>

novosti logo

Društvo Društvo

Priča bez male djece

Na dan zagrebačke premijere ‘Dnevnika Diane Budisavljević’, u dvorani Cinestara prikazan je dokumentarac ‘Dječje prihvatilište Sisak’, vrhunac višegodišnjeg truda revizionističke desnice da ustaški dječji logor Sisak, u kojem je umrlo više od 1100 djece, pretvori u prihvatilište iz kojeg su ustaše i Katolička crkva spašavali djecu

Prošle srijede u Zagrebu je prikazan dokumentarni film ‘Dječje prihvatilište Sisak’ koji je nastao u produkciji vjerske televizije Laudato. Svoju pretpremijeru imao je u prepunoj dvorani zagrebačkog Cinestara, istoga dana i u isto vrijeme kad je u Zagrebu premijerno emitiran ‘Dnevnik Diane Budisavljević’, film o akciji kojom je u NDH spašeno deset tisuća djece, mahom srpskog porijekla. Budući da je žena iz naslova spašavala djecu i iz sisačkog ‘prihvatilišta’, dva se filma faktički bave istom temom. Tu, međutim, prestaje svaka sličnost. Dok se u igrano-dokumentarnoj drami redateljice Dane Budisavljević djeca spašavaju od fašista, dokumentarac Nade Prkačin nameće fašiste kao spasitelje maloljetnih Srba. ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ dosad je dobio brojne nagrade i gotovo unisonu aklamaciju filmske kritike, dok je dokumentarac ‘Dječje prihvatilište Sisak’ neinteligentna i bešćutna proustaška propaganda. Upravo zato što je stupidan i nemoralan, navedeni filmić puno više govori o kulturi sjećanja u današnjoj Hrvatskoj od potresnog djela Dane Budisavljević.

Radi se o projektu čiji se sadržaj brusi zadnjih nekoliko godina kroz aktivnosti Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, vrha Katoličke crkve i Hrvatskih studija, koje financira hrvatska vlada

Na pretpremijeru dokumentarca iz radionice Laudata došli su službeni predstavnici Ureda predsjednice, Ministarstva branitelja i zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Doprinos je dalo i Ministarstvo obrane: prije prikazivanja filma klapa Hrvatske ratne mornarice Sveti Juraj otpjevala je nacionalnu himnu. Prisustvo najviših državnih tijela ne treba pritom gledati samo kao snažnu, ali ipak simboličku poruku. Radi se o projektu čiji se sadržaj brusi zadnjih nekoliko godina kroz aktivnosti Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, vrha Katoličke crkve i Hrvatskih studija. Njihove projekte direktno i indirektno financira upravo hrvatska vlada, pa se može reći da su se državni emisari išli uvjeriti u isplativost investicije.

Imali su što i vidjeti: poslije himne i prigodne besjede sisačkog biskupa Vlade Košića, na ekranu su se počeli nizati sugovornici Nade Prkačin, krema suvremene hrvatske negacionističke misli. Uz nadrihistoričare Igora Vukića i Romana Leljaka, tu je i Vlatka Vukelić, predstojnica Odsjeka za povijest na Hrvatskim studijima, nekadašnja članica stranke HSP AS. U stopu je prati Vladimir Šumanović, predavač na Hrvatskim studijima istog intelektualnog habitusa. Slijedi Ante Beljo, šef Hrvatskog žrtvoslovnog društva i jedan od osnivača HDZ-a. Katolička crkva je, uz Vladu Košića, za potrebe filma isturila kapitalca: Jurja Batelju, svećenika bliskog vrhu Kaptola, najzaslužnijeg za formaliziranje blaženstva Alojzija Stepinca.

