>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Olja Savičević Ivančević: Najviteškije je biti feminist

Vlast, politika, crkva, obitelj, zajednica, oduvijek kontroliraju žensku seksualnost, reproduktivna prava, a preko žena i muškarce. Zadatak svih muškaraca u ovom trenutku trebao bi biti da sa svim svojim privilegijama budu feministi, ne vidim trenutno važniju i časniju, pa ako hoćete i muževniju ulogu u društvu od te

Zadnja zbirka pjesama Olje Savičević Ivančević ‘Divlje i tvoje’, u izdanju Frakture, čita se s knedlom u grlu. Samo vrijeme objavljivanja njenih pjesama kao da nije moglo biti bolje pogođeno jer pjesnikinja hrabro progovara o našoj aktualnosti: ženama, nasilju, strahovima i ljepotama. I čini se u inat virusu, recesiji i potpunoj devastaciji kulturnog sektora, najavljuje i druga izdanja, ‘Nasmijati psa i sedam novih priča’ i slikovnicu ‘Sami na cilome svitu’ u izdanju Sandorfa te francusko izdanje romana ‘Adio kauboju’.

- Eto, tako se dogodilo, rukopisi su bili dovršeni dosta ranije, neki su čekali, a onda je i korona došla i sve je stalo. Ali kako drugima, tako i meni. Radujem se što možda ipak nije kraj svijeta, a i knjige izlaze i lijepo izgledaju. Slikovnicu je ilustrirao Svjetlan Junaković, naslovnicu zbirke pjesma ‘Divlje i tvoje’ Danijel Žeželj, koji je autor ilustracije i beogradskog Lomova izdanja koje samo što nije izašlo, a novo prošireno izdanje ‘Nasmijati psa i sedam novih priča’ radila je Dunja Janković. Sa svima sam surađivala i ranije i iz tih suradnji s umjetnicama i umjetnicama iz različitih branši uvijek se dogodi neki sretan spoj -kaže književnica na početku našeg razgovora.

Društva ogrezla u zločinu i laži

Nedavno ste na svojoj Facebook-stranici objavili pjesmu ‘Perunike’, duboko autobiografsku i bolnu priču iz nove zbirke, koju su mnogi podijelili na društvenim mrežama. Mislite li da će taj mrak devedesetih ikad biti prevaziđen kod svih generacija? Moramo li se iznova vraćati toj kolektivnoj traumi?

Imam u toj novoj knjizi još jednu pjesmu, u kojoj sve te traume bivaju prevaziđene u novim generacijama, ali ta se zove ‘Dvadeset i drugo stoljeće’, bojim se da će trebati pričekati. I ja sam čekala da netko drugi napiše ‘Perunike’, ali kako se to nije dogodilo, napisala sama ih sama, onda kad sam osjetila da je potrebno i kad sam mogla. Pisati o osobnim stvarima ima smisla ako je moje iskustvo važno i drugima, a cijela knjiga je takva, ‘o nama’, ne nužno o meni, zato se i zove ‘Divlje i tvoje’ jer poziva čitatelje na sudioništvo, razgovara s njima. Ako se društvo neprekidno vraća u neku traumu, nije bilo suočavanja s vlastitim zločinima pa ni katarze. Postjugoslavenska društva su ogrezla u zločinu i laži, imam dojam da se većina bavi nekim sitnim kriminalom, tezgarenjem, mutljažom, pa sukladno tome i glasaju i žive i prilagođavaju stavove. Poezija može biti dio pozitivnih procesa, zaštititi, vratiti dostojanstvo, no za takvo što potrebna je veća komunikativnost, preciznost, otvorenost prema čitateljima, vjera nas koji stvaramo u njenu društvenu relevantnost. Poezija je o neizrecivom, u tome je nezamjenjiva, tamo gdje je nema, gdje ne dopire, počinju mutavost i laž, ali pjesništvo ne bi smjelo biti samo o neizrecivom u jeziku, nego i o prešućenom i neizrecivom u društvu, znači o tabuu. Zato je poezija potencijalno oslobodilačka i prevratnička. Ona na neočekivane načine može osloboditi neku ideju u čitatelju, ili potpuno nepoznatu emociju, ali može osloboditi i neku u društvenom kontekstu bitnu istinu. Nije svejedno kako tu istinu izgovaraš, s poezijom ona eksplodira. S obzirom na to da su društvene mreže učinile pjesme pristupačnima, nakon dosta vremena ponovno je postalo moguće da se ta eksplozija i čuje. Pjesma se dovršava u čitateljima, uvijek, nekad je njen utjecaj tih, ali može biti prodoran i cjeloživotan.

