Mozak Hrvata želi da se bratski asimiliraju u istosti Hrvati i Srbi, ali im, nama Hrvatima, srce to ne da. S koliko samo i htijenja i tlapnje redovitom kondicijom prisvajanja nastojimo "nostrificirati" ličkog Srbina pravoslavca, Nikolu Teslu, čiji smo obraz iskovali na vlastitom novčiću eura. Nekako stidljivo – al' ipak! – kompozitora Josifa Runjanina, makar je već kršćanski kršten, kanimo iz pravoslavne vode blagoslovne privesti do pred batišterij katolički, iako neslučajnim lukavstvom rado prešućujemo njegove note nad hrvatskom himnom, Mihanovićevom "Horvatskom domovinom" iliti "Lijepom našom".
Eno, i Novak Đoković najmanje je Srbin – mati njegova Hrvatica je iz Vinkovaca, a ćale Crnogorac iz Jasenova Polja nedaleko od Nikšića – premda je on tenisku povijest svijeta stubokom pretumbao kao deklarirani, identificirani, preparirani ili kako već god hoćete – Srbin. Gorana Ivaniševića dugo je imao za svojega trenera, ali – barem zasad! – nije došlo do pokušaja Đoletove naturalizacije s ove bande Dunava.
Ali, zato smo na primjeru života i djela Petra Preradovića sve učinili ne bismo li ga desrbizirali i raspravoslavizirali, injektiravši ga istodobno i u povijest hrvatskih vojnika i u registar domaće nam književnosti. Nije nas pritom spriječila njegova snažna pripadnost jugoslavenstvu i protežiranost jugo(pan)slavizma zamjetna podjednako direktno u njegovom pjesništvu (s dedikacijama Josipu Jurju Strossmayeru, Jugoslavenčini, rekli bi "pravovjerni"), kao i u studijskim jezičnim raspravama.
Ima Preradović i ekumensku pjesmu "Hrvat ili Srbin", podnaslovljenu s "Nekom prijatelju", čiji zaključni distih glasi: "A u cijelom svijetu neka spomen bude,/ Da su do dva brata bili dvije lude"
Pa kad je već i prekoviše razloga koji okupljaju oko iste vatre naša dva plemena, hrvatsko i srpsko, zajedničkost mira te vrste i više je nego prirodna i logična. Tako da u miru možemo proslaviti 130. obljetnicu postavljanja spomenika Preradoviću u Zagrebu, kad je rad Ivana Rendića 23. svibnja 1895. bio svečano otkriven na današnjem Cvjetnom trgu, odnosno Trgu Petra Preradovića, uz bok Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg i tik do vladičanskog dvora Mitropolije zagrebačko-ljubljanske Srpske pravoslavne crkve.
Izmodelirao je onako divno Ivan Rendić (iako rođen u Imotskom, on je po ocu i majci moj Bračanin, koji je i pokopan u Supetru!) Preradovićevu statuu, ali i onu Andrije Kačića Miošića na početku Mesničke ulice u Zagrebu, takoreći na Ilici. Da, Rendić je prethodno bio izradio i grobnicu za Preradovića, u koju je pjesnik položen 1879. godine nakon što su iz Beča njegovi posmrtni ostaci preneseni među arkade zagrebačkoga Mirogoja. O tome je, potkraj svojega života zabilježio noticu i August Šenoa.
Kad je 19. ožujka 1818. Preradović bio rođen u Grabovnici pokraj Bjelovara, bio je kršten u pravoslavnoj crkvi. Školujući se na Vojničkoj akademiji u Bečkom Novom Mestu, pod utjecajem češkog nastavnika Tomaša Buriana razgorio se u njemu slavenski duh, pa je svoje prve pjesme stao pisati na njemačkom jeziku. Prelazi na katoličanstvo kako bi napredovao u vojnoj hijerarhiji, te stoga puno putuje, od Milana i Cremone do Zadra i Pančeva… Ivan Kukuljević Sakcinski pridonijet će da Preradović ponovno počne učiti svoj "ilirski" jezik koji je u međuvremenu gotovo posve zaboravio.
Grmio je Preradović u svojim glorioznim stihovima glasom kantora čije riječi nisu samo podatne da ih se i ritmički skladno pjeva, već ih se može budničarski vikati na trgovima, forumima i agorama. Pa već u prvoj pjesmi "Zora puca", koju je napisao za Antu Kuzmanića i njegov utjecajni list Zora Dalmatinska (1844.) iz Zadra – u njezinom zaraznom lajtmotivu "Zora puca, bit će dana" – čujemo odjek proglasa za jezičnu bitku koju je zadarski jezični kružok vodio kontra ideji Ljudevita Gaja u Zagrebu.
A naročito će to bit očito u versima ispjevanim zanosnim romantičarskim nagnućem:
O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom tvom i mojem!
O preslatkom glasu onom
U kome te mile majke
Usnivahu slatke bajke,
Koga šaptom i romonom
Duši ti se svijest probudi,
Te ti spozna i uvidje
Da ti bolje nije nigdje
Do na tvoje majke grudih!
