>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Peter Saunders: Crkva je najveći poslodavac i zaštitnik silovatelja djece

Riječ je o instituciji kojom dominiraju muškarci i koja imperativno traži poslušnost i čednost, što je gotovo nemoguće nametnuti normalnim ljudima. Mnogi svećenici nisu u celibatu i jamče šutnju kad njihov ‘brat’ izda zvanje zlostavljajući djecu. Poput mnogih drugih institucija, i ova štiti sebe na štetu svih ostalih

Prošloga tjedna bivši apostolski nuncij u Washingtonu Carlo Maria Vigano optužio je papu Franju da je znao za teške optužbe o seksualnom zlostavljanju maloljetnika na račun američkog kardinala Theodorea McCarricka pet godina prije nego što je prihvatio njegovu ostavku. Papa je zasad odbio komentirati takve tvrdnje, sugerirajući između redaka da se radi o koordiniranom napadu tradicionalista na njegovu reformatorsku politiku. Čovjek koji je optužio papu da je znao za teške optužbe, ali nije ništa poduzeo, glasi za jednog od nositelja radikalne struje u Katoličkoj crkvi, koja nalikuje na hibrid trenutnog vodstva Kaptola i katoličkih aktivista tipa Stjepe Bartulice. Baš kao potonji, Vigano je stava da su gejevi među svećenicima uzročnici pedofilije. Nasuprot njega stoji ‘umjerenjačka’ struja predvođena papom Franjom, čovjekom koji je nakon optužbi da je suučesnik u zataškavanju zločina nad maloljetnicima izjavio da bi roditelji gejeva trebali zatražiti psihijatrijsku pomoć. Što je, međutim, sa žrtvama? Britanac Peter Saunders mišljenja je da su i tradicionalisti i tobožnji reformatori jednako odgovorni za zataškavanje omasovljenog zlostavljanja djece pod okriljem Crkve. Kao dječaka rođenog nedaleko od Londona Saundersa je zlostavljalo više svećenika u osnovnoj i srednjoj katoličkoj školi. O svemu je progovorio godinama nakon tih događaja. Sredinom devedesetih osnovao je Nacionalno udruženje za ljude zlostavljane u djetinjstvu (NAPAC), organizaciju koja je do danas raznim aktivnostima olakšala patnju desecima tisuća ljudi. Njegov rad zamijetio je i papa Franjo, koji ga je 2014. pozvao da postane član papinske Komisije za zaštitu maloljetnika, sastavljene od pripadnika klera i žrtava svećeničke pedofilije. Zbog kritika na račun rada ovog tijela, Saunders je ubrzo izbačen iz Komisije. U razgovoru za Novosti opisuje koje su okolnosti dovele do toga i zašto smatra da Katolička crkva pod ravnanjem pape Franje nije ništa poduzela da sankcionira pedofiliju u svojim redovima.

Krv na rukama

Ukoliko se Viganove tvrdnje na računa pape pokažu točnima, treba li odstupiti prvi čovjek Katoličke crkve?

Svi oni trebaju odstupiti. Carlo Maria Vigano nije ništa bolji od pape Franje kad je riječ o ovoj temi. Mediji su prije dvije godine objavili da je Vigano sudjelovao u blokiranju istrage koja je trebala provjeriti slične optužbe protiv američkog nadbiskupa Johna Nienstedta, tako da nema moralno pravo na ovakve istupe. Čak i mimo toga, njegovo pismo zapravo nema nikakve veze sa zaštitom djece ili brigom o žrtvama. Radi se jedino i isključivo o žudnji za moći unutar Crkve, institucije koja se počinje polako raspadati pred našim očima.

Ne vjerujem da je papa zbilja šokiran bilo kojom novom informacijom koju je čuo, jer takve priče sluša već duže vrijeme. Isto tako, njegovo žaljenje je potpuno nevažno bez ozbiljnih i hitnih promjena. ‘Isprika’ bez djelovanja ne znači ništa

Jeste li, međutim, iznenađeni ovakvim optužbama?

Nimalo. Analizira li se prošlost pape Franje, iz vremena kad je bio nadbiskup u Argentini, postaje razvidno da bi trebao dati odgovore oko vlastitog činjenja ili, bolje reći, nečinjenja vezano uz optužbe za svećeničko zlostavljanje maloljetnika. Njegova biografija u tom kontekstu nije impresivna. Dapače, čini se da se po ovom pitanju ne razilazi previše od mnoštva pripadnika klera.

