvni položaj: u prve redove istupa Večernjakov Mirko Galić. ‘Macronovi ‘revolucionarni’ oponenti svoju negativnu energiju istresaju na nacionalnim svetinjama poput Slavoluka pobjede ili francuske ikone Marianne’, zgraža se nekadašnji veleposlanik u Parizu, uočavajući posprdno da se tu ‘vadi iz naftalina i radnička klasa’ i sugerirajući mrko da tek treba vidjeti ‘stoje li iza ‘žutih prsluka’ neke političke agencije’. A dok Galić obavlja neophodne provjere teorije zavjere, palicu preuzima Indexov Petar Stošić pa nastavlja njome lupetati po žutim prslucima, tim ‘barbarima’ i ‘revolucionarima koji hoće samo kaos’. Slijedi tour de police force: ‘Ono što je najgore je što očito postoji potklasa ljudi – ideoloških fanatika i radikala, huligana, propalica i svih ostalih dežurnih prosvjednika – koji će skočiti na svaki vlak bunta, iskoristiti svaki povod da bi se mogli mlatiti s policijom, paliti, lomiti izloge’, podučava nas, pa za kraj izvlači tešku artiljeriju: ‘Ako su ovo revolucionari’, poentira, ‘onda su revolucionari i džihadisti ISIS-a koji su u sirijskoj Palmiri maljem i dinamitom uništili spomenike antičke civilizacije.’ Za ime ISIS-ovo: negdje na putu od prosvjednika koji traže malo viši minimalac do džihadista s maljevima u rukama, domaće je novinarstvo nepovratno zaoralo dno. Sada već, čini se, izmišlja kako bi novom podvalom prikrilo vlastitu laž. Jer prevara se ne sastoji samo u tvrdnji da ljudi koji razbijaju kipove i vandaliziraju Slavoluk pobjede ne mogu biti ‘pravi revolucionari’: ako iz povijesti nešto znamo o pravim pariškim revolucionarima, onda je to činjenica da nisu skidali glave kipovima zato što su ih skidali živim ljudima. Kolumnističko sablažnjavanje nad nasiljem demonstranata služi međutim drugom cilju: teza da ovakva, razularena forma demonstracija nije ‘uistinu revolucionarna’ tu je samo da bi prikrila koliko revolucionaran nije njihov sadržaj. Lista od 42 zahtjeva žutih prsluka: to je, a ne razbijena glava Marianne, prava tragedija francuskih prosvjeda. Spoznaja da se za malo viši minimalac, kakvo-takvo oporezivanje bogatih ili podnošljivu cijenu goriva – stvari koje su do jučer bile temelj čak i najskromnijih socijaldemokratskih politika – danas mora boriti na barikadama. I zato je lista zahtjeva mjesto na kojem pod hrvatsku medijsku laž možemo konačno podvući crtu.

S jedne strane crte dakle huligani i barbari, bezglava masa i naftalinska radnička klasa, ISIS i kaos; s druge čuvari reda i poretka, pariških i antičkih spomenika, Macrona i zakona. Nitko ih nije zvao, nitko ništa pitao, ali elitni odredi hrvatskih komentatora sami su se postrojili: kao jedan, iz tjedan u tjedan. I tako sve dok francuski predsjednik napokon nije priznao grešku, preuzeo odgovornost i zamrznuo najavljene reforme, nadajući se da će sitnim ustupcima udobrovoljiti bijesne građane. Tada su, kao po komandi, zašutjeli i lokalni kolumnisti. Stari je to i provjereni refleks policijskih pasa čuvara angažiranih na dužnosti novinara, koji znaju sami sebi povući uzicu i nabiti brnjicu. Stara je parola pod kojom pišu: režim, ali samo dok to od mene traži režim. Stara je škola dresure, poznati su trikovi. Ako ništa drugo, barem znamo što očekivati preplavi li sutra masovno nezadovoljstvo barbarskih potklasa i hrvatske ulice: policiju koja čuva vladajući poredak, novinare koji čuvaju vlastite uzice.

Naravno

A u Beogradu – gdje se na skupu protiv Aleksandra Vučića okupilo nekoliko hiljada građana, revoltiranih zbog nedavnog premlaćivanja vođe Levice Srbije Borka Stefanovića – simbol demonstracija nisu žuti prsluci, nego jedna bijela bunda. Iz bunde su izvirile dvije ruke, iznad njih glava. U rukama se našao mikrofon. U glavi: poplava. ‘Zapravo protest je započeo u 18 časova… erm… trenutno je završen’, započela je bijela bunda javljanje uživo za televiziju Studio B, zaputivši se s platoa ispred Filozofskog fakulteta ravno u viralnu legendu. ‘Jako mali broj ljudi je okupljen, daleko manji od očekivanog… Naravno da je izbio incident… Naravno da se to očekivalo na ovakvom protestu… Naravno da se iza tog protesta nalazi glavni finansijer i lider opozicije Dragan Đilas… Daleko malo ljudi je prisustvovalo protestu…’, zamuckivala je bunda u kojoj se, prema svjedočenjima gledalaca, zatekla mlađahna novinarka Barbara Životić. Pa javljanje privela kraju u odgovarajućem tragi-prop formatu: ‘Protest je organizovan protiv nasilja pod parolom ‘Stop krvavim košuljama’ što je veliko, ali veliko licemerje zbog toga što upravo ti ljudi pozivaju na linč, silovanje, nasilje, državni udar i to smatramo jako, jako, jako licemernim, pogotovo u ovoj situaciji kada u našoj državi treba biti mirna situacija i stabilna zbog čitavog dešavanja na Kosovu i Metohiji…’ Tako to nekako izgleda kada se najviši državni interesi stropoštaju na najniže grane novinarstva, tako kada se Vučićeva ideologija ogoli do jezgre vlastite gluposti, ostavši ogrnuta tek skupocjenom bijelom bundom: TV-prilog sada se bjesomučno šera, parodira i ismijava po društvenim mrežama. U ime struke, mi međutim stajemo na stranu reporterke. Glavu gore, kolegice Životić! Na dobrom ste putu. Još poneka utakmica u nogama, još pokoji mikrofon u rukama, protest tamo, javljanje ovamo… bit će sve u redu. Danas vam se možda čini da je u glavi poplava. Već sutra, bit će to plima medijskog mainstreama.

