Uzalud su sindikalni predstavnici godinama upozoravali što će se dogoditi sa sisačkom Rafinerijom. Premda su bolje od Nostradamusa, babe Vange i Tarabića zajedno predvidjeli scenarij njenog gašenja i to ne na temelju gatanja iz crne kave ili bacanjem graha, nego na osnovu dokumenata u koje su imali uvid, političari i šira javnost uglavnom su ih ignorirali, a iz kompanije su ih tjerali otkazima. ‘Nikad, ako osvojimo vlast, nećemo dopustiti gašenje Rafinerije nafte u Sisku, to javno obećavamo. U protivnom, prestat ćemo se baviti politikom’, rekao je u kolovozu 2016. godine prvi na listi HDZ-a u 6. izbornoj jedinici, a danas ministar državne imovine Goran Marić.
‘Županija neće dopustiti gašenje proizvodnje u sisačkoj Rafineriji, već će se zauzimati za nastavak primarne proizvodnje i zadržavanje radnih mjesta, jer bi gubitak bilo kojeg radnog mjesta značio veliki gubitak za Sisak i županiju’, rekao u siječnju 2018. župan sisačko-moslavački Ivo Žinić. Premijer Andrej Plenković, sjetit ćete se, točno prije dvije godine na Badnjak sazvao je izvanrednu konferenciju za novinare i objavio da Vlada kreće u otkup Ininih dionica od MOL-a. Čekala se još samo odluka o modelu kako će se to napraviti. Dvije godine poslije sve je isto kao tada, samo što Rafinerije više neće biti, baš kao što nema pola ministara, među kojima i tadašnje potpredsjednice Vlade Martine Dalić, čiji je suprug u Upravi Ine.
Podsjetimo, Ina je prošlog tjedna objavila da u planu kompanije za 2019. godinu planira početi prebacivanje prerade sirove nafte u Rafineriju u Rijeci u koju bi – ako je financijski isplativo – uložila četiri milijarde kuna do 2023. godine, dok bi u Sisku bio industrijski centar s drugim djelatnostima kao ‘vrijedan dio Inina poslovanja te će kompanija tamo nastaviti s poslovnim aktivnostima i zadržati položaj vodećeg poslodavca i ulagača’. Ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić zna nešto više, pa je najavio da će u novom industrijskom centru u Sisku ‘ostati raditi između 350 i 400 radnika i da će Ina ići s programom zbrinjavanja onih radnika koji su blizu mirovine’, ali i da će ‘radnici u Sisku, njih oko 800, imati perspektivu ostanka u Ini’. Otkud promjena stava, Ćorić nije odgovorio, nego je tek kazao da on nikada nije izjavio da Hrvatskoj trebaju obje rafinerije, posebno zato što ona u Sisku posluje na 35 posto kapaciteta, a u Rijeci na 75 posto.
‘Stvarno ne znam tko se još može čuditi ovim postupcima Ine. To smo očekivali već tri-četiri godine i nimalo me ne čudi da su za takav plan glasali svi iz Uprave i Nadzornog odbora Ine’, kazao je jedan od glavnih sindikalnih aktivista Predrag Sekulić i odmah ponudio nove scenarije, a s obzirom na to da je do sada točno predviđao što će se dogoditi, nema razloga da mu ne povjerujemo.
‘Kada bi se u Sisku proizvodio bitumen, to bi moglo raditi deset ljudi u dvije smjene. Za proizvodnju biogoriva nemamo dovoljno sirovina ni kada bismo ih dovozili iz cijele Hrvatske. Jedina šansa su maziva. Ona se sada proizvode u Zagrebu, na atraktivnoj lokaciji na Radničkoj cesti. Ina će ih vjerojatno prebaciti u Sisak, a nekretninu prodati – bave se svime samo ne onime čime bi trebali’, rekao je Sekulić i dodao da će na kraju ostati stotinjak ljudi, dok će ostali biti postepeno otpuštani. Među njima će se vjerojatno naći i trojica radnika sisačke Rafinerije koji su prije koji dan na MOL-ovom natjecanju upravljanja rafinerijskim procesima osvojili drugo mjesto. Takvi Ini, izgleda, ne trebaju.
