>

novosti logo

Društvo Društvo

Onda su došli po Rome

Među žrtvama genocida, romske se danas najmanje spominju. ‘Ciganski logori’ bili su način progona Sinta i Roma u doba nacionalsocijalizma, koji nije počeo kada i Drugi svjetski rat, već puno ranije. Protuciganske mjere uvedene su još u doba Weimarske Republike, a već od 1933. uključuju i početak eksperimenta s ‘ciganskim logorima’

Prošao je i taj dan, 27. januar, kada su današnje države odlučile da komemoriraju oslobođenje koncentracijskog logora Auschwitz. Svi koji to žele, znaju da je logor uz ljudske žrtve oslobodila Crvena armija te da je u njemu zatekla relativno malu brojku od sedam tisuća preživjelih logoraša. Većinu zločina nacisti su za sobom nevješto pokušali sakriti, no istina je poznata i historija tog vremena je napisana. No problem je u sadašnjosti i državama kakve su danas. Jer postavlja se pitanje ne samo neprihvatljivih izjava, pa onda ponegdje i postupaka, pojedinaca iz političkih klasa, koji revizionistički iskrivljavaju prošlost baš na mjestu i u trenutku kada bi se trebalo točno sjećati, već i legitimnosti cijelog tog postupka komemoriranja od strane odreda kapitalističkih država. Njihov antifašizam stoji na klimavim nogama, a postupci poput stavljanja žice na granice i omogućavanja velikih ljudskih žrtava među izbjeglicama koje pokušavaju ući u tvrđavu Evropu govore više od riječi o tome kakav stav o životu, drugima i manjinskim identitetima te države zagovaraju. Problem nije samo u tome što u Poljskoj nije bilo Rusije, a u drugoj prigodi u Izraelu Poljske, već i u motivima koji te države danas pokreću.

Buhenvaldski konclogor bio je osnovan kao muški logor, a uvjeti života svodili su se na iscrpljivanje radom do smrti. U ženskom koncentracijskom logoru Revensbrück vršena je masovna sterilizacija. No pravi, otvoreno istrebljivački logor bio je Auschwitz-Birkenau

Nije teško naći primjere, domaće i strane, onih koji nisu dostojni komemoriranja, a na njega se guraju. Od ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskija koji je u govoru ponavljao novu mantru evropskih desničara o ‘svim totalitarizmima’, koji se ne smiju ponoviti, do naše novinarke Branke Schomen, autorice izložbe o Hrvatima pravednicima među narodima, negdje u prostoru UN-a u New Yorku, koja je dan sjećanja na Auschwitz iskoristila da pošalje poruku kako Hrvati nisu bili divlji ustaše nego, eto vidimo, jedan uljuđen narod. Problem s ovom istinom je u kontekstu njenog izricanja. A da je hrvatskoj državi stalo da primjereno komemorira Auschwitz, netko od njenih dužnosnika morao je, kako je to na televiziji N1 izjavio povjesničar Ivo Goldstein, spomenuti sve žrtve iz ovih krajeva koje su završile u tom logoru. Spomenuti da je među njima bilo najviše Židova, ali i Roma, antifašista, tj. zarobljenih partizana itd.

Mi ćemo se sada osvrnuti na patnje Roma u Auschwitzu, da bismo još jednom naglasili internacionalni problem s ovim parijama i među žrtvama, koje se najmanje spominju i najmanje su povjesničarski obrađene. U nas je o genocidu nad Romima u Jasenovcu pisala Narcisa Lengel-Krizman (‘Genocid nad Romima’; Jasenovac 1942., Jasenovac-Zagreb 2003.), postoji još jedan priručnik na tu temu od više autora. I to je sve. Za našu temu poslužit će nam prijevod knjige ‘Od ‘rasne znanosti’ do logora. Romi u II. svjetskom ratu (I. dio)’, autora Karole Fings, Herberta Heussa i Franka Sparinga (Ibis grafika, Zagreb 2006.). Interesantno je da je ovaj rad plod napora stručnjaka u ‘Ciganskom centru za istraživanje’ i da se u njemu dosljedno upotrebljava termin Cigani kao pojam koji obuhvaća Sinte i Rome.