Prisavlje

Upravo zato što vjerujemo u razvojni potencijal kolegice Životić, sugeriramo joj da što češće konzumira program Hrvatske radiotelevizije: ondje može svašta naučiti. Za iduću godinu, recimo, na HRT-u planiraju veliki dokumentarni serijal o Franji Tuđmanu, igrani film i seriju Antuna Vrdoljaka ‘General’ o Anti Gotovini, povratke starih showova ‘Zvijezde pjevaju’ i ‘Voice’… Glavni urednik Bruno Kovačević ponosno je predstavio plan Programskom vijeću javne radiotelevizije: neobjašnjivo, ono ga je odbilo. ‘Što se tiče predloženog programa HRT-a, tu se uglavnom pjeva, a nije mi jasno zašto se to navodi kao kapitalni projekt televizije’, komentirala je predstavnica zaposlenika u Vijeću Maja Sever. Njen kolega Damir Šoša primijetio je da vodstvo nije predvidjelo baš nijednu unutarnjopolitičku prime time emisiju, a savjetovao im je i da generalno pripaze na izbor gostiju: ‘Sve to treba ispoštovati da bi se prekinuo jedan beskonačni freak show ljudi s periferije Hrvatske i hrvatske javnosti.’ Saša Milošević protestirao je zbog HRT-ovih priloga o filmovima Jakova Sedlara i Romana Leljaka i promocije revizionističke knjige o Jasenovcu Igora Vukića, Ivica Maštruko primijetio da religijski program ima obilježja ‘laudato orijentacije HRT-a’, Sever ustanovila da vodstvo sustavno zanemaruje internetske platforme… U sumi, prigovori sasvim lijepo opisuju programsku orijentaciju Prisavlja posljednjih godina. Samo, tamošnje uredništvo smatralo je činjenicu da im vlastito Vijeće obara kompletan godišnji plan toliko važnom da joj je u centralnom, 45-minutnom Dnevniku posvetilo točno dvije rečenice. Ili, ukupno, 15 sekundi priloga. Kolegice Životić, zapisujete?

Podrum

Pet godina rada i 75 milijuna eura uložila je Kraljevina Belgija u obnovu veličanstvenog Muzeja Afrike, ponovno otvorenog prošloga vikenda pokraj Bruxellesa: jedna od najvećih afričkih muzejskih zbirki na svijetu napokon je, kažu, prilagođena današnjim vremenima, pa uključuje kritički pogled na decenije belgijske kolonizacije Konga, gdje su vojnici kralja Leopolda II. krajem 19. i početkom 20. vijeka u ime visokih civilizacijskih vrijednosti, kršćanske kulture i eksploatacije sirove gume pobili, procjenjuje se, oko deset milijuna ljudi. Koncept dekolonizacije muzejskog postava najbolje opisuje odluka da se problematične, eklatantno rasističke skulpture premjeste iz glavnih dvorana niže, u podrum, gdje će ih posjetitelji i dalje moći razgledati, ali barem, eto, neće biti vidljive odmah s glavnog ulaza. Precizniju demonstraciju potiskivanja vlastite kolonijalne prošlosti belgijski muzeolozi teško da su nam mogli ponuditi: ništa neobično, pošto je kompletno svečano otvaranje ionako održano jedva koji kilometar od mjesta gdje je nekad stajao veliki ljudski zoološki vrt, dar nj. v. Leopolda II. radoznalim Belgijancima, zainteresiranima da uživo promotre egzotične afričke divljake. Najljepša vijest na dan otvaranja stigla je zato upravo iz Afrike, odakle je aktualni predsjednik Konga Joseph Kabila kratko poručio da očekuje skoro vraćanje svih muzejskih artefakata u domovinu, na mjesto masovnog zločina. Belgijski povjesničari umjetnosti sada grozničavo upiru prstom u labav Kabilijev demokratski legitimitet – istina, čovjeku je mandat istekao još prije dvije godine i nikako da raspiše nove izbore – objašnjavaju da se zaostali Kongo neće znati brinuti za vlastitu dragocjenu kolekciju, tumače da poneki predmet i nije bio ukraden, nego pošteno kupljen… Ukratko, standardan repertoar postkolonizatorskih argumenata. Rasprava se rasplamsava, slutimo nova sučeljavanja, pa privremeno bilježimo samo sažetu izjavu ravnatelja Muzeja Afrike Guida Gryseelsa: ‘Nije normalno da je 80 posto afričke kulturne baštine pohranjeno u Evropi. To je u osnovi njihova kultura, njihov identitet, njihova povijest.’

1/1