>

novosti logo

Kultura Kultura

Preporuke: Glazba

Pet odličnih elektroničkih, rep i hip-hop albuma iz ovogodišnje produkcije izabrao je etablirani glazbeni kritičar mlađe generacije

Raime: Tooth (Blackest Ever Black, 2016.)

Drugi album britanskog dua Raime nastavlja tamo gdje je stao briljantni prvijenac ‘Quarter Turns Over a Living Line’ (2012.), još jednom gradeći atmosferu svojevrsnog metafizičkog horora kroz niz repeticija temeljenih podjednako na gitarističkim i elektronskim glazbenim tradicijama. ‘Tooth’ je monolitna cjelina sastavljena od osam pjesama koje podjednako duguju ranom drum’n’bassu iz devedesetih i ‘špicastoj’ tradiciji post-punka i noise rocka. Ritmovi su tromi, ali iznimno precizni. Svaki udarac bas bubnja odzvanja poput čekića u zgradi spremnoj za rušenje, a svaki udarac doboša reže uši i predstavlja novu simulaciju napada panike. Preko te minimalne, ali čvrste, basom obogaćene ritmičke podloge nižu se dislocirani zvukovi i ogoljene gitarističke dionice, često podvrgnute efektima koji namjerno izvrću osjećaj prostora i vremena. Lišavajući slušatelja utjehe ljudskog glasa, Raime ga prepuštaju na nemilost hladne mehanizirane logike urbanog okruženja. Premda na ‘Toothu’ nema ništa što bi se moglo protumačiti implicitno političkim, njegova atmosfera djeluje kao stvorena za ‘kraj vremena’, vječno prijeteći posvemašnji krah koji nikada ne dolazi, ali samo postojanje naslućuje da je uvijek tu negdje.

Ka: Honor Killed the Samurai (Iron Works, 2016.)

Njujorški reper Ka s godinama je stvorio specifičan izričaj miljama daleko od bilo kakvih trendova suvremenog hip-hopa. ‘Honor Killed the Samurai’ njegov je četvrti samostalni album melankoličnih uličnih meditacija poslaganih preko neobično suzdržanih, delikatnih glazbenih podloga. Jednako crpeći iz samurajskih opsesija Wu-Tang Clana i nadrealnog minimalizma ranih filmova Jima Jarmuscha, Ka stvara svijet koji je istodobno sirov i snolik, a njegove opservacije isporučene dubokim monotonim glasom na rubu spoken worda balansiraju između dokumentarizma i zen mudrosti. Ironično je stoga da se samozatajni Ka (pravim imenom Kaseem Ryan) nedavno našao na meti desno orijentiranog ‘New York Posta’ zbog ‘promoviranja antipolicijskih stavova’, što je po njima nedopustivo za pripadnika njujorških vatrogasaca (Ka je u svakodnevnom životu kapetan u NYFD-u). Nazvati album kao što je ‘Honor Killed the Samurai’ promoviranjem nasilja može samo potpuno neupućena ili pak posve zlobna osoba, jer ako su stihovi poput I need money, not to bling, self-boast or greed reasons/ but to bring health to the most diseased regions/ In God We Trust could bring silver lining to ill environment/ I’m finding if you really grindin’, that’s the real assignment glorifikacija gangsterskog života, onda se bilo što u hip-hop formi može opisati kao takvo. Naravno, sasvim je jasno da je Ka u ovom slučaju samo žrtva manipulacija napetim međurasnim odnosima u SAD-u, no u potrazi za senzacionalističkom pričom morali su ipak naći neku žovijalniju metu, jer je ovo kao da se žalite da prosječan film Woodyja Allena ima šala na temu probavnih tegoba.

Gaika: Security (Mixpak, 2016.)

