>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Zoran Pusić

Prilog raspravi o demokraciji i antifašizmu

Postepeno poricanje i prešutno odricanje od vrijednosti u čijoj obrani je antifašizam nastao, najveća je prijetnja demokraciji u današnjoj Hrvatskoj, a i u dobrom dijelu demokratskih država u svijetu

Nedavno je saborski Odbor za ratne veterane predložio da Dan antifašističke borbe ne bude više praznik (nego spomendan). Taj je prijedlog nastavak nastojanja, prisutnog u Hrvatskoj od demokratskih promjena 1990., da se dio hrvatske povijesti vezan uz antifašističku borbu u Drugom svjetskom ratu prešuti, izbriše iz sjećanja ili falsificira. Takva nastojanja nisu samo nedopustiv odnos prema povijesnim događajima; ona su aktualna i zabrinjavajuća kao oblik mitologizacije koji potiče nacionalističku netrpeljivost. U Hrvatskoj se antifašizam predstavlja kao nešto što je vezano za autoritarni jednopartijski sistem, dakle kao nešto što nije kompatibilno s demokracijom. Uvjeren sam da je upravo obrnuto. Postepeno poricanje i prešutno odricanje od vrijednosti u čijoj obrani je antifašizam nastao, najveća je prijetnja demokraciji (ako je ne shvaćamo samo kao vlast većine) u današnjoj Hrvatskoj, a i u dobrom dijelu demokratskih država u svijetu.

O temama vezanim za fašizam i antifašizam pišemo i raspravljamo zadnjih 30 godina.

Pisalo se, naravno, i raspravljalo o fašizmu i prije ali uglavnom na stručnim skupovima povjesničara, sociologa i politologa i kao o društveno-političkom fenomenu koji se pojavio po završetku Prvog svjetskog rata i koji je vodio u Drugi. Za većinu ljudi u Hrvatskoj i u Jugoslaviji fašizam i reakcija na njega, antifašizam, bili su vezani uz povijesno razdoblje koje je završilo s krajem Drugog svjetskog rata. Poslije poraza fašizma sama riječ se počela upotrebljavati kao uvreda i kao politička diskvalifikacija u toj mjeri da je često korištena bez ikakve veze sa svojim osnovnim karakteristikama. Tako su Tito i politički vrh Jugoslavije poslije 1948. u sovjetskim medijima proglašavani fašistima, čuvari na Golom otoku fašistima su zvali stare partizane i članove KP koji su tamo završili, etiketa fašizma olako se lijepila na javno izrečene političke stavove drugačije od onih službenih, a i danas pukovnik Marko Skejo, bivši zapovjednik bojne 'Rafael Boban' i samodeklarirani ustaša, koji tvrdi da je Jasenovac bio bolnica za tifusare, naziva kritičare svojih stavova 'crvenim fašistima'.

Jedna od prvih izjava koja je zvučala kao upozorenje da u Hrvatskoj ima političara koji širenje etničke netrpeljivosti, što jeste bila karakteristika i nacizma i ustaštva, vide kao prihvatljivu političku opciju, je rečenica izgovorena u proljeće 1990. od predsjednika tada novoformirane stranke HDZ-a na predizbornom skupu u zagrebačkoj Dubravi: 'Sretan sam da mi žena nije ni Židovka ni Srpkinja'. Kad je takva izjava došla s vrha stranke koja je uskoro, na prvim uistinu demokratskim izborima, preuzela vlast u Hrvatskoj, nije čudo da su slijedile slične i još gore izjave praćene odgovarajućim postupcima; skidanje imena 'Trg žrtava fašizma' u Zagrebu, otpuštanja s posla po etničkom ključu, masovno razbijanje dućana u vlasništvu hrvatskih građana srpske nacionalnosti jedne noći u Zadru, dizanje kuća i lokala u zrak čiji vlasnici su bili Srbi, izbacivanje ljudi iz njihovih stanova, spaljivanje nepoćudnih knjiga, pa sve do ubojstva visokorangiranog Vladinog službenika, načelnika osječke policije, koji se poticanju etničkih sukoba pokušao suprotstaviti.

