>

novosti logo

Prekinimo spiralu mržnje

U Mokrom Polju kraj Knina održano sjećanje na devetoro civilnih žrtava Oluje: Među nekoliko desetina okupljenih bile su i porodice žrtava. Iako nerado pričaju o bolnim uspomenama koje ih vežu za ovaj datum, svakodnevno se sjećaju onih bez kojih žive više od dvije decenije nakon rata

Dan uoči obilježavanja 23. godišnjice Oluje, u Mokrom Polju nedaleko Knina, služen je parastos za ratne žrtve u ovom selu. Ubojstva devetoro civila u Mokrom Polju započela su 6. kolovoza tokom akcije ‘Oluja’ i nastavila se nakon završetka vojnih djelovanja. Zločini do danas nisu procesuirani.

Prije samog parastosa, koji su u hramu Sv. apostola Luke služili oci srpske pravoslavne crkve Eparhije dalmatinske, održana je sjednica Vijeća srpske nacionalne manjine Šibensko-kninske županije, na kojoj je, nakon minute šutnje za sve ratne žrtve, pročitana i 11. izjava sjećanja koju je izdalo Srpsko narodno vijeće iz Zagreba.

- Na današnji dan svi se sjećamo događaja od prije 23 godine kada je srpski narod bio primoran da ode sa svojih ognjišta. Mislim da je nakon 23 godine konačno došlo vrijeme da se pronađu i kazne počinitelji zločina, ali uzevši u obzir sadašnje ponašanje predstavnika vlasti prema srpskoj zajednici, teško je reći da li to možemo očekivati u skorijoj budućnosti. Sjetimo se samo Varivoda i Gošića za koje su počinitelji pronađeni, a optužnica poništena iz formalnih razloga. Pronalaskom počinitelja zločina, pronašli bi se nalogodavci, a oni su bili još veći krivci. Kažnjavanjem zločina s obje strane bez iznimaka, konačno bi se vratio mir na ove prostore - kaže Borislav Šarić, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Šibensko - kninske županije.

Nakon služenja parastosa za postradale u ‘Oluji’, položene su ruže ispred spomen ploče postavljene za devet ubijenih Mokropoljaca, a prisutnima se obratila Aneta Lalić ispred Srpskog narodnog vijeća.

- Zločini nisu bili slučajni, o njima se još danas šuti vrlo sustavno i vrlo istrajno - rekla je Lalić. Porodicama žrtava i prisutnima na komemoraciji, obratio se saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević, ustvrdivši da je komemoracija u Mokrom Polju izraz potrebe da se na miran i dostojanstven način obilježi stradanje srpskog naroda za vrijeme Oluje, ali također i svih žrtava stradalih u periodu od 1991. do 1995. godine.

- Nije lako naći riječi za opis osjećaja tuge kada se sjetimo egzodusa, kilometarskih kolona, ljudi u tim kolonama, njihovih strahova šta ih čeka i hoće li preživjeti. Teško je bolno prisjećanje na one koji su ostali, a pogotovo na one koji su ubijeni na svom rodnom pragu. Oni su bili krivi samo zato što su ostali - rekao je Milošević. On je s ovog mjesta poslao tri poruke.

- Prva poruka je da pamtimo svoje žrtve, ali da prihvatimo i priznamo žrtve drugih. Nama je pamtiti lako jer su nam sjećanja svježa i moramo se okupljati da ona ne izblijede. Druga poruka je da ostanemo na ovim područjima društveno, ekonomski i politički. Da se čuje naša pjesma, da radimo u ovoj zemlji u kojoj postojimo stoljećima i koju su nam ostavili naši djedovi. Čak i oni koji ovdje ne žive, imaju svoje korijene ovdje. Ovo je i njihova zemlja, naša država. Moramo se boriti protiv nepravde, diskriminacije, poniženja i ne smijemo pognuti glavu jer se ne borimo samo za sebe već za čitavo društvo kojeg smo dio. I treća poruka bi bila da svako od nas, svojim doprinosom gradi društvo mira, tolerancije i dijaloga. Da se najzad prekine spirala mržnje kako se zločini koji su se dogodili na ovom mjestu, pa i u proteklim ratovima, više ne bi ponavljali - zaključio je Milošević.

Među nekoliko desetina okupljenih u Mokrom Polju, bile su i porodice žrtava. Iako nerado pričaju o bolnim uspomenama koje ih vežu za ovaj datum, svakodnevno se sjećaju onih bez kojih žive više od dvije decenije nakon rata.

Jovanka Babić živi sa sjećanjima na ono što se dogodilo u njenoj kući drugog dana nakon Oluje, kad joj je ubijena teško pokretna svekrva.

- Ni nakon ovoliko godina zločinci nisu pronađeni. Znamo da je tu bila vojska, da su tada svi ljudi koji su ostali, bili ubijeni i njihova tijela spaljena, ali ni na koga ne možemo pokazati prstom. Bile su to nevine žrtve, većinom žene koje su vjerovale da kao civili nisu ni za šta krive. I danas postoji svjedok koji je bio prisutan kad je vojska ušla u dvorište i kada su pucali, koji je čuo jednog od stradalih kako je vikao :’Čovječe, šta uradi, ubi ženu nevinu’. To je pokazatelj da su zločine činili pojedinci, a te pojedince treba osuditi za to što su radili - zaključuje Jovanka.

Mirjana Bjedov u ‘Oluji’ je izgubila supruga Dražena. On je kao vojnik poginuo na Dinari, vjerujući da brani svoj dom, porodicu i tada osmomjesečnu kćerkicu. Njegovo tijelo nađeno je deset godina kasnije i nakon identifikacije u Banjaluci, sahranjeno je u porodičnoj grobnici u Novoj Pazovi.

- Nakon desetogodišnje potrage za njegovim ostacima, još godinu dana smo čekali rezultate DNK analize koja je rađena u Londonu kako bi ga sahranili i konačno znali gdje počiva. Uz njega, tada, identifikovana su još njih trojica poginulih. Godine su prošle, ali bol ostaje. Moja kćer sada je odrasla osoba, ali oca joj nitko ne može zamijeniti. Spokojna sam što za razliku od drugih, znam gdje je sahranjen i što moje dijete zna gdje da zapali svijeću za oca - kroz jecaje izgovara Mirjana.

Danas su joj, kaže, osjećanja pomiješana. Voli doći u selo u kojem su se rodili ona, njen suprug i kćer, ali joj je još teže kad zamisli kakav je život baš u tom selu moglo imati njeno dijete da je raslo uz svog oca. Dvije godine nakon rata, pratila je svaku razmjenu zarobljenika nadajući se da je i njen Dražen među njima.

1/7