Mladi londonski producent i reper Gaika na svom drugom mixtapeu ‘Security’ uspješno povezuje mnogobrojne i raznolike zvukove afričke dijaspore u cjelinu koja istodobno plijeni paranoidnim mrakom i dislociranom seksualnošću. Sazdan na ostavštini dancehalla, grimea, trip-hopa i cijepljen suvremenim utjecajima poput trapa, ‘Security’ nagovještava mogućnost velike karijere. Preko basovima zaglušenih podloga Gaika i niz vokalnih gostiju izvode svojevrsni autoegzorcizam pretvarajući naglaske, vokalne manirizme i zvukovne tretmane u apstraktne svjedoke lokacija i događaja. Usudio bi se čak ustvrditi da još od Trickyjevog ‘Maxinquayea’ nije bilo ostvarenja koje je ovako uspješno spojilo tjeskobu i erotičnost, no za razliku od spomenutog autora, Gaika nije glas kraja nego početka milenija. Razlika je suptilna, ali ipak vidljiva u samoj atmosferi pjesama. Dok je Tricky zvučao kao samouvjereni nesuđeni prorok zamišljenog kraja koji nije došao, Gaika zvuči kao glas izgubljen u megalopolisu, osuđen na vječnu čežnju koju obećava ispuniti beskrajan niz jedinica i nula formiranih u nagovještaje ljudskih formi.

Open Mike Eagle & Paul White: Hella Personal Film Festival (Mello Music Group, 2016.)

Premda je Open Mike Eagle daleko od prvog repera koji se koncentrirao na introspektivna stanja, ‘Hella Personal Film Festival’ ipak predstavlja rijetko osoban pristup formi. Birajući za suradnika nadarenog britanskog producenta Paula Whitea koji kreira niz poletnih, na samplovima baziranih instrumentala, Open Mike stvara gorko-slatki opus koji se bavi nizom tema, od duboko osobnih do širih društvenih poput rase i medija. Naslovi pjesama poput ‘Smiling (Quirky Race Doc)’ i ‘A Short About A Guy That Dies Every Night’ naslućuju koncept ocrtan u nazivu albuma. Potonja pjesma sa stihovima poput I’m hoping one day that my carcass is hard boiled/ I’m stuck in the cycle of a cartoon gargoyle/ And if I live to be 101 days old/ I go straight up to the sun and get charbroiled/ But maybe everlasting life is a curse though/ Eternity is drama making life the commercial/ But no thirty second advert has enough? sjajno ocrtava crnohumorni ton koji je u direktnom kontrastu s Whiteovim podlogama oslonjenima na vedriju stranu sedamdesetih. Miješajući ironiju i melankoliju, sarkazam i pristupačnost, dvojac kreira neobično otvoreno ostvarenje koje o osobnim i kolektivnim strahovima govori s blagim osmijehom na licu.

Aesop Rock: The Impossible Kid (Rhymesayers, 2016.)

‘The Impossible Kid’ sedmi je samostalni album njujorškog virtuoza riječi Aesopa Rocka: unatoč impresivnoj količini teksta, malo se toga izgovorenog na ovom albumu čini nepotrebnim. Za razliku od toliko puno drugih današnjih izleta u nostalgiju, ‘The Impossible Kid’ svaku svoju tekstualnu i zvukovnu referencu opravdava kontekstom. Sazrijevajući u potpunosti u producentskom stilu, Aesop Rock uspijeva niz različitih elemenata (rock i soul samplovi, filmska synth glazba iz osamdesetih) uklopiti u masivne beatove. No glavna atrakcija ipak nije mesnata i prepoznatljiva produkcija, nego pričom i asocijacijama bogate rime koje se bave ponekad posve efemernim stvarima, poput nebitnih, svakodnevnih sitnica, a zapravo puno više daleko težim temama, poput depresije i gubitka. Balansirajući između uspomena i sadašnjosti, Aesop Rock uspijeva sagraditi svijet lišen povišene emocionalnosti, crpeći snagu iz malih detalja. And a record player vomiting Alien Sex Fiend/ Peel sessions in a Christian home for field testing/ It’s real youth in the palm of your hand/ When your mom thinks Satan is involved in a band – naizgled sitna anegdota iz pjesme ‘Blood Sandwich’ skriva priču o odrastanju, bratskoj ljubavi i nametanju (ne)konformizma. Na kraju, kao i mnogo puta dosad, Aesop iz albuma izlazi kao usamljeni pobjednik, suvereni kroničar vlastitih strahova i tegoba, a za ovu prigodu i majstor crnohumornih prisjećanja. My spirit animal comes with a pretzel bun.

1/5