>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Pohod neonacističkih križara

Istraga je pokazala da je ubojstvo političara Waltera Lübckea bilo tek jedno u nizu tisuća atentata koje je planirala ekstremno desna organizacija Sjeverni križ. Taj slučaj je u fokus javnosti izbacio tezu da se Njemačka nikada nije do kraja obračunala s nacističkim naslijeđem, zbog čega ono svako malo izbije na površinu u formi terorističkog nasilja

Između ubojstva Waltera Lübckea, lokalnog političara u njemačkom gradu Kasselu, i događaja koji je do toga doveo prošle su gotovo četiri godine. To se može činiti kao predugo vrijeme za osvetu, ukoliko bi se radilo o ubojici koji je djelovao sam i iz osobnih motiva. No Lübckeovo ubojstvo, pokazala je kasnija istraga, bilo je tek jedno u nizu tisuća atentata koje je planirala ekstremno desna organizacija Nordkreuz (Sjeverni križ), jedna od mnogih takvih skupina čije postojanje u poslijeratnoj Njemačkoj praktički nikada nije prekinuto.

Walter Lübcke ubijen je početkom lipnja na terasi svoje kuće u mjestu Istha u saveznoj državi Hessen, gdje je deset godina radio kao CDU-ov predsjednik općine Kassel. Ubijen je pucnjima u glavu iz blizine, a dva tjedna kasnije policija je uhapsila 45-godišnjeg Stephana Ernsta, koji je ubojstvo priznao, te trojicu pomagača.

Desničari su imali pristup policijskim bazama iz kojih su izvukli podatke o 25.000 ljudi koji su u vrijeme izbjegličke krize sudjelovali u provođenju vladine politike, a naručili su i 200 vreća za tijela i živo vapno

Ernst je policiji rekao da je motiv ubojstva govor koji je Lübcke održao u listopadu 2015. godine, na vrhuncu izbjegličkog vala koji se događao u Njemačkoj. U to vrijeme lokalni političari redovito su održavali informativne sastanke s lokalnim stanovništvom u mjestima u kojima je bilo predviđeno otvaranje prihvatnih centara, pa je Lübcke takav sastanak organizirao u sklopu priprema za prihvat 700 izbjeglica u Lofheldenu. Prema kasnijim medijskim izvještajima, većina prisutnih građana nije imala većih primjedbi na ono što im je na sastanku rečeno, no lokalni ogranak islamofobnog pokreta Pediga, koji se u Kasselu zove Kagida, poslao je tamo svoje provokatore. Iznervirani Lübcke sastanak je završio rečenicom da su svi ‘dužni boriti se za prave vrijednosti, a oni kojima se to ne sviđa mogu napustiti zemlju jer svaki Nijemac ima tu slobodu’.

U danima koji su uslijedili Lübcke je dobio 350 e-mailova s porukama mržnje i prijetnjama smrću, a Akif Pirincci, njemačko-turski pisac koji se stavio u službu krajnje desnice, na nešto kasnijem obilježavanju godišnjice Pegide Lübckeovu rečenicu ‘pojasnio’ je dodatnom interpretacijom prema kojoj je je političar Nijemce poslao van iz zemlje ‘samo zato što više ne rade koncentracijski logori’.

Erika Steinbach, bivša članica konzervativnog krila CDU-a koja sada javno podržava krajnje desnu Alternativu za Njemačku (AfD), triput je svojim sljedbenicima na društvenim mrežama podijelila sporni isječak Lübckeovog govora, posljednji put u veljači ove godine. Desničarski portal PI News, koji Federalni ured za zaštitu ustavnog poretka (BfV) klasificira tek kao ‘kritičan prema islamu’ i stoga zaštićen slobodom govora, također je video neprestano prikazivao, pa još objavio adresu i telefonski broj Lübckeovog ureda. Političar je ubrzo postao simbol navodne globalističke urote za protjerivanje bjelačkog stanovništva i naseljavanje Njemačke fanatičnim muslimanima.