U drugoj polovici 1991. Hrvatska je bila žrtva agresije u kojoj je režim Slobodana Miloševića uspio instrumentalizirati dio vrha JNA i dio srpske manjine u Hrvatskoj kako bi kontrolirao i praktički pripojio Srbiji, pod parolom 'Svi Srbi u jednoj državi', dijelove Hrvatske. To iskustvo nije spriječilo tadašnji hrvatski politički vrh da sličan recept ne primjeni 1992. i 1993. na susjednu BiH.

Mnogi od spomenutih događaja koji su pratili hrvatsku tranziciju u demokraciju, podsjećali su na slične događaje i izjave koji su pratili uspon nacizma u Njemačkoj 1930-ih. Uz sve to na djelu je bila i besramna falsifikacija povijesti, u hrvatskom slučaju iznošenje krajnje pristranih neistina o događajima vezanim za Drugi svjetski rat na ovim prostorima, kao na primjer o Jasenovcu, praćena rušenjem tisuća spomenika partizanima i žrtvama fašizma. Neke od vulgarnih izjava(1) kao da su iskočile iz nacističkog, antisemitskog tjednika Der Sturmer, a neke(2) bi se skladno uklopile u opus Alfreda Rosenberga, ideologa nacističke stranke.

Nije čudo da su ljudi koji su željeli Hrvatsku kao slobodno, tolerantno, demokratsko društvo počeli glasno razmišljati o činjenici da je fašizam nastao u okrilju demokracije i da antifašizam nema samo povijesno značenje vezano za Drugi svjetski rat, da je to obrana onih vrijednosti, kao što su individualna sloboda, ravnopravnost, jednakost pred zakonom bez obzira na rasu, naciju, spol ili političko uvjerenje, koje su mnoge ideologije, od kojih je nacizam najradikalnija, negirale i pokušale zatrt.

Demokracija je preko dva milenija starija od pojma fašizma i antifašizma, ali tendencije karakteristične za fašizam prate ljudsko društvo barem tako dugo kao i težnje vezane za demokraciju. Nisu ni nastale ni nestale s nastankom i nestankom fašističke Italije i Trećeg Reicha.

Ideja da bi svi slobodni ljudi trebali imati jednako pravo da odlučuju o politici i zakonima koji će vrijediti u njihovoj zajednici, gradu, državi, da demos vlada, jedna je od velikih ideja čovječanstva. Od Periklove Atene i Rimske republike ostvarivala se i propadala više puta i kroz veći dio povijesti smatrana je nerealnom utopijom. Mnogi slavni filozofi i mislioci, od Platona do Hegela(3), bili su zagriženi protivnici demokracije, a čak i oni čija su djela bitno unaprijedila i produbila samu ideju, poput Montesquiea, bili su skeptični(4) oko mogućnosti trajne demokratske vladavine. Tamo gdje je demokracija uhvatila korijene evoluirala je polako; u slobodne građane koji su u direktnoj ili predstavničkoj demokraciji donosili odluke, do polovine 19. stoljeća nisu spadali bezemljaši i robovi, a žene su dobile pravo glasa tek u 20. stoljeću(5).

Poslije Prvog svjetskog rata, koji je po mjestu događanja bio ograničen uglavnom na Europu, demokratsko političko uređenje uvedeno je u mnogim novonastalim evropskim državama, Čehoslovačkoj, Jugoslaviji, Poljskoj, .. kao i u državama-nasljednicama Austro-Ugarske monarhije i Njemačkog carstva, Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj. Petnaest do dvadeset godina kasnije u gotovo svim tim državama demokracije su bile zamijenjene totalitarnim režimima koji su bili ili deklarirano fašistički ili su na fašističke režime gledali kao na uzor ili su, u najboljem slučaju, demokracije degenerirale u autoritarne demokrature. Zašto je taj 'val demokracije', naglo nastao na tektonskim političkim promjenama pokrenutim Prvim svjetskim ratom, tako brzo usahnuo? U svijetlu onoga što se danas događa u evropskim tranzicijskim državama, a sve su one, potaknute događajima koje simbolizira pad berlinskog zida, praktički 'preko noći' uvele politički pluralizam i parlamentarnu demokraciju, to je pitanje koje nije od interesa samo za povjesničare.

U većini evropskih država nastalih 1918./19., osim snažne tendencije ka demokraciji djelovala su i dva revolucionarna politička pokreta, komunizam i fašizam.

