>

novosti logo

Društvo Društvo

Partija i nacija

Posebna rezolucija Treće konferencije Komunističke partije Jugoslavije, održane 1924. godine u Beogradu, bila je posvećena nacionalnom pitanju. Odbačena je teza o nacionalnom unitarizmu kao dijelu strategije i taktike KPJ u pristupu jugoslavenskom pitanju. Kao prvi zadatak određena je borba za ukidanje tzv. Vidovdanskog ustava ‘a za takav republikansko-federalistički ustav koji će značiti najpuniju ravnopravnost sviju nacija’

Od sredine 1920-ih godina ponovno se produbljuje rascjep u međunarodnom radničkom pokretu. Socijaldemokratske stranke, pokušavajući obnoviti svoje jedinstvo na međunarodnom planu, odbijaju svaku suradnju s komunističkim partijama. S druge strane, komunisti su socijaldemokratske stranke u cjelini tretirali kao kontrarevolucionarne, ‘raskrinkavajući’ ih u masama. Sukob se produbio 1927. i 1928. godine, kad se javljaju znaci svjetske ekonomske krize i jačaju fašističke tendencije u kapitalističkim zemljama. Kominterna u svome Programu usvojenom na Šestom kongresu (17. srpnja – 1. rujna 1928.) proklamira taktiku borbe ‘klase protiv klase’, a ne jedinstvene fronte, polazeći od pretpostavke da se ponovno otvara perspektiva svjetske oružane proleterske revolucije.

No da bismo došli do te točke, s obzirom na povijest SKJ, moramo se vratiti malo unazad. Ne smijemo zaboraviti da je u Kraljevini SHS rad KPJ vrlo brzo bio zabranjen, a klasni sindikat gotovo uništen, što je pogoršalo i ekonomski položaj radničke klase, usprkos nekim zakonodavnim kozmetičkim popravcima, naročito u radnom zakonodavstvu 1921. i 1922. godine. Donošenjem Vidovdanskog ustava učvršćena je vlast srpske buržoazije i monarhije. Usprkos federalističkoj opoziciji, kojoj su i komunisti pripadali, ustavnopravno je sankcionirana ‘nacionalno homogena’ centralistički uređena država s monarhističkim oblikom vladavine. Klasna priroda političkog sistema građanske parlamentarne demokracije odmah se očitovala izbacivanjem iz Narodne skupštine legalno izabranih poslanika KP-a, uz suglasnost svih građanskih stranaka.

Poslije donošenja Zakona o zaštiti države, KPJ se našla u izuzetno teškom položaju. Klub komunističkih narodnih poslanika je raspušten i uslijedila su hapšenja preostalih osam komunističkih poslanika, a uhapšeni su i mnogi članovi partijskih i sindikalnih rukovodstava

Poslije donošenja Zakona o zaštiti države, KPJ se našla u izuzetno teškom položaju. Klub komunističkih narodnih poslanika je raspušten i uslijedila su hapšenja preostalih osam komunističkih poslanika, većinom članova Izvršnog odbora Centralnog partijskog vijeća, a uhapšeni su i mnogi članovi oblasnih i pokrajinskih partijskih i sindikalnih rukovodstava. Zbog navodnog saučesništva u atentatu na regenta Aleksandra uhapšeno je 180 osoba. Do kraja 1921. bilo je 70.000 hapšenja komunista i članova sindikata. Mnogi su ostali bez posla i bili protjerani. Dio partijskog rukovodstva emigrirao je iz zemlje da bi izbjegao progon. Zaustavljen je i proces stvaranja ilegalnih organizacija započet na osnovu odluke Centralnog partijskog vijeća od lipnja 1921. godine. Početkom 1922. održan je sudski proces protiv 33 komunistička rukovodioca (‘Vidovdanski proces’). Kako državni tužilac nije mogao dokazati optužbe za atentate, veleizdaju i zavjeru, presude su obrazlagane sadržajem Programa KPJ donesenog na kongresu u Vukovaru.