‘Ciganski logori’ bili su način progona Sinta i Roma u doba nacionalsocijalizma, koji nije počeo kada i Drugi svjetski rat, već puno ranije. Možemo pratiti protuciganske mjere u doba Weimarske Republike, a prve mjere nakon 1933. uključuju i početak eksperimenta s ‘ciganskim logorima’. Ideje o potrebi njihovog otvaranja bile su razne, no sve u cilju da se ‘konačno riješi’ i to pitanje. Logori su bili izvorima prisilne radne snage, u njima su se provodila rasna istraživanja i sl., a interesantno je da postoji relativno autonomna povijest takvih logora, pod policijskom upravom, u Austriji, što je doprinos austrijskog prafašizma onom kasnijem, zajedničkom, koji se piše kao njemački. Mnogi su se gradovi za vrijeme postavljanja ‘ciganskih logora’ pozivali na Dekret o borbi protiv ciganske pošasti od 6. juna 1936., iako on nije pružao nikakve pravne temelje za ‘ciganske logore’. U Dekretu su sabrani svi tada postojeći proglasi protiv Cigana i ponavljani zahtjevi za njihovim trajnim naseljenjem. No umjesto asimilacije prisilnim naseljavanjem izabrana je politika nadziranja. Lokalne vlasti su isprva postavljanjem njihovih logora provodile sintezu dugogodišnje kontradiktorne politike istovremenog naseljavanja i protjerivanja. Radilo se o tzv. etničkom čišćenju gradova od svih onih koje su nacisti kvalificirali kao manje vrijedne članove društva. Posebni ‘ciganski logori’ bili su ishodišta detaljne klasifikacije Sinta i Roma, koju je provodio Rasni higijenski istraživački centar. U jesen 1939. najavljeno je – u pripremi za deportaciju svih Cigana – da oni ne smiju napustiti trenutno mjesto stanovanja. Zahtjev za pretvaranjem ‘ciganskih internacijskih logora’ u koncentracijske logore izrečen je 1939. u Berlinu, a u martu 1943. započela je diljem velike Njemačke deportacija Sinta i Roma u ‘Ciganski obiteljski odsjek’ koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau.

Romi su našli smrt u logorima Buchenwald, Revensbrück i Auschwitz. Buhenvaldski koncentracijski logor bio je osnovan kao muški logor, a uvjeti života zatvorenika svodili su se na iscrpljivanje radom do smrti. U ženskom koncentracijskom logoru Revensbrück vršena je masovna sterilizacija, koja je ondje imala značajnu ulogu. No pravi, otvoreno istrebljivački logor bio je Auschwitz-Birkenau i on ima središnje mjesto u planiranom genocidu nad Sintima i Romima.

Moja tetka je došla do mene. Pogledale smo se i objema su potekle suze. Taj dojam. Bilo je užasno. Ljudi su nepomično sjedili u tim ležajevima i samo su buljili u nas. Mislila sam da sanjam, da sam u paklu – svjedočila je Elisabeth Guttenberger

‘Ime Auschwitz postalo je simbol nacionalsocijalističkog prezira prema čovječanstvu’, piše Karola Figs. Ono je sinonim za genocid nad evropskim Židovima, milijun ih je ugušeno u plinskim komorama Auschwitza. No taj je logor igrao i važnu ulogu u genocidu nad Ciganima. Heinrich Himmler je 16. decembra 1942. naredio deportaciju Cigana iz Njemačke u koncentracijski logor Auschwitz u sjevernoj Poljskoj. Godinu dana trajala je rasprava oko predloženog Ciganskog zakona i rasnog odabira, koji je provodio Rasnohigijenski i populacijskobiološki istraživački centar, o etničkoj skupini opisanoj kao Cigani. Donesena je deportacijska naredba. Prema Dekretu su ‘sintski Cigani mješanci, Romi i Cigani i pripadnici ciganskih plemena balkanskog podrijetla s ne-njemačkom krvi’ određeni za deportaciju. Manja skupina, definirana kao ‘čistokrvna’, i neki ‘društveno integrirani’ Sinti i Romi, za koje je bila propisana obavezna sterilizacija, bili su pošteđeni ove deportacije. U praksi popis izuzetih nije imao neku važnost, kada su deportacije započele, krajem februara sljedeće godine. Ubijanje evropskih Židova već je trajalo u plinskim komorama kod Birkenaua, nekoliko kilometara udaljenog od glavnog logora Auschwitz, kada je odsjek B-IIe, koji je činio kompleks od trideset i dvije barake i šest bolničkih baraka, bio otvoren u februaru 1943., radi smještaja masovno deportiranih Cigana iz Njemačke. Tokom 1943. deportacijski su vlakovi u Birkenau dovezli oko 19 tisuća Roma. Do ljeta 1944. bilo je dovezeno u logor sljedećih 2200, često u manjim skupinama i iz dječjih domova. Većina njih, 63 posto, bili su njemačke narodnosti, 21 posto dolazio je iz čeških zemalja, šest posto iz Poljske, dok je preostalih 11 posto bilo drugih narodnosti. Ukupan broj deportiranih u ‘Ciganski odsjek’ bio je 23 tisuće. Imovina koja je ostala iza deportiranih konfiscirana je u korist njemačke države kao imovina državnih i narodnih neprijatelja.

