Govori li se o domaćem nakladništvu, a govori se često i rastreseno, obavezno se preskače tema o časopisnoj produkciji. Ukupna časopisna produkcija Hrvatske, koju u cijelosti ili najvećim dijelom financira Ministarstvo kulture, ima status petrificirane baštine a ne medija: živog arhivara, organizma u mijeni određene kulturne sredine ili zajednice. Časopisi su obavezna forma tradicionalnih institucija, evergrin koji daje jednake plodove u jednakim uvjetima. Gledamo ih kao ovdje simptom općeg nereda kulturne proizvodnje, a ne njezin izuzetak.
I teško je reći, unatoč kakvoj-takvoj ekspanziji kulturnih internetskih publikacija, jesu li se doista promijenili uvjeti u kojima se proizvodi jednaka ili približno jednaka količina tiskanih časopisa čije naslove – jednom godišnje, po izvještaju Ministarstva kulture koje dodjeljuje potpore za programe časopisa i elektroničkih periodičkih publikacija – iznova upoznajemo s njihovog onlajn obrasca.
S druge je pak strane lako utvrditi da se najveći dio društveno-humanističkog i književnog časopisnog opusa prethodnih godina danas nalazi u podrumu, skladištu ili alternativnom smetlištu većine časopisnih nakladnika. Po sistemu dobro uhodane autotematizacijske forme kulturnjačkih disciplina, većina časopisne produkcije Hrvatske ‘odvija se’ u vlastitom simulakrumu, s pristojnom distancom prema svakom obliku životnosti ili pokušaja da se primjerci, dokazi časopisnih egzistencija, približe publici, pa možda i kupcu. Većini nakladnika nije, naime, dosadilo godinama ili desetljećima održavati isti princip državne potpore i otkupa za javne knjižnice (maksimalno 20 primjeraka), rijetkost jedne časopisne promocije i posljedične bunkerirane truleži. Zašto bi se lanac besmisla prekinuo ili promijenio, kad nacionalna institucija ‘radi na kontinuitetu’?
Umjesto poznate činjenice da se na prste mogu nabrojati naslovi tiskane periodike sa statusom općeg mjesta nacionalne kulture, od čega se svega četiri (‘Zarez’, ‘Vijenac’, ‘Le mond diplomatik’, ‘Hrvatsko slovo’) mogu naći u pravilnom ritmu na kioscima, zanimljiviji su elementi simultanosti u aktualnoj domaćoj kulturnoj ‘politici kontinuiteta’. Primjerice, ove je godine Ministarstvo dodijelilo ukupno 4,965 milijuna kuna za 85 programa u časopisnoj periodici, što je nekoliko desetaka tisuća više od prošlogodišnjeg salda, kad je odobreno 86 programa. Većina naslova prosječnom je čitatelju nepoznata. I to ne bi bilo čudno da je kompletna produkcija u nekom obliku uvijek dostupna javnosti. Polifonost časopisne produkcije, za čiju se kvalitetnu reprodukciju uvijek zalažemo, moguća je jedino uz uvjet dobre distributivne knjižarske mreže, kakvu Hrvatska nema ni u tragovima.
Raskoš časopisne palete, one u blagotvornoj suprotnosti s reduktivnim modelom ‘nacionalne prepoznatljivosti’, moguća je međutim i uz profesionalne pješačke angažmane autora i nakladnika domaće periodike u smislu obavezne, naporne i ponekad besmislene, ali doista promotivne turneje po mjeri raspoloživosti bilo kakve (proto)kulturnjačke infrastrukture u gradovima i provinciji. Avaj, takve propozicije dodatnog angažmana, sklopljene s blaženom indolencijom prema recepciji, sadržaju ili ambiciji svakog domaćeg časopisa, nažalost ne zapovijeda Pravilnik Ministarstva kulture, pa je svakom nakladniku takav korak nemoguć trošak. Zato prešutni konsenzus: neka štima reprodukcija manjih ili većih interesnih zajednica, neka lošoj beskonačnosti svake publikacije franšize Matice hrvatske u selu ili gradu, neka štampa što hoće stari naš klijent, a novi neka čeka na tobožnju ‘kušnju javnosti’ dogodine.
Sve što se događa u domaćim institucijama podliježe, naravno, dinamici niskog i visokog žanra, u čemu nije teško procijeniti omjer prakse i dekoracije. Primjerice, slučaj značajnog časopisa ‘Poezija’ u izdanju Hrvatskog društva pisaca, koji u ovogodišnjem natječaju Ministarstva nije, začudo, dobio ni kune, opravdano je uzbudio medije. Uzbuna je trajala kratko jer se, po našim dobro obaviještenim izvorima, saznalo da je u slučaju izostanka financiranja tog časopisa ‘došlo do tehničke greške’. ‘Poezija’ će dobiti jednak iznos potpore kao lani, obaviješteni su urednici časopisa na sastanku s članovima Kulturnog vijeća iz Ministarstva kulture koji, notorno je, imaju tek savjetodavnu funkciju. Nemaju instrumenata da promijene, recimo, ‘tu tehničku grešku’ u dokumentu odluke na internetskim stranicama, jer nadležni službenici Ministarstva nisu procijenili da je to javnosti uopće važno. Jednako važno koliko i retorika ‘naročitog podupiranja inicijativa časopisa da prijeđu u elektroničko izdanje’ u dokumentu prioriteta ovogodišnjeg časopisnog natječaja Ministarstva, uz realitet totalno prevladavajućeg, odobrenog tiskanog oblika.
Ali relativizam je opuštajuća senzacija. Ne vrijedi razbijati glavu logikom dodjela, jer one do kraja često nisu jasne ni članovima nadležnog vijeća. Vrijedilo bi, međutim, pogledati u susjedno dvorište, recimo u časopisni natječaj Ministarstva znanosti, koje je prošle godine za znanstvenu periodiku u liku 158 časopisa odobrilo 7,430 milijuna. Čini se, mnogo veći iznos nego u siromašnijem kulturnom resoru. Već na drugi pogled jasno je da je adresa Ministarstva znanosti jedina nadležna za znanstvenu časopisnu produkciju, dok se projekti časopisa Ministarstva kulture mogu javljati i na druge, lokalne natječaje. Razlika je, ipak, u samoskrivljenoj (ne)zrelosti natječajnog posla.
Recimo, ministar znanosti Vedran Mornar ovih je dana nezadovoljan, gotovo skandaliziran kriterijima raspodjele sredstava za časopisnu produkciju, smijenio članove Povjerenstva za znanstveno-izdavačku djelatnost tog Ministarstva (Vlatko Silobrčić, Tomislav Janović, Hrvoje Kraljević) i zatim, krajem veljače, poništio ‘Javni poziv za financijsku potporu znanstvenim časopisima i časopisima za popularizaciju znanosti u 2015. godini’. Odluka je legitimna, ali nikako ne spada u ‘bolje običaje’ domaće profesionalne elite, pogotovo kulturnjačke, kojoj općenito loše stoji suočavanje s tvrdo kuhanim, prizemnim činjenicama.
Eto, ovih se dana Ministarstvo kulture medijski ponovno javlja u povodu očekivane ‘smrti čitanja’ nacije, najavljujući, baš u ožujku, svečani izlazak Nacionalne strategije za poticanje čitanja. I sad, ne možemo se zalagati za barem jednu jedinu novu knjižaru u državi čije bi ‘porinuće’ eventualno pomoglo resorno ministarstvo. Ne, to bi bio populizam bez pokrića, a mi jednostavno obožavamo strateško pokriće, ne?