Sve je to bio dio konteksta u kojemu su se i dalje održavale partijske konferencije, a kongresi bili prisiljeni da se odvijaju u inozemstvu. Povjesničarka Gordana Vlajčić vidi početak preokreta u odnosu spram nacionalnog i seljačkog pitanja u Jugoslaviji, koji nju najviše zanimaju, na Trećoj konferenciji KPJ, održanoj u Beogradu 1. do 4. siječnja 1924. Tu je zaključeno da komunisti realizaciju nekih budućih radničko-seljačkih vlada moraju isticati kao prijelazni period ka konačnom obaranju kapitalizma i čistoj klasnoj borbi. Razmatrano je agrarno pitanje, a posebna rezolucija Treće konferencije KPJ bila je posvećena nacionalnom pitanju. Tu se nude stavovi Kominterne, gdje se stalno Jugoslavija isticala kao ‘umjetna tvorevina’ svjetskih sila, a tada je još umjesto separatizma kao rješenje nuđeno brzo srastanje triju srodnih nacija, Srba, Hrvata i Slovenaca, kome je na putu samo velikosrpski šovinizam. Rezultat takve politike srpske buržoazije je ‘odbrambeno grupisanje hrvatskog i slovenačkog naroda i nacionalnih manjina kao i pokreti za autonomiju Crne Gore, Bosne i Vojvodine, kao i za nezavisnost Makedonije’, kako stoji u političkoj rezoluciji. Odbačena je teza o nacionalnom unitarizmu, kao dijelu strategije i taktike KPJ u pristupu jugoslavenskom nacionalnom pitanju. Zadatak je borba za ukidanje Vidovdanskog ustava ‘a za takav republikansko-federalistički ustav koji će značiti najpuniju ravnopravnost sviju nacija’.

Kako stvoriti blok radničko-seljačkih masa, dozirati između želje za suradnjom i za unošenjem razdora u seljačke stranke, da bi se klasno raslojila politika spram sela, postao je jedan od lajtmotiva sljedećeg desetljeća, na koji nije uvijek bilo suvislih odgovora. Pa ipak, velika je zasluga Treće konferencije KPJ iz siječnja 1924., misli Vlajčić, što je nacionalno, seljačko i agrarno pitanje postalo sastavni dio strategije i taktike jugoslavenskog komunističkog pokreta. Dalja razrada stava KPJ prema nacionalnom i seljačkom pokretu može se pratiti u Rezoluciji o političkoj situaciji, donesenoj na Zemaljskom vijeću Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ), kao legalne forme zabranjene KP.

Prije fatalnog Šestog kongresa Kominterne, kojim smo započeli ovo izlaganje, održan je u Moskvi od 17. lipnja do 8. srpnja 1924. Peti kongres. Već su njegovi delegati postavili pred jugoslavenske komuniste zahtjev da se ‘opšta parola prava naroda na samoopredeljenje, koju ističe KPJ, mora izraziti u formi izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranja od njih nezavisnih republika’. Na terenu su se javljali otpori platformi Treće konferencije KPJ i ovakvih intervencija Kominterne. Primjer je sastanak Centralnog odbora NRPJ iz rujna 1924. Postavilo se i pitanje mogu li se nacionalna pitanja do kraja riješiti u okvirima kapitalizma. Razna kompromisna rješenja u dokumentima iz toga vremena govore o seljaštvu samo na planu agrarnog pitanja, kao o taktičkom savezniku u ekonomsko-socijalnoj borbi, ali bez svih političkih posljedica tog saveza.

Jedno od pitanja na koje komunističko rukovodstvo nije uvijek imalo suvisle odgovore bilo je i kako stvoriti blok radničko-seljačkih masa te dozirati između želje za suradnjom i za unošenjem razdora u seljačke stranke da bi se klasno raslojila politika spram sela

U partiji je postojao problem frakcionaštava. Primjer može biti svađa na Prvoj zemaljskoj konferenciji u Beču (3. do 17. srpnja 1922.) koja je tek kasnije tako nazvana (radilo se o sastanku Zamjeničkog izvršnog odbora i Izvršnog odbora u emigraciji). Kosta Novaković, Pavle Pavlović i još neki delegati tražili su da konferencija ispita uzroke koji su doveli do razbijanja partije. Ona se može obnoviti samo ako sagleda uzroke svoga poraza i promijeni politiku. Kao najvažnije isticali su da partijsko rukovodstvo mora biti u zemlji. Nasuprot tome, Sima Marković smatrao je da KP vodi ispravnu politiku i da nije razbijena, nego se ‘u redu povukla’. Situaciju nije vidio urgentnom i predrevolucionarnom, a za takve stavove dobio je podršku većine. U Centralno partijsko vijeće izabrani su, uz njega, i Ljuba Radovanović, Lazar Stefanović, Mihajlo Todorović, Đuro Đaković, Lovre Klemenčič, Slavko Kaurić, Milorad Barajević i Dragutin Bukvić. Kominterna je intervenirala u izboru nekolicine kandidata i promijenila ih.