Dokumentarac je dosadašnji vrhunac njihovog višegodišnjeg truda da od ustaškog dječjeg logora Sisak, u kojem je umrlo više od 1100 djece, naprave prihvatilište iz kojeg su ustaše i Katolička crkva spašavali djecu. Prema toj ‘istini’, Diana Budisavljević je sa svojom grupom zapravo sve radila u suglasju s ustaškom paradržavom, uz liderstvo Hrvatskog crvenog križa i Caritasa. Dokumentarac predstavlja vrhunac tog trudbeništva zato što nisu stali samo na ‘prihvatilištu’. Sudbina srpske djece, koja su najvećim dijelom s područja Kozare završila u Sisku i kartotekama Diane Budisavljević, poslužila je za revidiranje uzroka i posljedica cijeloga rata, pa tako i naslijeđa zaraćenih strana.

Prema dokumentarcu, sredinom 1942. godine pripadnici njemačke vojske i oružanih snaga NDH pokrenuli su akciju oslobađanja hrvatskih teritorija od partizana na području Kozare u sjeverozapadnoj Bosni. Jednoj od najvećih ofenziva u Drugom svjetskom ratu na ovim područjima prethodio je važan dopis njemačkog generala Friedricha Stahla, u kojem je hrvatsko-njemačkim trupama strogo zabranio napadanje civila. Suprotno tome, partizanske jedinice, mahom sastavljene od lokalnih Srba, počinile su gnjusne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima na području Prijedora. Bestijalnom iživljavanju nad predstavnicima legalno uspostavljene hrvatske vlasti prethodio je važan govor Moše Pijade, u kojem se založio za strategiju namjernog uništavanja imovine radnika i seljaka, koja će rezultirati novačenjem očajne i izgladnjele sirotinje u njihove redove. Unatoč takvom, po svemu sudeći uspješnom planu, ustaše su obećali pomilovanje svima koji nenaoružani izađu iz šume. Ostvarili su obećanje: Srbi s Kozare odvedeni su u prihvatilišta poput Jasenovca, a njihova djeca u dječje prihvatilište Sisak. Zahvaljujući Anti Paveliću i institucijama legalne NDH, veći dio srpske nejači je spašen uz pomoć Alojzija Stepinca i Katoličke crkve. To je, ukratko, terminološki i vrijednosni sažetak dokumentarnog filma ‘Dječje prihvatilište Sisak’.

Sporni govor Moše Pijade, koji se ovdje nameće kao krunski argument sotonske naravi komunističke ideologije, prvi je put u javnost plasiran prije desetak godina. Objavio ga je jedan pročetnički autor u ideološki srodnom časopisu ‘Nova srpska politička misao’. Prije šest godina na Wikipediju ga je postavio proustaški suradnik mrežne enciklopedije. Istoga mjeseca, u lipnju 2013., citat je završio u časopisu ‘Crkva na kamenu’, službenom glasilu hercegovačkih biskupija. Iako ga ozbiljni povjesničari izbjegavaju jer ne postoje relevantni dokazi da je autor govora doista Moša Pijade, zbog čega je uklonjen s engleske i slovenske Wikipedije pod obrazloženjem da je izmišljen, ekstremisti iz Srbije i Hrvatske u međuvremenu su od njega stvorili popriličan hit. I evo ga u dokumentarcu Laudato TV-a, gdje je iskorišten kao nulta točka razdvajanja dobrih i loših momaka u najvećem ratu koji je svijet vidio. Pozitivci su, slijedom toga, nacisti i njihovi ustaški slugani. Osim spomenutog Stahla, nacističkog generala koji je naredio lijep odnos prema civilima tako što su oni u stvarnosti strijeljani ili poslani u logore, Igor Vukić upregnuo je nekoliko pokoljenja vlastite obitelji, tvrdeći kroz njihove primjere da su ustaše doista ispoštovali danu riječ. Vukićeva beskrupuloznost ogleda se u činjenici da je vlastitu familiju nametnuo kao metaforu za općenitu velikodušnost nacifašista, iako je pobijeno tisuće drugih civila, uključujući i petnaestak njegovih prezimenjaka iz Donje Gradine koji su na jasenovačkom popisu žrtava.