Danas je postalo kul reći u Hrvatskoj da ti je djed bio ustaša, a u Srbiji četnik; naravno, nitko nije kriv što mu je djeda bio na strani najgoreg zločina u povijesti čovječanstva, ali hej, možda to ne bi trebao javno isticati, kao što u javnosti ne kopaš nos

U pismu koje ste uputili Ivani Bodrožić, odnosno u kolumni na portalu Booksa, napisali ste, komentirajući transparent mladih navijača Dinama kojim prijete da bi silovali srpske žene i djecu, sljedeće: ‘Možda bismo trebali okrenuti stvari, obnoviti jezik, vratiti mu istinitost. Početi s osnovama, kao recimo: Rasizam je bolest. Šovinizam je bolest. Nacionalizam je težak i ozbiljan poremećaj koji lako prelazi u bolest. Homofobija je bolest. Seksizam je težak i ozbiljan poremećaj koji lako prelazi u mizoginiju. Mizoginija je bolest.’ Kako je došlo do toga da nam je jezik ukraden i da je danas borac za slobodu postao ubojica, a ubojica nosi lice onoga tko nas treba osloboditi?

Kolumna u formi javnog pisma je neobičan žanr, jer pismo podrazumijeva otvorenost, osoban ton i prisan odnos, a teme su javne, aktualne, najčešće gledane kroz neku prizmu književnosti, ili obrnuto, jer su na književnom portalu. Ni Ivana ni ja nismo spisateljice koje se klone političkog diskursa. Ne mislim da svi pisci trebaju biti javni intelektualci, zašto bi, ali mi koji živimo od riječi možemo vratiti jeziku ukradeni smisao, biti odgovorniji kad pišemo, a i kad govorimo, ali možda je to samo neka moja opsesija. Danas je postalo kul reći u Hrvatskoj da ti je djed bio ustaša, a u Srbiji četnik; naravno, nitko nije kriv što mu je djeda bio na strani najgoreg zločina u povijesti čovječanstva, ali hej, možda to ne bi trebao javno isticati, kao što u javnosti ne kopaš nos. Krenimo od toga da ne pokušavamo udobrovoljiti fašizam demonstrirajući svoju širokogrudnost i toleranciju kad su takve stvari u pitanju. To je udvaranje čudovištu. A posebno je zabrinjavajuće kad to rade ljudi koji će po potrebi citirati što je Umberto Eco rekao o puzećem fašizmu. Nulta tolerancija na fašizam, govor mržnje, rasizam, homofobiju, šovinizam, mizoginiju je jedini dobar odgovor…

Nestaju li s naših zidova i oni drugi grafiti, o ljubavi? U Zagrebu ih sve manje vidimo…

Uvijek ima i takvih grafita, ali ne puno. Nadam se da su zaljubljeni zauzeti ljubljenjem ili, ne znam, pisanjem ljubavne poezije, recimo da je tako. Grafite uvijek povezujemo s bilom grada, zato ih ima puno u mojim tekstovima u kojima su gradovi likovi. Kad sam gostovala u Rimu, pozvali su me da predstavim talijanska izdanja svojih romana i u gradiću Latina. Tamo sam upoznala njihovog gradonačelnika, čovjeka koji je taj grad, kako su mi rekli, spasio poslavši u zatvor lokalne korumpirane političare, povezane s mafijom, inače otvorene fašiste. On je po zanimanju kardiolog, liječi srca. Kao prvi i valjda jedini političar koji se ikad pojavio na nekom mom predstavljanju, nije da mi fale, došao je pozdraviti autoricu iz Hrvatske koja je napisala roman o ljubavi i govorio je lijepo, duhovito. Pa mi se zapravo bavimo istim stvarima, pokušavamo popraviti srca i gradove. Ali pjesnici to ne mogu bez takvih gradonačelnika, sa srcem, srčanih. A pogledajte ove naše: kakav grad, takvi i grafiti.

