>

novosti logo

Novi evropski očevi

‘Naš cilj mora biti stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Taj ćemo projekt podastrijeti ostalima, a kome se ne sviđa – taj će otići iz EU-a’, rekao je Martin Schulz, šef njemačkih socijaldemokrata. Nije nerealno očekivati da za tu ideju dobije podršku najprije iz Francuske

Ako se polovicom rujna ove godine još činilo mogućim, za vlastito mentalno zdravlje čak poželjnim reći da se ostaje na odmoru s kojega neće biti povratka, onda se polovicom prosinca iste godine čini ne samo mogućim ili poželjnim nego upravo imperativnim govoriti i pisati. I nastaviti tako dugo dok bude moguće ili dok Sabor nekom rezolucijom ne proglasi slobodno izraženo mišljenje o ovome ili onome kaznenim djelom. Pa tako idemo dalje.

Tema – napretek. Od ‘vrhunske’ Trumpove diplomacije prema kojoj se poslovični slon u radnji s porculanom čini kao bezazlena dječja bajka, preko spirale zaoštravanja novoga hladnoga rata što kulminira u sve besmislenijim optužbama protiv Rusije (protiv koje se zaista vodi hibridni rat, sada putem sportskih sankcija) i preko Hrvatske koja se opet jednom dobrano osramotila najprije podižući emocije i tenzije nakon presude tzv. BiH šestorki, da bi potom – nakon zvučne pljuske što ju je iza kulisa, ali i otvoreno, medijski, dobila od međunarodne zajednice – naglo promijenila poziciju, pa sve do Evrope, točnije rečeno Evropske unije.

A na evropskoj pozornici duhove je uzburkao šef njemačkih socijaldemokrata (upravo ponovno izabran sa 81 posto glasova na stranačkom kongresu), neuspješni kandidat za kancelara, Martin Schulz. Prilično neuobičajeno za političara, pogotovo za nekoga tko dolazi iz struktura EU-a (dugogodišnji predsjednik Evropskog parlamenta), Schulz je ‘skinuo rukavice’ i dirnuo u temu koje se nitko u onome što zovemo ujedinjenom Evropom nije usudio dohvatiti. Rekao je: ‘Naš cilj mora biti stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Taj ćemo projekt podastrijeti ostalima, a kome se ne sviđa – taj će otići iz Evropske unije.’ Dakle, nikakvo oklijevanje, nikakvo taktiziranje tipa: mi ćemo ponuditi, a bit će kako vi odlučite. Ne, Schultz je najavio ideju, projekt će dati na raspravu i s onima koji ga prihvaćaju ići će na stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Dirnuo je tako u nešto što se objektivnom promatraču čini koliko logičnim toliko i neminovnim (ako Evropa zaista želi igrati ikakvu spomena vrijednu ulogu u svijetu). Jer usprkos svim zaklinjanjima u svoje evropejstvo, države Staroga kontinenta zarobljenice su uskogrudnih nacionalizama. Zbog toga se prije nekoliko godina odustalo i od ideje donošenja ustava EU-a (jer ustav imaju države), zbog toga se odustalo i od poznate plave zastave sa zlatnim zvjezdicama i himne, Beethovenove ‘Ode radosti’ kao službenih simbola Unije (mada se i zastava i himna i dalje koriste, ali neformalno). Osjećaj nacionalnoga, što se posljednjih godina sve više pretvara u otvoreni nacionalizam, potiskivao je i samu pomisao na Sjedinjene Države Evrope ili kao naivnu iluziju ili kao ne manje naivnu utopiju za koju nema izgleda da ikada bude ostvarena. Napokon, i famozni Brexit, izlazak Velike Britanije iz Evropske unije, izravna je posljedica takvoga razmišljanja, odnosno odbijanja i same pomisli da bi evropska integracija mogla (ili smjela) ići dalje od primarno ekonomski povezanih suverenih država.

I onda se pojavi Martin Schulz i jasno i glasno kaže kako cilj mora biti stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Prva su reagiranja suzdržana, čak s jasnom dozom nevjerice, ali ima i onih analitičara koji su odmah prorekli da će zbog toga njemački socijaldemokrati na čelu sa Schulzom izgubiti iduće parlamentarne izbore. Što nas dovodi i do vjerojatnog razloga koji je naveo Schulza da se upusti u, objektivno gledano, vrlo rizičnu političku igru. Nakon izgubljenih izbora ove jeseni on je najavio kako njegova stranka odlazi u oporbu. Bez imalo kolebanja. No nakon što su propali pregovori kršćanskih demokrata, liberala i Zelenih o formiranju koalicione vlade, socijaldemokrati su iznenada postali ‘tražena udavača’ s velikim mirazom. O njima naime ovisi hoće li Njemačka napokon dobiti vladu (nema je već osamdesetak dana), hoće li to biti tzv. velika koalicija (što u Njemačkoj ne bi bilo ništa neobično), hoće li na čelu nove vlade biti Angela Merkel ili netko drugi iz redova kršćanskih demokrata, ili će se ići na nove, prijevremene izbore. A tih se izbora, i to s dobrim razlogom, boje čak i kršćanski demokrati, jer ni njima nije u interesu jačanje ne samo popularnosti nego i političkog utjecaja krajnje desne Alternative za Njemačku (kojoj se jasno i bez oklijevanja odupiru i centristi i lijevi, za razliku od Hrvatske gdje upravo oni koji sami sebe nazivaju političkim centrom, odnosno ljevicom ili šute ili pušu u isti rog s nacionalističkim vrhom države, nerijetko zatvarajući i oči i uši pred manifestacijama fašizacije što grabi krupnim koracima).

Koliko god se to na prvi pogled može činiti paradoksalno, nije nerealno očekivati da bi Schulz najprije mogao dobiti podršku iz Francuske, zemlje u kojoj je nacionalni element tradicionalno snažno izražen. Novi je francuski predsjednik Emmanuel Macron, nema tome davno, zatražio korjenitu reformu Evropske unije, čija se neučinkovitost najbolje očituje u odnosu prema rješavanju izbjegličkog problema, ali i u nemogućnosti zauzimanja čvrstog, jedinstvenog stanovišta prema diktatu Amerike i njezinih istočnoevropskih poslušnika na području energetske politike. Macron je rekao kako će zemljama članicama EU-a dati pola godine da se izjasne o njegovim prijedlozima. I – bio je dočekan rječitom šutnjom. Naravno da su i Francuska i Njemačka svjesne toga da će u bilo kojem obliku Evropske unije, pa i u onome što bi bio zametak Sjedinjenih Država Evrope, igrati ključne uloge, već zbog svoje ekonomske moći. No nije interes samo tih dviju država da se razbije tabu i da se kaže kako Evropa ima perspektivu na svjetskoj sceni samo kao zaista ujedinjena, a ne kao projekt što na gospodarskim osnovama (čitaj: interesima krupnoga kapitala) povezuje evropske zemlje, dopuštajući im i dalje, pa čak i sve više, politiku koju obilježavaju manifestacije nacionalizma, uskogrudnosti, netolerancije, ksenofobije pa i antisemitizma. Schulzova ideja nešto je što bi moralo biti prihvatljivo svakome istinskom Evropljaninu. Je li dobro procijenio trenutak kada ju je iznio, pokazat će vrijeme. Interes Evrope govori njemu u prilog. Samo, postoje i drugi interesi…

1/1