Što su ustvari htjeli i mislili J. V. Staljin i Kominterna o nacionalnom pitanju, kao onome kroz koje se prelama i klasno, u Jugoslaviji, vidi se iz Staljinovog članka napisanog u ožujku 1925. Tamo on odbacuje tezu da će se nešto riješiti pukom revizijom sadašnjeg ustavnog sistema. Novi jugoslavenski ustav mora biti ‘rezultat pobede revolucije’. Nacionalno pitanje, nastavlja Staljin, nakon pobjede Oktobra, prestaje biti unutrašnje-političkim problemom pojedinih zemalja, jer se u uvjetima Prvog svjetskog rata i nakon njega pretvorilo u kolonijalno pitanje. Postoktobarski period omogućava Staljinu da postane, danas bismo ironično rekli, među prvim teoretičarima postkolonijalnih studija. Kolonijalno pitanje je svjetsko i zato se ‘na nacionalno pitanje gledalo kao na deo opšteg pitanja proleterske revolucije, kao na deo pitanja diktature proletarijata’. A onda ide veliko pojednostavljenje, kada kaže da je nacionalno pitanje ‘u suštini seljačko pitanje’. Identifikacija nije u osnovnim sadržajima, već u ulozi koju seljaštvo ima u procesu rješavanja nacionalnog pitanja u balkanskim i jugoslavenskim uvjetima, a sve gledano u funkciji balkanske i jugoslavenske proleterske revolucije. Staljin sada, a za nas, naglašava ‘duboko revolucionarni karakter nacionalnog pokreta’. Dalje se raspreda je li situacija na Balkanu predratna, te u kom smislu su masovni seljački pokreti ugnjetavanih nacija pod vodstvom KP doprinos podrivanju kapitalizma i ‘sastavni deo proleterske revolucije’. No za Staljina, a to je konstanta u kojoj nije jasno je li se on više prilagodio Kominterni ili ona njemu, uvijek treba voditi računa ‘da se današnje granice jugoslavenske države (1925.), koje su se formirale kao posledica ratova i nasilja, ne pretvaraju u polaznu tačku i zakonitu bazu za rešenje nacionalnog pitanja’. Teza o dvije odvojene faze revolucije za sve zemlje osim SSSR-a, onoj narodno-demokratskoj i onoj proleterskoj, nije ovdje posebno istaknuta. Optimizam Kominterne i njenih tijela ide prema urgentnosti stvaranja jedne Komunističke balkanske federacije, u kojoj je ‘jugoslavensko pitanje’ samo dio problema, rješivo jednostavnim odstranjenjem glavnog neprijatelja, a to je vladajuća velikosrpska buržoazija i njena militaristička monarhija.

Kritika tadašnje komunističke politike iz Moskve, koju razvija povjesničarka Gordana Vlajčić, ide za time da je i KPJ i Kominterni prije ili kasnije moralo postati jasno da nacionalno pitanje u nas nije seljačko pitanje, već eminentno pitanje klasne borbe jugoslavenskog proletarijata. Izvršni komitet komunističke internacionale (IKKI), kojem je povjerena operacionalizacija politike spram Jugoslavije, uz sve ostalo zaboravlja da KPJ toga vremena ne živi u uvjetima legalnosti, pa da bira koalicije s građansko-seljačkim strankama, koje bi mogle doći na ispravan put ‘seljačkog ustanka’. Uostalom, to se nije događalo ni u zemljama s daleko jačom političkom scenom, većom KP i u blizini središta krize kapitalizma. Ideja stvaranja bloka sa seljačkim strankama tzv. ugnjetenih nacija zato nikada nije imala onaj domet koji je Moskva često priželjkivala (npr. i s Radićevom epizodom približavanja Seljačkoj internacionali u jednom trenutku, da bi u drugom paktirao s najcrnjom srpskom reakcijom). Što u agrarnom pitanju znači podjela zemlje seljacima, da li kolektivizaciju po ruskom modelu ili nešto drugo, nikada nije do kraja raščišćeno. No i model kojemu je bila sklona KPJ da rasparcelira zemlju veleposjednika u male seljačke posjede, uz to što ima sitnovlasnički taktički refleks, nije neproblematičan, jer ne odgovara na pitanje o budućem nužnom okrupnjavanju zemljišta, bilo na zadružnoj ili nekoj drugoj osnovi. Sve su to 1930-ih bili još uvijek računi bez krčmara, jer do neke spektakularne suradnje između seljačkog pokreta i njegovih stranaka s jedne i KPJ s druge strane u narednim godinama nije došlo.

Te i takve probleme nije mogao riješiti ni Treći kongres KPJ, koji je u lipnju 1926. održan u Beču. KPJ je tada veliko značenje pridavala seljačkom i agrarnom pitanju, pa je odlučeno da se o tim temama sazove i posebna partijska konferencija ‘koja će se poglavito baviti agrarnim i seljačkim pitanjima i doneti agrarno-seljački program Komunističke partije za Jugoslaviju’. Kongresna rezolucija u kojoj je to također obrađivano nije dakle shvaćena kao konačna platforma pokreta.

(Nastavlja se)

1/3