Filmovi ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ i ‘Dječje prihvatilište Sisak’ bave se istom temom. Razlika je u tome što bi prvi trebao služiti kao upozorenje, dok drugi uprizoruje ideologiju smrti kao pozitivnu kulturnu stečevinu

Osim navedenih teza, film ne nudi druge informacije o ovim događajima, odnosno ne opisuje istinito stanje na terenu: tijekom 1941. godine pa do operacije Kozara u Prijedoru je stradalo između tisuću i dvije tisuće civila, a za vrijeme same ofenzive masovno su na području Kozare likvidirani zarobljeni partizani i civili. Pravoslavce koje nakon akcije nisu na mjestu strijeljali odveli su u logore pa na prisilni rad u Njemačku ili Norvešku. Preko polovice onih koji su pohvatani u zbjegovima nisu preživjeli logore i internaciju.

Tisuće djece ubijenih ili deportiranih roditelja ostalo je bez lijekova i skrbi, neuhranjeno i zahvaćeno smrtonosnim bolestima. Jedno takvo odredište u Jasenovcu, zloglasno stratište više od 80 tisuća ljudi, međutim, Laudato predstavlja kao prihvatni centar. Tako mu tepa Ante Beljo, čelnik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, koji kaže da su se tadašnjim logorima zvala mjesta u koja su dovođeni ljudi koji su – podsjetimo, zaslugom partizana – ostali bez kuća i u šumama. U dnevniku Diane Budisavljević ovako su opisane okolnosti spašavanja djece iz logora: ‘Različiti moji razgovori u Ministarstvu udružbe i kod nadbiskupa (Alojzija Stepinca, op. a.) bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru. Dozvola za dovođenje djece bila je tako nevoljko dana. Ustaše nisu stvarno željeli da se djeca spase. I ministar udružbe je nevoljko dao odobrenje za smještaj i brigu za djecu uz usmenu preporuku da se dovede što je moguće više nepoznate djece, koja će se onda odgajati u ustaškom duhu’, napisala je Budisavljević, koja ni u jednom trenutku nije krila prezir prema ustašama.

Žrtvoslovni Beljo, međutim, tvrdi da je tadašnja ‘hrvatska vlada’ predvodila akcije zbrinjavanja djece, a Vukić dodaje da su djeca u Staroj Gradiški razdvajana od roditelja, dok neke obitelji u Slavoniju odlaze zajedno. ‘Imali su više sreće’, konstatira Vukić, ne navodeći pozadinu te (ne)sreće. Zašto se uopće djeca razdvajaju od roditelja? Tko ih je razdvojio? Kamo su im roditelji odvedeni? Tko ih je učinio siročićima? Što je uopće Stara Gradiška?

Umjesto odgovora kojih nema, ekranom dominira narativna i moralna provalija iz koje se čuje glas Vlatke Vukelić, predstojnice Odsjeka za povijest na Hrvatskim studijima, koja se godinama zalaže za ukidanje Dana antifašističke borbe. Uz pomoć kolege Šumanovića, objasnila je da logor u Sisku nije mogao biti ni ustaški, ni koncentracijski, ni logor, jer se takvi kompleksi, za razliku od sisačkog dječjeg prihvatilišta, grade izvan naseljenih područja, ograđeni su bodljikavim žicama i čuvarima te moraju biti u nadležnosti policije ili vojske u sprezi s vladajućim sustavom. Tako je logor, u kojem je zbog neuhranjenosti, bolesti i katastrofalnih uvjeta umrlo više od tisuću djece, postao prihvatilište. U stvarnosti, dječji logor doista je osnovan pod tim nazivom. Zahvaljujući snažnom prisustvu ustaške ideologije, ustaškim omladinkama i upravniku Antunu Najžeru, tamo je ubrzo uspostavljen logorski režim. Prema vjerodostojnim poslijeratnim iskazima, uprava s njim na čelu nije samo ignorirala loše stanje djece, već ga je poticala miješanjem zdrave i bolesne djece, slabom ishranom, otuđivanjem hrane i posteljine, neadekvatnim smještajem, a možda i trovanjem. Uvjeti su, ukratko, bili takvi da su i nacistički oficiri pisali kako im se povraćalo zbog prizora u sisačkom dječjem logoru. Najžer je na koncu osuđen na smrt 1946. godine. Vukelić u filmu, međutim, tvrdi da nije bio monstrum nego spasitelj djece. Ističe da su poslijeratna svjedočenja irelevantna jer su davana pod pritiskom. Na djelu je dakle i relativizacija najbešćutnijih aspekata onodobnog fašizma.

