Povijest je, znamo, lančani niz ratova. Duža razdoblja mira civilizacijska su novost i pojavljuju se tek u XVIII. stoljeću. Do tada su ratovi dolazili s proljećem, u ritmu izmjene godišnjih doba. No posljednja dva stoljeća u svjetsku povijest donose prva dugotrajnija razdoblja mira. Na prvi pogled to se ne čini tako, imali smo Napoleonove ratove, dva svjetska rata, uključujući i upotrebu bojnih otrova, atomskog oružja i avijacije; a još nedavno slavila se i divota rata, njegova uznositost, plemenitost, zabavnost, jeftinost, opća korisnost. No pacifističke paradigme sve su snažnije. Pitanja ekonomije, smjene vlasti i sigurnosti državnih tvorbi više se ne vežu isključivo uz oružane sukobe, osvajanja i nasilne smjene vlasti.
Usprkos tome, ratove i dalje promatramo kao neizbježne. Kao što je nemoguće zamisliti jedan jedini dan općeg svjetskog mira, tako nam je teško zamisliti budućnost bez ratova, pacifističku povijest. Gdje god postoje dvije rivalske sile, tu postoji i mogućnost vojnog sukoba, posebice kada je riječ o vladajućoj sili i sili u usponu. U posljednjih 500 godina bilo je petnaest slučajeva takvoga globalnog rivaliteta. Jedanaest ih je završilo ratom. Posljednji put 1914., kada je Njemačka kao sila u usponu izazvala Britaniju kao vladajuću silu.
Dvije najuočljivije sile današnjice su Amerika i Kina. U zborniku ‘The Next Great War?’ (urednici Richard N. Rosecrance i Steven E. Miller) desetak uglednih povjesničara i geopolitičara analizira uzroke Prvog svjetskog rata te mogućnost sukoba Amerike i Kine, kao vladajuće sile i sile u usponu. Amerika se danas čini nedodirljivom. Superiorna u vojnom, ekonomskom, tehnološkom i političkom pogledu te saveznički povezana s najvećim silama (prije svega Evropskom unijom i Japanom). Ali ono što vidimo kao nezamislivo nije kategorija na koju se možemo osloniti. Jer ‘nezamislivo’ ne odražava ono što je moguće, već tek ono što danas možemo pojmiti. Izbijanje Prvog svjetskog rata najbolji je primjer za to.
Modele mogućeg sukoba istražuju i jedna i druga strana. Kineski vođe još su prije desetak godina naručili povijesne studije o silama u usponu. Neka predavanja bila su obavezna za cijeli Politbiro, a naglasak je bio na povijesnim greškama Njemačke i Japana. Neki analitičari iz toga zaključuju da je kinesko vodstvo svjesno opasnosti koju uspon Kine donosi međunarodnom poretku kakvog je stvorila Amerika. Trenutačno najuočljivija opasnost su savezništva. Nekolicina autora Aziju naziva hiper-Balkanom. Neprijateljstva između Sjeverne i Južne Koreje, Japana i Kine, Tajvana i Kine, Vijetnama i Kine čine zamršeno klupko antagonizama koje bi sistemom savezništva moglo izazvati i svjetski rat. U slučaju sukoba Japana i Kine (čiji su odnosi povijesno izrazito opterećeni, a trenutačno su napeti zbog teritorijalnih sporova) Amerika bi teško mogla ostati po strani jer joj je Japan jedan od dva ključna saveznika.
Ipak, otac singapurskog gospodarskog čuda Lee Kuan Yew, utjecajni mentor Deng Xiaopinga i drugih kineskih vođa, ne vidi sukob u bližoj budućnosti. Na pitanje hoće li Kina prestići Ameriku kao svjetsku gospodarsku silu broj jedan, Lee odgovara: Da, šanse za to su pet naprama jedan. Hoće li Kina postati sila broj jedan u Aziji? ‘Naravno, zašto ne? Gospodarskim čudom transformirali su siromašno društvo u drugu ekonomiju svijeta… Njihova je kultura stara 4000 godina, imaju 1,3 milijarde stanovnika… Kako ne bi imali aspiraciju postati vodeća sila u Aziji i, s vremenom, u svijetu?’ Amerika ne može zaustaviti uspon Kine, nastavlja Lee. Za 20 do 30 godina Kina će sustići Ameriku, a za 30 do 40 godina svijet će morati naći novu globalnu ravnotežu. Međutim, vojni sukob nije na vidiku. Sve dok Kina i u tehnološkom sektoru ne sustigne Ameriku, vojna konfrontacija je isključena…
Dakle svaka čast nasljeđu pacifizma, no pravi jamac mira možda je tek snažni američki IT sektor.