Nakon ubojstva Lübckea bivši glavni tajnik CDU-a Peter Tauber zbog izjava koje su prema njegovom mišljenju dovele do ubojstva poimence je prozvao nekoliko političara iz redova CDU-a i AfD-a te naveo i slučajeve gradonačelnika Kölna i Altene, koji su 2015., odnosno 2017. također preživjeli atentate. Gradonačelnica Kölna Henriette Reker ranjena je nožem zajedno s još nekoliko ljudi iz njezinog društva, dok je Andreas Hollstein preživio zahvaljujući intervenciji osoblja turskog restorana u kojemu je jeo. Atentator na Henriette Reker, 45-godišnjak koji je osuđen na 14 godina zatvora zbog pokušaja ubojstva, na suđenju je rekao da je ‘htio poslati poruku protiv izbjegličke politike’ federalne vlade.

Nekoliko tjedana nakon ubojstva Lübckea mediji su izvijestili da se političarima svakoga dana upute prosječno tri politički motivirane prijetnje, a otprilike u isto vrijeme njemački mediji objavili su i da su tamošnji istražni organi otkrili kako su ekstremisti okupljeni u Nordkreuzu imali listu za odstrel političara iz CDU-a, socijaldemokrata, zelenih i Ljevice. Desničari su imali pristup policijskim kompjutorima iz kojih su izvukli podatke o čak 25.000 ljudi koji su u vrijeme izbjegličke krize aktivno sudjelovali u provođenju vladine politike, a naručili su i 200 vreća za tijela i živo vapno, kojim se ubrzava proces raspadanja. Članovi Nordkreuza, organizacije koju su represivne institucije sve donedavno klasificirale kao survivalistički pokret koji se priprema za kolaps postojećeg društvenog poretka, sada se istražuju i zbog posjedovanja 10.000 metaka i automatskog oružja dugog i kratkog dometa. Unatoč tome što državno odvjetništvo od 2017. nadzire ovu skupinu, u izvještaju BfV-a za prošlu godinu Nordkreuz se uopće ne spominje. Mediji nagađaju da bi razlog tome mogla biti saznanja da organizacija svoje ljude ima u vojsci i policiji te da je upravo preko njih i došla do osobnih podataka lokalnih političara.

Ovaj slučaj ponovno je u fokus javnosti izbacio tezu da se Njemačka nikada nije do kraja obračunala s nacističkim naslijeđem, zbog čega to naslijeđe kontinuirano živi u podzemlju i svako malo izbije na površinu u formi terorističkog nasilja koje se, međutim, sustavno ignorira ili podcjenjuje, prema većini interpretacija ne samo zbog objektivnih organizacijskih problema represivnog sustava, već i zbog institucionaliziranog rasizma koji je u njemu rasprostranjen.

Jedan od najeklatantnijih primjera takvih sustavnih propusta sa smrtnim posljedicama događao se tijekom 2000-ih godina, kada je neonacistička organizacija Nacionalsocijalističko podzemlje (NSU) u razdoblju od sedam godina u različitim gradovima ubila desetero ljudi. Osim jedne policajke, sve žrtve bile su imigrantskog porijekla, najviše turskog, a u pauzama između ubojstava teroristi su pljačkali banke kako bi financirali atentate. U studenome 2011. dvojica pripadnika NSU-a zapalila su se u kombiju kojim su nakon pljačke bježala od policije, a jedina preživjela od troje izvršitelja, Beate Zschäpe, u srpnju prošle godine osuđena je na doživotni zatvor.

Iako je bilo evidentno da sve slučajeve povezuje etnička pripadnost žrtava, nadležne institucije ni u jednom trenutku nisu objedinile istrage. U vrijeme kada su se događala, ubojstva su tretirana kao organizirani kriminal, odnosno obračuni zavađenih turskih mafija, iako su svjedoci tvrdili da su ubojice bijelci, nije se u obzir uzimala mogućnost da je motiv rasistički, a policija je u više slučajeva članove obitelji prisiljavala da priznaju netočne policijske pretpostavke, nakon čega bi njihovo odbijanje pripisivali ‘zavjetu šutnje’ inherentnom njihovoj ‘kulturi’.

Terorističko nasilje u Njemačkoj se prema većini interpretacija sustavno ignorira i to zbog organizacijskih problema represivnog sustava te institucionaliziranog rasizma koji je u njemu rasprostranjen

U siječnju 2007. godine, kada je i zadnje ubojstvo već bilo izvršeno, u Državnom uredu za kriminalistička istraživanja Baden-Württemberga napisali su da je ‘s obzirom na to da se ubijanje ljudskih bića u našem kulturnom prostoru smatra tabuom, sigurno za pretpostaviti da je počinitelj, u smislu njegovog okvira ponašanja, lociran daleko izvan domaćeg sustava vrijednosti i normi’.