Prešućuje se i da je ustaška propaganda koristila sisački kompleks za širenje priče o tobožnjoj velikodušnosti Endehazije prema narodu, nad kojim je u stvarnosti vršila genocid. Nema spomena o naredbama o preodgoju i pokrštavanju djece u ustaškom duhu te suspenziji pojedinaca koji su u NDH pomagali mališanima. U ‘Dječjem prihvatilištu Sisak’ potonji su prikazani kao primjeri iskrene karitativne volje cijeloga Pavelićevog sustava.

Što se tiče Katoličke crkve, krunska uloga u kaptolskom je tumačenju dodijeljena Stepincu. Napisi u dnevniku Diane Budisavljević pokazuju da je na početku Stepinac bio nezainteresiran, čak potpuno neosjetljiv na njene molbe, dajući potom obećanja koja nije ispunio. Od kolovoza 1942. odlučio se angažirati. Potaknuo je lokalne svećenike da osiguraju smještaj za djecu po selima, a crkvena infrastruktura otvorena je za njihov privremeni boravak. Aktualna Katolička crkva, međutim, daje mu primat u cjelokupnoj operaciji, umanjujući tako uloge stvarnih predvodnika akcije.

Juraj Batelja cinično opravdava ‘blaženika’, ističući da on nije imao nikakvog utjecaja na vlast i da je, odbijajući Budisavljević, zapravo postupio ‘razborito i pastoralno’. ‘Pripisivati gospođi Budisavljević prvenstvo u toj akciji nije pravedno’, poručio je Batelja, koji se u dokumentarcu ne zaustavlja na crkvenim zaslugama. Još veću razinu cinizma koristi za terminološko umivanje ustaške industrije smrti. Priča, između ostalog, o ‘prihvatilištu u Jasenovcu i okolici’ za djecu i zdušno opravdava događaje u Sisku. ‘Vjerujem da se djeci pružilo ono što se moglo’, poručio je, dvaput napominjući da je Crkva uz NDH spašavala i hrvatsku siročad čija su sela popalili ‘partizani i četnici’.

Uzme li se u obzir početak filma, i banditski fundament komunizma iz onog ‘govora’ Moše Pijade, partizani i četnici su tako spaljivali i hrvatska i srpska sela, a ustaše su morali spašavati najranjivije predstavnike svih nacionalnosti. Dakle, samo je bilo pitanje vremena kad će sadržaj filma otklizati u potpuno ludilo. Taj se trenutak dogodio pojavljivanjem Romana Leljaka, koji je proširio ustaški humanizam na nacistički protektorat Milana Nedića u Srbiji. ‘U Kraljevu su imali probleme s hranom, bolešću i umiranjem. To sve govori o tome da su i NDH i Nedićeva vlada imali poseban odnos prema djeci, pokušavali im pomoći, i da nije bila onakva slika kakvu hoće prikazati komunistička povijest – da se dešavalo zlo’, poručio je Leljak, dodajući usput i da su komunisti izmislili Jasenovac s ciljem da pripišu kolektivnu odgovornost hrvatskom narodu i da ih kazne ‘zato što su u Drugom svjetskom ratu imali svoju državu’.

Filmovi ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ i ‘Dječje prihvatilište Sisak’ bave se istom temom. Razlika je u tome što bi prvi trebao služiti kao upozorenje, dok drugi Katolička crkva, dio akademske zajednice i pseudohistoričari koriste za uprizorenje ideologije smrti kao pozitivne kulturne stečevine. S druge strane, dijelom su razumljive i lijeve kritike na račun filma Dane Budisavljević prema kojima je, opisujući umanjivanje zasluga svoje prezimenjakinje u poslijeratnoj Jugoslaviji, u nekim scenama možda doprinijela promociji popularne teze o ‘dva totalitarizma’. No to je priča za neki drugi tekst.

1/4