Koliki je procent Srba na području Pakraca i Požeško-slavonske županije uključen u aktivnosti zajednice ili pokazuje interes za njih?
Prema popisu, na području Pakracu je Srba oko 1.300, odnosno oko 16 posto stanovnika. Struktura je demografski dosta loša - dosta je starijih ljudi, a razbacani smo u 15 naselja, koja su slabo naseljena. U županiji nas je malo više od šest posto, a većina stanovništva živi na području Pakraca, Lipika i nešto na području Požege. Iako bi se što više ljudi trebalo uključiti u rad srpske zajednice, ta je brojka još uvijek mala. Malo ljudi osjeća potrebu za aktivizmom; to su ljudi koji su uključeni u rad mjesnih odbora, u rad manjinskih vijeća, oko SPC-a i u Pododboru Prosvjete u Pakracu koji je jedini u županiji. Slab interes uslovljen je političkom situacijom, ali i frakcijama unutar srpske zajednice. I dalje ima tenzija iz rata i sitnih interesa dijela ljudi uključenih u politiku. Unatoč svemu, ljudi prelaze sve probleme. Iako se među mladima koji su sada manje opterećeni ratom vidi nastojanje da se drže svog jata, ipak ima i međunacionalnih veza, pa i brakova.
Županijski vsnm je više razgovarao o podršci Karamarkovoj vladi i ministru Hasanbegoviću nego o problemima Srba u županiji
Koji su osnovni problemi Srba u Pakracu i županiji ?
Generalni problem Pakraca je ekonomska politika jer su poduzeća uništena u ratu i poslije rata direktnim miješanjem Zagreba u područje Zapadne Slavonije. Mnogi su ‘brinuli’ da će, ako se ekonomska situacija poboljša, biti kvalitetniji povratak. Zbog tih razmišljanja s kraja 90-ih na tom području svi teško žive, ali Srbima je daleko teže. Nema ih u javnim poduzećima i ustanovama koje jedine dobro posluju. Ima pomaka u školstvu, zdravstvu i javnoj upravi, ali nas nema u Hrvatskim šumama, Hrvatskim cestama, HEP-u. Nedostatkom zapošljavanja uništava se opstanak naše zajednice, jer ako i ne bi imali upravljačkog kadra, imamo ljude koji znaju raditi ‘motorkom’. Odsustvo zaposlenih Srba u Hrvatskim šumama uzrokuje niz problema: od uništavanja šuma, seoskih puteva i vodovoda do nedostatka komunikacije sa zaposlenima i njihovog neznanja o situaciji u selima. Struju još uvijek nemaju četiri sela: Cikote, Bjelajci, Jakovci i Rogulje pa u njima trenutno živi desetak ljudi, iako bi ih, da ima struje, živjelo daleko više. U Cikotama su ljudi bili uporni u želji da se svrate u svoje selo, pa smo zajedno s UNDP-om, ove godine pomogli da tri kuće dobiju solarne panele. Ali ne smijemo smatrati da je problem riješen jer su ta sela prije rata imala struju, a država se obavezala da će reelektrificirati ta sela. U tim selima je onemogućena gradnja novih kuća jer se to može samo ako se dovede struja, a najbliži vod je udaljen pet kilometara. Iako vodovodi po selima do danas nisu legalizirali, Grad Pakrac pomaže njihove popravke. Ali selo Bujavica na području Lipika zbog ranijih bušenja nafte nema vode u bunarima.
Kakve su privredne aktivnosti?
Ljudi se preko OPG-ova bave poljoprivrednom onako kako su naučili; prevladava stočarstvo gdje domaćinstva prosječno imaju po 5-6 krava za mužu ili nešto ovaca. Situacija na tržištu je takva da mali poljoprivrednici bez jačanja kapaciteta i promjena u načinu poslovanja, ne mogu preživjeti. Poljoprivreda je puna rizika, a oni prodaju primarni proizvod i imaju mali profit nakon mnogo rada, pri čemu od države ne mogu mnogo dobiti. Zato gradski VSNM pokušava organizirati susrete poljoprivrednika koji bi od svojih kolega s više iskustva dobili savjete kako da razviju svoja gospodarstva. Naš mentalitet nije dorastao metodama zadrugarstva, a i slaba je tradicija udruživanja, pa su propali svi pokušaji formiranja zadruga. Tu je potrebno dugoročno promišljanje o modelima razvoja. Ukratko, situacija je takva da je život u selima uvijek bio teži u odnosu na grad. Ali život u srpskim selima je daleko teži nego u hrvatskim. Teško se usmjeriti na razvoj OPG-ova kad često nemate kvalitetan put, a česti su problemi: imovinski odnosi, nedostatak likvidnosti i financijske snage i na kraju, strah od novoga.
Koliko je srpska zajednica glasna i uočljiva u gradu i županiji?
Koristimo svoje pravo na vjerske slobode i kulturnu autonomiju. Pakrac je eparhijsko sjedište i dolaskom novog vladike Jovana pokrenute su mnoge aktivnosti i oživljena zajednica, kreće se u obnovu crkvene kulturne baštine. ‘Prosvjeta’ funkcionira, ali, iako sam član, nisam zadovoljan njenim radom jer prevladavaju stariji ljudi okupljeni oko pjevačke grupe. Bez mladih rad ‘Prosvjete’ nema budućnosti. Na žaljenjima za stradalima i prečesto se okupljamo, jer smo teško stradali u zadnja dva rata, ali ipak nema dovoljno snage da se sjećamo i žrtava iz ovog rata.
Što Vijeće može učiniti na gradskom nivou?
U augustu sam izabran za predsjednika Gradskog vijeća koje je duboko podijeljeno i koje se u 15 godina nije uspjelo pozicionirati kao jedna od važnih institucija Srba u gradu. Obilježili smo Malu Gospojinu, iako su neki osporavali donaciju SNV-a za tu slavu. Moj stav je da je dobro došao svatko tko želi donirati sredstva jer je godišnji budžet vijeća 5.000 kuna. Iako ulažemo mnogo volonterskog rada, bez financijskih sredstava teško možemo nešto napraviti. Zajedno s mjesnom odborom u selu Kraguj htjeli smo organizirati proslavu Miholjdana i tako oživjeti nekadašnju tradiciju, ali je zbog pritiska zamjenika gradonačelnika Gorana Labusa ta aktivnost zaustavljena. Pitanje je kad ćemo uspjeti organizirati proslavu koja ne bi bila puka seoska zabava već kulturna manifestacija koja bi prezentirala selo. Komentirao bih kao član i rad Županijskog vijeća koje se sastalo samo dva puta i tada se više razgovaralo o podršci Karamarkovoj vladi i ministru Hasanbegoviću nego što smo raspravljali o problemima Srba u županiji. U julu sam inicirao rješavanje problema prijevoza djece s dodatne nastave i vjeronauke u Pakracu, jer je to ingerencija vijeća, ali županijsko vijeće zbog frakcijskih borbi ne odlučuje o tome nego se pokušava gurati u određene nacionalne politike iz Zagreba. Bilo je tamo velikih očekivanja od Hasanbegovića, ali silni obećani milioni nisu došli.