Danas se smatra da je upravo nevoljkost policije i tužilaštva dovela do toga da je broj žrtava bio veći nego što bi bio da se istraga vodila drugačije, kao i do toga da je Njemačkom 13 godina nesmetano harala desničarska teroristička organizacija. Zbog toga se obiteljima žrtava 2012. javno ispričala kancelarka Angela Merkel, a provedena je i parlamentarna istraga koja je rezultirala izvještajem dugačkim 1300 stranica u kojemu se, međutim, ne problematizira rasprostranjenost rasizma u represivnim institucijama, niti je zbog propusta procesuiran ijedan državni službenik.

Štoviše, da u tim institucijama i dalje operiraju pristaše ekstremno desne ideologije pokazalo se i u prosincu prošle godine, kada je frankfurtska policija otkrila postojanje grupnog chata na kojemu se redovito dijelila nacistička ikonografija. Otkriveno je i da je jedan od članova te grupe slao faksove odvjetnicima obitelji žrtava NSU-ovih ubojstava, primjerice prijetnju jednoj odvjetnici da će joj kći biti ‘zaklana’. Istraga je pokazala, ali tek mjesecima kasnije, da su sporni faksovi poslani s kompjutera frankfurtske policije te da je šestero tamošnjih službenika, svih odreda uzornih policajaca, sudjelovalo u pronacističkoj chat grupi.

Donekle slično pristupilo se i napadima na izbjegličke centre i lokalne političare koje je tijekom 2015. godine provodila Grupa Freital. Naime, prije nego što ga je preuzeo federalni državni odvjetnik, saska tužiteljica slučaj je namjeravala procesuirati na najnižem sudu umjesto kao politički motiviran zločin. Samo zahvaljujući intervenciji federalnog tužiteljstva, lani je osmero pripadnika ove skupine osuđeno na zatvorske kazne zbog rasistički motiviranog terorizma, a istraga je pokazala i da je jedan policajac članovima grupe dojavljivao kada će se i gdje vršiti pretresi.

Prošle godine skandal je izazvao i bivši šef BfV-a Hans-Georg Maaßen, kada je desničarko nasilje protiv imigranata u Chemnitzu pokušao relativizirati izjavama kako on ‘dijeli skepticizam’ u vezi teze da su počinitelji desni ekstremisti, pa čak i da su videosnimke koje to dokazuju manipulirane. Maaßen je na koncu smijenjen na inzistiranje SPD-a, ali ga je u svom uredu kao savjetnika zbrinuo ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer.

Sad već mitski debakl pristupa njemačkog pravosuđa desničarskom terorizmu predstavlja pak slučaj napada na lokaciju Oktoberfesta u Münchenu 1980. godine. Iako se radi o 40 godina starom zločinu u kojemu je uslijed eksplozije bombe u kanti za smeće ubijeno 13, a ranjeno 219 ljudi, istraga o njemu po drugi je put bila otvorena 2014. godine, kao reakcija na pojačan interes javnosti za desničarski ekstremizam nakon ubojstava koje je izvršio NSU. Prva istraga zatvorena je, naime, samo dvije godine nakon napada, zaključkom da je student Gundolf Köhler djelovao sam, iako su postojale brojne indicije da je povezan s kasnije zabranjenom neonacističkom organizacijom Wehrsportgruppe Hoffmann, a još ranije, tijekom 1960-ih i s omladinskom desničarskom organizacijom BHJ. Ključni svjedok Frank Lauterjung umro je od srčanog udara dvije godine nakon napada bez da su prije toga ispitani njegovi navodi koji su ukazivali na to da je na poprištu bilo još potencijalnih počinitelja, kao i oni da je i on sam bio pripadnik ekstremne desnice.

Materijalni dokazi uništeni su 1997. pa nije bilo moguće bilo što novo utvrditi DNK analizom, a njemački zakoni sve do 2017. u potpunosti su branili pristup podacima BfV-a odvjetnicima, novinarima, pa čak i parlamentarnim zastupnicima. Iako je iznova pregledano pola milijuna dokumenata i ispitano gotovo tisuću svjedoka, u svibnju ove godine najavljeno je da će i ponovljena istraga uskoro biti zatvorena jer nije dovela ni do kakvih novih otkrića.

1/3