Poeziju će svi pisati, prorokovao je davno Branko Miljković, ali čini se da danas svi pišu slikovnice. Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić, Zoran Ferić i Miro Gavran, Ante Tomić i Boris Dežulović, Želimir Periš i Marko Pogačar, Igor Rajki i Roman Simić: neobično dug je niz "ozbiljnih" spisateljica i pisaca koji su kroz prošlih desetak godina najednom odlučili objaviti ilustrirane knjižice za djecu. I ne samo spisateljica i pisaca: svoje prve slikovnice izdali su Damir Urban i Baby Lasagna, Vojko V. i Mirela Holy, Jelena Veljača i Slavko Sobin... To, naravno, ne može biti slučajno.
U Miljkovićevo doba poeziju možda nisu svi pisali, ali su je barem skoro svi čitali: stihove su recitirali neki inženjeri, pravnici, matematičarke i ekonomisti, čitava ta jugoslavenska srednja klasa propupala iz socijalizma i uvjerenja da je književnost nešto važno, a poezija je vrhunac književnosti. Početkom devedesetih, reći će vam svaki stručni priručnik, pod teretom ratne stvarnosti zavladali su domaćom literaturom dokumentaristički žanrovi: dnevnici, amaterska memoaristika, izvještaji s fronta.
Deceniju kasnije, na prijelomu stoljeća, dok je Hrvatska optimistično hvatala korak sa Zapadom, uzdigao se roman, kralj svih žanrova: ujedno i najreprezentativniji žanr kapitalističkih društava. Ali ako književni žanrovi zaista odgovaraju stvarnosti koja književnost okružuje, što nam o našoj današnjoj stvarnosti govori procvat onog najšarenijeg i najinfantilnijeg među žanrovima? I čemu, uostalom, ovaj uvod?
Isključivo zato što je ovih dana, u svoj toj hiperprodukciji slikovnica za djecu, izišla jedna koja je od ostalih važnija. Snažna kao dobra poezija, čvršća od tereta stvarnosti, velika kao veliki romani: zove se "Djeca s igrališta Madine Hussiny", napisala ju je Olja Savičević Ivančević, a crtežima razigrala Ena Jurov. Priča o malenoj Madini Hussiny pritom je poznata. Pripovijeda se najčešće suhim faktima. Djevojčica od pet, najviše šest godina, kuštrave kose i krupnih crnih očiju, bježala je s majkom i petero braće i sestara iz Afganistana prema Evropi.
Priča je, kažem, poznata, pripovijeda se suhim faktima. Ali kako je ispričati nekome tko danas ima isto onoliko godina koliko je u noći s 27. na 28. novembra imala afganistanska djevojčica? Olja Savičević Ivančević i Ena Jurov čine to maestralno
Migrantskim rutama, pod šatorima, preko brojnih granica, bugarskih i srpskih izbjegličkih kampova, u noći 27. novembra 2017. godine porodica je stigla u Hrvatsku. Ušli su ilegalnim prijelazom, drukčije nisu mogli. Kada ih je presrela policija, majka je zatražila azil za djecu i sebe: zaštitu koju garantira međunarodno pravo.
Hrvatska ih je policija međutim potjerala natrag putem kojim su došli. Noć s 27. na 28. novembra bila je hladna. Temperature su padale ispod nule. Obitelj je koračala niz željezničke tračnice. Vlak iz smjera Šida čuli su prekasno. Djevojčica nemoguće krupnih, crnih očiju ubijena je negdje kod hrvatsko-srpske granice.
Godine nakon toga prošle su u uzaludnim pokušajima da se pred hrvatskim sudovima istjera pravda, sve dok Evropski sud za ljudska prava nije pravomoćno presudio da je Republika Hrvatska kriva za smrt djeteta, da je nečovječno postupala prema njoj, prema njenoj braći i sestrama, da je cijelu obitelj protuzakonito lišila slobode, da je dio obitelji zatim kolektivno protjerala i da im je nakon svega onemogućavala pristup odvjetnici, pokušavajući spriječiti da slučaj dođe do Strasbourga. Dulje od tri godine nakon konačne presude nitko u Hrvatskoj nije kažnjen niti je snosio bilo kakve posljedice. Madina sada živi u doživotnoj boli svoje porodice.