Boraveći u Irskoj, papa je navodno ostao ‘šokiran’ nakon što su mu neke žrtve ispričale da su časne sestre od neoženjenih majki stvarale robove u praonicama, otevši im više od sto tisuća novorođene djece. Ispričao se i u otvorenom pismu zbog zlostavljača iz Crkve, koji se u Irskoj broje u stotinama.

Ne vjerujem da je papa zbilja ‘šokiran’ bilo kojom novom informacijom koju je čuo, jer takve priče sluša već duže vrijeme. Isto tako, njegovo žaljenje je potpuno nevažno bez ozbiljnih i hitnih promjena. ‘Isprika’ bez djelovanja ne znači ništa. Imao je papa pet godina da nešto poduzme.

Je li, po vašem mišljenju poboljšao situaciju?

Ne. Uspostavio je Komisiju čiji sam bio član, ali kratko. Pridružio sam im se na poziv pape jer sam zbilja mislio da će doći do promjena. Vrlo brzo sam shvatio da je to krnje tijelo, jedva nešto više od treninga odnosa s javnošću. Komisija nije imala budžet, sve vatikanske crkvene institucije na čelu s biskupima i drugim pojedincima odbijale su surađivati s nama, davati nam informacije nužne za smisleno funkcioniranje ovoga tijela, a većina članova nikad nije imala namjeru ‘zaljuljati brod’, što je bilo nužno. Zapravo, ovaj brod treba preokrenuti! Tri do četiri godine nakon poziva da se pridružim Komisiji jako sam razočaran jer se malo toga promijenilo. To tijelo trebalo bi biti potpuno neovisno od Crkve. Ta neovisnost ne postoji. Dapače, Komisija je pod potpunom kontrolom Vatikana, u kojem se mnogi odupiru promjenama. Među njima su pojedinci koji sami imaju ‘krvi na rukama’, ali i oni koji će sve učiniti da zaštite instituciju.

Koji su bili konkretni razlozi za vaš odlazak iz Komisije za zaštitu maloljetnika? Spominjala se vaša kritika na račun tretmana australskog kardinala Georgea Pella, dojučerašnjeg papinog intimusa i prvog čovjeka vatikanskih financija, puno prije nego što je počela službena istraga u Australiji u kojoj ga se sumnjiči da je svjesno propustio sankcionirati zlostavljače više od tisuću djece.

Isključili su me iz više razloga. Da, usudio sam se propitivati motive i ponašanje kardinala Georgea Pella, nakon čega su mi njegovi skupi odvjetnici poslali prijeteće pismo. Pell će imati najskuplje odvjetnike koje novac može kupiti nakon što krene suđenje. Osim toga, usudio sam se pitati i predsjednika komisije, kardinala Seana O’Malleyja, što je točno postignuto u dvije godine postojanja tog tijela. Nije mogao navesti nijednu stvar. Pitao sam ga i zašto papa nikad nije posjetio ‘svoju’ komisiju. Odgovoreno mi je da je ‘previše zaposlen’. Isus nikad nije bio zaposlen kad je trebalo pričati o svetosti dječjeg života. Na koncu sam predložio i da djelovanje komisije bude dostupno javnosti, odnosno transparentno. Oni su se odlučili na tajnost, jer tako Crkva funkcionira. Treba šutjeti, zakopati problem, oklevetati žrtve i stati iza zlostavljača u haljama.

Jedan član obitelji samo mi je rekao: ‘Zašto sad to spominješ?’ Moj je odgovor: ako ne sad, kad bih trebao o tome pričati? Ti događaji obilježili su i nastavljaju obilježavati cijeli moj život

U posljednjem velikom pedofilskom skandalu, biskupi i drugi pojedinci u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji prikrivali su seksualno zlostavljanje više od tisuću djece od strane 300 svećenika u razdoblju od 70 godina. Tamošnji državni odvjetnik prije nekoliko dana je izjavio da imaju dokaze o tome da je Vatikan sve znao, ali ništa nisu poduzeli. Koji je vaš komentar?

Spomenuti događaji još su jedan pokazatelj razmjera globalnog skandala svećeničkog zlostavljanja. Broj ‘identificiranih žrtava’ bit će samo vrh sante jer većina žrtava, prema svim studijama, nikad ne prijavi napastovanje, ali su metode zlostavljanja i zataškavanja zločina identične kao u drugim slučajevima diljem svijeta. To je sramotno i bestidno.