Karola Fings donosi brojna svjedočenja preživjelih zatočenika u ‘Ciganskom obiteljskom odsjeku’. Tako Elisabeth Guttenberger, deportirana iz Stuttgarta, opisuje svoj dolazak u logor: ‘Prvi dojam koji smo dobili o Auschwitzu bio je užasan. Već je bio mrak kad smo stigli. Ogroman prostor, no mi smo samo vidjeli svjetla. Morali smo provesti noć na podu velike dvorane. Zatim smo rano ujutro morali marširati u logor. Tamo su nam prvo tetovirali zatvoreničke brojeve na rukama i ošišali kosu, zatim nam je bila oduzeta odjeća, cipele i druga imovina… Barake nisu imale prozore već samo kapke za zrak. Pod je bio od ilovače. U barakama koje su imale prostora za možda 200 ljudi, obično su smjestili 800 ili više ljudi. Već nam je samo to bila užasna patnja, tako biti smješten među toliko ljudi. Moja tetka je došla do mene. Pogledale smo se i objema su potekle suze. Taj dojam. Bilo je užasno. Ljudi su nepomično sjedili u tim ležajevima i samo su buljili u nas. Mislila sam da sanjam, da sam u paklu.’

Životni uvjeti u ‘Obiteljskom odsjeku’ bili su i gori nego u ostalim odsjecima logora u Birkenauu. Mnogi zatvorenici ubrzo su postali kost i koža zbog gladi. Pripadnici SS-a namjerno su provocirali borbu među zatvorenicima dajući im različite porcije hrane. U prenapučenim barakama bilo je hladno, a i prokišnjavale su. Nakon samo nekoliko tjedana stopa smrtnosti kod djece bila je izuzetno visoka zbog nepročišćene vode. Odsjekom su se raširile bolesti poput difterije, šarlaha, tuberkuloze, trbušnog i pjegavog tifusa. Pod takvim uvjetima često se umiralo od bezopasnih bolesti poput svraba. Među djecom se širila noma, vrsta raka. Ovi čirevi izjedali su im lica do čeljusti. U lječilištu su uvjeti bili očajni. Pored užasnih nehigijenskih uvjeta, nedostatne liječničke pomoći i stalne pothranjenosti, djecu su još mučili i pripadnici SS-a. Helmut Clemens bespomoćno je gledao kako pripadnici SS-a strijeljaju troje zaigrane djece.

Unatoč gotovo potpunoj beznadnosti bijega, nekolicina ga je pokušala. Većinom su bili uhvaćeni i okrutno kažnjeni. Od 84 Cigana zatvorena u bloku 11 – znanom kao Blok smrti – glavnog logora u Auschwitzu, 54 je bilo ustrijeljeno na Zidu smrti. Više od polovine Cigana deportiranih u Auschwitz-Birkenau umrlo je u ‘Obiteljskom odsjeku’ zbog uvjeta koji su tamo vladali. Hermann Langbein bio je tajnik logorskog liječnika SS-a i imao je pregled nad različitim odsjecima u Auschwitzu. On je 1944. izvijestio da ‘Ciganski odsjek’ ima najvišu stopu mortaliteta među odsjecima. Svaki su dan u njemu ležala tijela i teško netko može zamisliti kako je obiteljima bilo gledati kako jedni za drugima umiru očevi i majke, kćeri i sinovi. Više od 300 beba rođeno je u Birkenauu, no nijedna nije preživjela. Obično bi umrle u roku od nekoliko dana.

Ovdje nemamo prostora da opisujemo zločinačke medicinske pokuse koje je provodio Josef Mengele u ‘Obiteljskom odsjeku’, a koji su postali zloglasni. Filip Müller, jedan od nekolicine preživjelih iz zatvoreničke posebne brigade, imao je zadaću da spaljuje leševe ubijenih zatvorenika, tako da od tragova djela pripadnika SS-a ne ostane ništa osim hrpe pijeska. Bio je prisutan kada je preostalih 2897 muškaraca, žena i djece Odsjeka B-IIe bilo ubijeno u plinskim komorama u noći 2. augusta 1944. Kasnije, ciganska tijela morala su se spaliti u jarcima u blizini krematorija kako bi se sakrili dokazi ubojstva, jer peći više nisu radile.

Nekolicina Cigana koji su preživjeli logor smrti Auschwitz-Birkenau ostali su žigosani slovom Z i brojevima na koži. Godine u Auschwitzu ostale su traumom za preživjele, poput Marie Peter koja je ondje vidjela smrt gotovo svih rođaka: ‘Ne mogu zaboraviti, čak ni danas, što sam sve proživjela. Neprestano imam noćne more, sanjam sav užas koji sam iskusila u Auschwitzu i drugdje. Budim se usred noći iz snova, cijelo mi tijelo drhti. Strašni snovi se stalno vraćaju, oni su postali dio mene, kojega se nikada ne mogu osloboditi.’

1/2