Ima smisla pisati

Vaši likovi dostigli su određeni stupanj depatrijarhijalizacije, ali čini se da danas žena opet mora braniti svoje tijelo, odluke i slobodu od muškaraca i silovatelja? Nakon svake takve izjave kao da se granica heteronormativnosti i gadosti pomjera na lošije…

Vlast, politika, crkva, obitelj, zajednica, oduvijek kontroliraju žensku seksualnost, reproduktivna prava, a preko žena i muškarce. Nema puno aktualnijih tema danas od feminističkih, zato im se autorice vraćaju. Do prije nekoliko godina mnoge naše spisateljice su se ograđivale od feminizma, što mi stvarno nikad nije bilo posve jasno, ali danas to nijedna javno neće napraviti, a i to je neki napredak. Pritom ne treba zaboraviti da više od svega treba slaviti životnu radost i igru, žena koja se igra to je naprosto zabranjena tema, totalni tabu. O tome se zapravo radi, o pravu na izbor, pravu na slobodu, pravu da budeš sve ono što jesi, a što bi za sebe prisvojila samo povlaštena manjina dobrostojećih, bijelih, heteroseksualnih muškaraca, pripadnika većinske nacionalnosti, koji misle da polažu pravo na naše živote i koji, na razne načine, odlučuju o našim sudbinama. Zadatak svih muškaraca u ovom trenutku trebao bi biti da sa svim svojim privilegijama budu feministi, ne vidim trenutno važniju i časniju, pa ako hoćete i muževniju, viteškiju ulogu u društvu od te. Zatim ćemo, zajedno, o klimatskim promjenama i ekonomskoj krizi što bi uistinu trebale bit najvažnije teme današnjice, samo nikako da dođu na red.

Utječe li taj mrak na vas, na stvaranje, na pisanje i na njegov smisao? Može li pisac i dalje naći utočište? Jučer je kao munjevita bol odjeknula vijest da je okončan mladi život talentiranog redatelja Igora Vuka Torbice, što je potresna vijest za njegove najbliže, ali i za nas koji ostajemo na svijetu iz kojeg takvi ljudi odlaze.

To su presložene i preteške stvari, na koje je nemoguće odgovoriti. Vjerujem da nitko ne odlazi u smrt tek tako i da bi nešto poručio svijetu. Neki ljudi svoj kratki vijek prožive bez zadrške, bez fige u džepu, donesu smisla i ljepote za nekolika života, oplemene nas i obilježe, nisu bili uzalud među nama. Treba ih čuvati, treba im pokazati podršku, poštovanje i ljubav dok su živi, ako neće pomoći, to svakako neće odmoći; velika je indolencija, ravnodušnost prema živima. A što mrtvi imaju od naših nekrologa? U mraku je svaki sjaj važan, pa bez toga bismo zaista utonuli u tamu, zato ima smisla pisati. Ako pisanje izabereš kao sudbinu, a ne zgodan hobi ili nešto preko čega ćeš graditi karijeru, stupio si među poražene. Ali taj birani poraz je u ovom poslu jedina pobjeda.

Važne su vam slikovnice i rad u kazalištu za djecu. Vaša adaptacija ‘Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića’, što je brojnim generacijama jedna od prvih priča o pravdi i solidarnosti, nagrađena je svojevremeno na Malom Maruliću. Kakvu književnost djeca danas konzumiraju i kakve radove za njih želite proizvoditi?

Da, Robert Waltl i, nažalost preminula, Zdenka Mišura pozvali su me da adaptiram za pozornicu taj roman za djecu i to je nakon songova za ZKM-ovo ‘Ružno pače’ bila moja prva suradnja s dječjim kazalištem, a uslijedile su brojne, autorske. Tu mi se vratila radost stvaranja i suradnje, ali i vjera u ulogu umjetnosti. Djeci su priče i predstave podjednako stvarne kao i realnost, tu sam mogla kroz igru i avanturu progovoriti o bitnim stvarima, uvesti teme poput odnosa prema drugačijima, ekologije, prijateljstva između djevojčica i dječaka, čak i feminizma, likove odlučnih djevojčica kakvih u književnosti i drami za djecu fali. U slikovnici ‘Sami na cilome svitu’ pišem o životu djece na jadranskim otocima, o tome što je to dom, jer taj se pojam danas u vremenu migracija jako promijenio. No najvažnije od svega je, kad se radi o slikovnicama ili dramskim tekstovima, da budu dobar uvod u svijet umjetnosti. Tu imamo odgovornost za buduću čitateljsku i kazališnu publiku, posjetitelje izložbi, neke buduće umjetnike, naposljetku i buduće odrasle ljude.