(…)
Ljubi si ga, rode, iznad svega,
U njem živi, umiraj za njega!
Prije malo vremena, ne tako davno, kad je tijekom 2023. godine u našem društvu kisnulo htijenje za proglašavanjem Zakona o hrvatskom jeziku, kao jedan od jačih kvasaca pri toj kulturološkoj fermentaciji nije bila lingvistička datost i argumenti koje jezična struka ima u svom portfelju kao i svaka ina branša, nego je u javnim raspravama prevladala nacionalistička ideologija jezične endemičnosti. Hrvatske jezične endemičnosti, koja je imala satrti i zatrti svaku sličnost govorenja što je toliko prirodno imanentna Hrvatima i Srbima. Cilj brojnih disputa i raspri bio je "locirati, identificirati, uhititi, transferirati" svaku iole zajedničku stavku u jeziku kojim govore i pišu i jedni i drugi.
Govore i pišu u više varijanata: i ekavskoj i ijekavskoj u usmenom, i na latinici i na ćirilici u pismenom obliku. Jednima, Srbima, ćirilica je tradicionalno pismo, a drugima, Hrvatima, ona je povijesno pismo, usto i najstarije, samo što kanonade i puškaranja na tu temu traju dulje, njeguju se i dalje, i stvaraju se pretpostavke da plam tog ognja nikada ni ne utrne. I, kao jedan od zvučnijih artefakata u saborskoj i političkoj areni, od strane vladajuće desnice uzimalo se ime Petra Preradovića i deklamiralo stihovlje u kojem on romantičarski poje o hrvatskom jeziku.
Uzeli su ga, Petra Preradovića, u svoja usta samozvani saborski lingvisti i protagonisti salonske snobovštine, opijeni petparačkim (ne)znanjem i slatkorječivim stihovima, ni ne znajući u kolikoj je mjeri on bio personifikacija kulture i ereditadi daleko iznad domašaja jeftine prigodničarske desničarske trgovine na sniženju. U svojoj blaženoj gluposti naši nacionalisti ne mogu opaziti sasvim slobodarske i panslavističke obzore Preradovićeve misli – na tragu tog tipa univerzalnosti jednoga Jurja Križanića – čija je duhovnost prelazila i ondašnje granice, a nekmoli današnje.
Ne znaju ti sabornici i intelektualci nahvao, po Marinu Držiću, da je Preradović bio nazbilj jezičar, da je spoznao što je to "jezična djelatnost", kako nas danas uči lingvist Ferdinand de Saussure. Bi li uzimali ime Preradovićevo na usne, ti naši antibarbarusi, da su znali i za ovu njegovu rečenicu: "Jezik južnoslavski govori se s malom razlikom u čistoći, kako ga i sadašnje knjige pišu, od Adrijanskog do Crnog mora na prostoru 6000 m2 od skoro 13 miliona stanovnika". I to je naš rapsod objavio u zadarskom listu, onoga istoga godišta kad i pjesmu "Zora puca". Slučajno ili ne, upravo te 1844. godine dubrovački pjesnik Matija Ban prvi je put upotrijebio novoskovanu riječ – Jugoslavija…
A i imenjak Preradovićev, Petar I. Petrović Njegoš, fino zapisa: "Lipo, ljepo, lepo, lijepo… listići su jednog cvijeta." Pa je jošte pridodao: "Spojeni kao duša i tijelo, jedan narod i duh, jedni bez drugih ne možemo ni živjeti ni umrijeti, i zato ih – bosanske, hercegovačke i srpske sinove, braću sokolove Dalmatince i hrabre Hrvate – u srcu ne razlikujemo od Crnogoraca." I, upravo ove prve riječi s metaforom cvijeta, i jest istinska eflorescencija ideje Zakona o hrvatskom jeziku po kojemu su ravnopravni svi idiomi ča-kaj-što unutar kojih je, jasno, i "lipo, ljepo, lepo, lijepo"…
Ima Preradović i ekumensku pjesmu "Hrvat ili Srbin", podnaslovljenu s "Nekom prijatelju", čiji zaključni distih glasi: "A u cijelom svijetu neka spomen bude,/ Da su do dva brata bili dvije lude".
U svoje doba Preradović slavljen je i čašćen kao jedan od najodličnijih pjesnika svoje generacije. Bilo je to još uvijek vrijeme kad su tradicijski okviri metra i rime, junaštva i romantičnosti vijorili visoko u očima svojih čitateljskih adresata. Čovjek koji je svoj materinski zaboravio u svojem alternativnom zavičaju eda bi ga opet naučio, i doma i u tuđini, svojim je pojem davao obola i samom sebi, odnosno onom zapećku osobne intime u kojem je, savladavši opet jezik majčinoga mlijeka, pjesnik bio nanovo rođen. I, kao da je svako jutro i svaku večer, umjesto nekog psalma u časoslovu, Preradović deklamirao sebi u brkove i bradu:
Bože mili, kud sam zašo!
Noć ne stigla u tuđinju,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svud gô kamen noge gaze,
Trudne noge po pustinju!