Prijetnje i zastrašivanje

Slažete li se s opaskama pojedinih žrtava, upoznatih s funkcioniranjem Crkve, da je iluzorno od njih očekivati promjene, već da su ključni svjetovni sudovi i druge institucije koje posjeduju moć koju kler ne može kontrolirati?

Slažem se. Ne mogu vidjeti promjenu iznutra, jer su oni previše upleteni na mnogo načina. Silovanje i drugi oblici zlostavljanja u Crkvi globalni su problem. Ugled organizacije i zaštita njenih djelatnika – od svećenika do biskupa – uvijek dobiva prioritet pred sigurnošću djece i brigom za žrtve. Unatoč papinim povremenim snažnim riječima, Katolička crkva ostaje najveći poslodavac i zaštitnik silovatelja djece. Nešto se mora poduzeti i znamo da Crkva to neće napraviti svojevoljno.

U dva desetljeća postojanja vaša je organizacija na razne načine pomogla više od sto tisuća pojedinaca koji su zlostavljani u djetinjstvu. Kao osoba koja radi sa žrtvama, možete li reći koji su najveći problem s kojima se takve osobe susreću?

Problemi su brojni i značajni. Povjerenje je jedan od njih. Brojne žrtve nikad ne uspiju vratiti povjerenje. Mnogi među nama pate od smanjenog samopoštovanja, srama i krivnje. Drugi pribjegavaju samoozljeđivanju ili se polagano ubijaju drogama i alkoholom. Lista posljedica je duga i uznemirujuća, da ne govorim o troškovima za društvo.

Brojnim žrtvama svećenika zajedničko je da pričaju o traumama tek desetljećima nakon samih događaja.

Spomenuti faktori su razlog zašto mnogi teško razgovaraju o ovim odvratnim zločinima. Djeca nerijetko nemaju riječi da opišu što im se dogodilo. Podmukli i manipulativni zlostavljači im prijete. Sve je zapravo okrenuto protiv toga da djeca progovore. Nakon toga nastojimo zakopati sjećanja zato što je zlostavljač najčešće netko koga volimo ili ga se bojimo. Ili oboje.

Naknadna svjedočenja žrtava čest su razlog i u Hrvatskoj za osudu sredine i klera, koji ih optužuju za laganje i nevjerodostojnost. Vi ste također progovorili u četrdesetim godinama, desetljećima nakon svega što vam se dogodilo. Kako je na to reagirala vaša okolina?

Nitko nije sumnjao u moje riječi, što je bilo ohrabrujuće. Nisam se osjećao stigmatiziran ni na koji način. Jedan član obitelji samo mi je rekao: ‘Zašto sad to spominješ?’ Moj je odgovor: ako ne sad, kad bih trebao o tome pričati? Ti događaji obilježili su i nastavljaju obilježavati cijeli moj život. Istupajući u javnost, mi zapravo štitimo druge. Zlostavljanje se hrani tajnošću i zastrašivanjem. Kao što sam već rekao, isključen sam iz papinske komisije zbog traženja veće otvorenosti i transparentnosti. Crkva to nije željela.

Koji su, po vašem mišljenju, ključni razlozi za nepojmljive razmjere pedofilije u Katoličkoj crkvi?

Riječ je o instituciji kojom dominiraju muškarci i koja imperativno traži poslušnost i čednost, što je gotovo nemoguće nametnuti normalnim ljudima. Mnogi svećenici nisu u celibatu i jamče šutnju kad njihov ‘brat’ izda zvanje zlostavljajući djecu. Poput mnogih drugih institucija, i ova štiti sebe na štetu svih ostalih, ponajviše žrtava svojih kriminalaca. Kao što rekoh, Crkva nije sposobna uvoditi interne promjene po ovom pitanju. Samo bi vanjske inicijative mogle dovesti do nekih reformi.

Mediji su zabilježili da Irci nisu gajili oduševljenje zbog recentnog dolaska pape. Koliko se mijenja društveno-politički odnos prema Katoličkoj crkvi u zemlji koja je poznata po tradicionalnoj bliskosti s tom vjerskom institucijom?

Irska je metafora za crkveni sustav koji zlostavlja na globalnoj razini. Irski premijer bio je vrlo jasan kad je prošloga tjedna rekao papi da je današnja Irska drugačija od one koja je prihvaćala lekcije institucije koja je nadgledala i poticala takve razmjere kriminalnosti u njihovoj zemlji.

1/1