S obitelji se uskoro selite iz Splita u Zagreb. Kako gledate na odnos ta dva grada koja predstavljaju dvije točke koje se često antagoniziraju i uspoređuju?

Kao i svaki antagonizam i taj počiva na neznanju, predrasudi i zatvorenosti, a bome i na samodopadnosti. Znam zašto napuštam Split kao mjesto boravka, iako ne mislim da je Zagreb puno drugačiji, možda samo umiveniji i naprosto veći. I u jednom i u drugom imam svoja mjesta i ljude, Split je moj rodni grad, ali Zagreb sam izabrala za svoju djecu. U biografiji na novoj knjizi mi piše: Živi i radi na relaciji Zagreb – Split – Korčula, eto tako će i biti, ako ovo nepredvidljivo vrijeme dopusti. Iza mene stoji priličan napor da tako posložim stvari, ali to je jedna od rijetkih povlastica koju mi slobodnjaci imamo, nosimo posao i život sa sobom.

Perunike 

Nije tako strašno jer

Drugima je bilo gore

Nije to tako strašno

Ako se događa tebi 

Pod uvjetom da preživiš

Najgore u ratu mi je bilo

Kad bih ispred bolničkih soba

Čekala da prozovu oca

Najgore mi je bilo 

Gledati ga onakvog

Najgore mi je bilo ovo prezime

Najgore mi je bilo kad su 

Roditelji ostali bez posla 

Ipak, najgore mi je bilo

Zaspati sama

Kad bi noću po gradu 

Padale granate

Moj susjed bi ujutro pisao

Na sitne papiriće

Da se čuvam i da ću platiti

Ali najgore mi je bilo

Vijesti iz Bosne

Najgore

Kad se pet godina nismo čuli 

S rodbinom

Pet se godina učas pretvori u 

Zauvijek

Ne, najgore mi je bilo kad je

Poginuo moj prijatelj

Onaj koji je studirao filozofiju

I tuširao se hladnom vodom

Da postane jak 

Zatim su ga mobilizirali

Najgore mi je bilo kad je

Dječak kojeg sam voljela

Dolazio u moj stan prljav i uplakan

U uniformi

Vodili smo ljubav s bombama

Pokraj kreveta

Tiho da ne ometamo susjeda

Ne, najgore mi je bilo kad sam

Na fotografiji vidjela perunike

Koje rastu na mjestu babine kuće

Najgore mi je bilo kad me

Profesor pitao jesam li 

Ja (osamnaest)

Njegov neprijatelj

I to još uvijek traje

Ne, najgore mi je bilo

Kad su me dvojica vozila u autu

Dio noći ukrug

Dok im ne kažem kako se zovem

Ali nisam im rekla

Sreća da nisam crnkinja

I da nismo u Americi

Mislila sam i šutjela

Najgore mi je bilo kad su

Ljudi s kojima smo živjeli

Počeli okretati glavu na ulici

To je malo mjesto

I velika principijelnost 

Mnogi dobardan je ostao

Obješen u zraku, zauvijek

Netko je trebao odgovarati

Za pokolje, pa zašto ne ja

Najgore mi je bilo kad su

Moji prijatelji nestajali preko noći

Oni su morali otići

Ili su mogli otići

Mi nismo

Ili nam nije palo na pamet

Otac je rekao otprilike

Ovo je kuća moje obitelji 

Već 385,76 godina

Kao da to išta znači

Mama je samo dodala

U velikom gradu bi nas 

Ubili ili otjerali

Prava je sreća da živimo ovdje

Gdje nas svi znaju

(‘Divlje i tvoje’, Fraktura 2020.)

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1