Priča je, kažem, poznata, pripovijeda se suhim faktima. Ali kako je ispričati nekome tko danas ima isto onoliko godina koliko je u noći s 27. na 28. novembra imala afganistanska djevojčica? Olja Savičević Ivančević i Ena Jurov čine to maestralno. Nije im ovo, uostalom, prvi projekt za djecu. Iako Savičević Ivančević bolje znamo po knjigama "za velike", po zbirkama pjesama "Kućna pravila" i "Divlje i tvoje", po romanima "Adio kauboju" i "Pjevač u noći", "Djeca s igrališta Madine Hussiny" njena je već šesta slikovnica.
Iako su stripovi, plakati i onaj nogometni mural u Kranjčevićevoj ulici nešto poznatiji aktivističkoj i pankerskoj publici, Ena Jurov je još prije par godina nacrtala kraći strip posvećen Madini, u sklopu projekta Centra za mirovne studije i Inicijative za podršku izbjeglicama "Dobrodošli!". Stih njihove zajedničke slikovnice jednostavan je i potresan, crtež prepoznatljivo zaigran, čak i onda kada komemorira konture praznog igrališta, pustog od nedočekanih dječjih koraka. "Nekoga donese avantura, nekoga posao, nekoga rat", otvara se priča, "oduvijek ljudi traže dom, danas il' davno prije..."
Likovi Ene Jurov pritom govore isto: sva su djeca na njenim crtežima posebna i različita, ali sva su i neobično slična. Poneki stih, efektan i lak, zaustavi dah: "I pitali smo mamu, kako je moguće / kraj tolikih kuća bez ljudi, da postoje ljudi bez kuće?" Poneki kadar traži da ga se dulje gleda: onaj u kojem mama vodi Madinu za ruku, recimo, dok koračaju izbjegličkim stazama, a djevojčica se osvrće na drugu stranu.
Možda iz puke dječje radoznalosti, možda zbog straha kakav djeca ne bi smjela osjećati. Kraj je didaktičan, takav i treba biti: pouka o prihvaćanju i o jednakosti. Stranicu za stranicom raste tako utisak da se o životu i smrti malene Madine ni ne može reći ništa dostojanstvenije, primjerenije ni točnije nego što to umiju reći dječje slikovnice. Ako je hiperprodukcija ilustriranih knjižica za djecu u Hrvatskoj kroz prošlih desetak godina vodila prema ovome, vrijedilo je.
Naravno, takvog utiska ne bi bilo da baš ovakvu slikovnicu nisu stvorile baš ove autorice. Za razliku od prethodnog, kraćeg stripa Ene Jurov, sama smrt djeteta na tračnicama u njoj nije prikazana. Tek kratki stih: "Ali Madina došla nije." Čitateljicama i čitaocima koji danas imaju isto onoliko godina koliko je u noći s 27. na 28. novembra imala afganistanska djevojčica nešto će više zato reći pogovor Marijane Hameršak: kako je njihova vršnjakinja zapravo završila, ali i kako je nastala sama slikovnica.
Zamišljena je, naime, u sklopu šire inicijative da se dječje igralište u zagrebačkom parku Ribnjak službeno nazove Madininim imenom. Još ranije, inače, postojala je i ideja da se tako preimenuje sam Trg Republike Hrvatske, nekadašnji Trg maršala Tita. Bila bi to velika gesta, znak humanosti i solidarnosti jednog grada, poruka dobrodošlice, a ujedno i kraj ideoloških sukoba koji su se vodili oko bivšeg Titovog trga.
Bila je to – ukratko – ideja koja je morala propasti. Inicijativa za imenovanje dječjeg igrališta daleko je skromnija, pa se možda i ostvari. Dok to čekamo, malena Madina živi u doživotnoj boli svoje porodice, a otprije nekoliko dana i na igralištu koje su joj maštom izgradile dvije nove drugarice. Darujte Madininim vršnjacima i vršnjakinjima ovu slikovnicu. Jer "sloboda živi na igralištu, / tamo gdje nema straže".
