U mnogim teatrima u Srbiji danas dominira jedna tema i jedan pisac: Branislav Nušić. Postoje i Nušićevi dani u Smederevu i Beogradu, što je izraz tradicionalne privrženosti velikom komediografu, ali sadašnja koncentracija njegovih komada na mnogim pozornicama u Srbiji govori i o tragičnom stanju duhova u toj zemlji. Naime, prije dvije godine na vlast su (uz silnu potporu birača) došli reformirani Šešeljevi radikali (SNS) i tada se potpuno urušila liberalna politička struja Borisa Tadića, a urbana kultura kao da je u zemlju propala. Od tada je na djelu stanoviti tip frankenštajnovskih društvenih odnosa, u kojima se bivši velikosrpski nacionalisti kunu u evropske vrijednosti više nego što je to činio i bivši premijer Zoran Đinđić (koji je zbog te vjere ubijen u atentatu), dok s druge strane u društvenom i političkom životu vladaju prostota i primitivizam gori nego u Miloševićevo vrijeme.
U situaciji sveopće estradizacije sistema vrijednosti, u kojoj su se razmahali političko dodvoravanje, korupcija i nepotizam, ali i masovno oduševljenje prvim čovjekom aktualne vlasti, na površinu su isplivali tipovi koje je Branislav Nušić tako ingeniozno opisao još prije stotinu godina. Među mnogima, tri nedavne predstave jako dobro oslikavaju takvu atmosferu: ‘Doktor Nušić’, nastao u koprodukciji teatara iz Sombora i Kruševca, ‘Ožalošćena porodica’ Ateljea 212 i ‘Gospođa ministarka’ Pozorišta Boško Buha (o kojoj smo već pisali). Prva predstava, u režiji Kokana Mladenovića, nastala je prema Nušićevoj komediji ‘Dr’, a lajtmotiv čitave priče su špekulant Života Cvijović i njegova slavna rečenica: ‘Danas ti je, brate, sve na prodaju. Sve se prodaje, poštenje, čast, savest, ljubav, prijateljstvo, ugled, poštovanje, sve, brate, sve!’ Ono što je novo u inscenaciji Nušićevog komada je kabaretski tip igre, koji je omogućio glumačkom ansamblu da crnohumorne rečenice puno ubojitije ispaljuje u gledalište. Ili, kako bi rekao redatelj Mladenović: ‘Nismo željeli pokazati Nušića kao benignoga komediografa, nego kao angažiranog pisca koji je zbog svojih komada sjedio i u zatvoru.’
Paradoks ‘Ožalošćene porodice’ Ateljea 212, premijerno odigrane ovih dana, jest, nažalost, u tome da zapravo loša predstava u svojoj nemoći vrlo točno oslikava trenutačno stanje stvari u Srbiji. Najprije valja reći da je, poput drugih velikih kazališta, Atelje 212 u vrlo nezavidnoj financijskoj situaciji, koja je teško ruinirala međuljudske odnose, pa su tako u posljednje dvije godine promijenjena i trojica direktora. Jedan od njih bio je upravo Kokan Mladenović, koji je pokušao modernizirati Atelje 212, ali se protiv njega pobunila većina glumaca – toliko noviteta to u biti konzervativno bulevarsko kazalište očito nije moglo podnijeti. Nakon puno buke i glumačkih nabreklih žila, taj nekada moćni teatar danas ima jednu do dvije premijere godišnje i predstave od kojih je jedna gora od druge. Tako je njihova ‘Ožalošćena porodica’ izraz shizofrenosti čitave današnje srpske kulture: ansambl koji je u rasulu nije više ni zanatski ni estetski u stanju odigrati takvu predstavu, a želio bi, preko Nušića, govoriti o atmosferi civilizacijskog rasula.
Svejedno, na premijeri će ansambl dobiti gromoglasan aplauz publike, koja više voli vašarski humor nego što razumije Nušićev društveni kontekst, ali to oduševljenje samo pokazuje srozavanje općeg nivoa srpske kulture. Ili, kako bi rekao Goran Jevtić, glumac koji igra naslovnu ulogu u spomenutoj ‘Gospođi ministarki’, koja se krajnje oštro referira na aktualnu političku situaciju: ‘Ako u mnogim gradovima u Srbiji svi tako gromoglasno aplaudiraju mojoj ministarki, tko je onda glasao za Vučića?’