Komunizam je zagovarao slobodu, ravnopravnost i socijalnu pravdu kao ideale, ali je (postojeću) demokraciju držao farsom koja formalnim slobodama prikriva suštinsku neslobodu većine, izrabljivanih radnika. Pri tome je zanemarena činjenica da je demokracija, koliko god nesavršena bila, jedini poznati mehanizam kojim oni kojima se vlada mogu kontrolirati one koji vladaju. Taj propust je u SSSR-u, državi u kojoj je komunistička partija bila na vlasti između dva svjetska rata, vodio od privremene diktature proletarijata u trajnu totalitarnu diktaturu jednog čovjeka.

Neke od bitnih odrednica fašizma radikalni su nacionalizam, apsolutno podređivanje individualnih sloboda i prava pojedinca interesima nacije koje određuje država personificirana u partijskoj eliti i vođi, zagovaranje nasilja nad političkim protivnicima, glorifikacija rata kao manifestacije volje nacije i krajnje omalovažavanje demokracije kao oblika dekadencije društva(6). Njemački nacizam imao je u svojim počelima i izraženi antisemitizam, rasizam i prezir prema svim nearijevskim narodima, posebno Slavenima. Sustavno je građena predodžba Židova kao manje vrijednih ljudskih bića i, u isto vrijeme, ljudi koji samim svojim porijeklom predstavljaju prijetnju njemačkoj državi i narodu. Okrutnost kojom je ta indoktrinacija izmišljenim neprijateljima rezultirala i masovni zločini Holokausta i genocida izvršeni njemačkom pedantnošću, učinili su nacizam najvirulentnijim oblikom fašizma(7).

U demokraciji je ravnopravnost slobodnih građana temeljni princip, njena suština, a općeprihvaćeni postupak mirne smjene vlasti jedini poznati mehanizam koji koliko-toliko garantira da loša vlast neće učiniti previše štete. Opredjeljenje za slobodu i ravnopravnost nužan je uvjet za demokraciju, ali postojanje demokracije nije dovoljan uvjet da bi pravednost u društvu, sloboda i ravnopravnost građana bili sačuvani. Brojni su primjeri napuštanja ili srozavanja već dostignutih demokratskih standarda; od atenske demokracije koja je Sokrata osudila na smrt zbog kvarenja mladih i ateizma do demokracija u nekim evropskim tranzicijskim državama danas, koje vode demokratski izabrani političari izrazito autokratskih i neliberalnih stavova. Obrazac po kojem takvi političari dobivaju podršku dijela birača uvijek je isti(8) i koliko god puta bio ponavljan i prečesto se pokazao uspješnim. Odgovoran pristup obično složenim problemima, vodeći računa o etičkim načelima kao što su ravnopravnost i sloboda za sve, prikazuje se kao neodgovorno zanemarivanje vlastite sigurnosti i sigurnosti svog naroda. Uvijek se nađu grupe, Židovi, Romi, manjine, izbjeglice… čiji pripadnici se propagandnim poluistinama i izmišljotinama stigmatiziraju, a cijela grupa predstavlja kao opasnost za većinski narod. Rast nacionalizma, šovinizma, ksenofobije, logička je posljedica takvih politika i, jednom kad su strahovi stvoreni, izvor podrške tim politikama. Kako odricanje od slobode i ravnopravnosti(9) podsjeća u evropskim zemljama na kvislinške fašističke režime iz prošlosti, pokušava se prošlost promijeniti, zločine tih režima umanjiti i relativizirati.

Glavna mana demokracije nije, kako neki njeni kritičari ističu, njena neefikasnost; zadnjih stotinu godina demokracije su se pokazale efikasnije od totalitarnih režima i u ratu i u miru. Glavna mana je da demokracije nisu razvile 'nepropusnost' za političare demagoško-populističkog usmjerenja koji više-manje otvoreno odbacuju slobodu i ravnopravnost, a na njihovo mjesto biračima nude paket predrasuda i netolerancije na kojem je u pravilu etiketa 'domoljublje, red, rad i disciplina'. Školski primjer za to je Weimarska republika, demokracija čiji ustav je garantirao visoke standarde slobode i ravnopravnosti, a u kojoj je stranka otvoreno neprijateljskih stavova prema demokraciji i njenim vrijednostima demokratskim putem došla na vlast i ukinula demokraciju.

Moderni antifašizam obrana je demokracije kao političkog sistema i njenih temeljnih odrednica, slobode i ravnopravnosti, od totalitarističkih tendencija koje oduvijek fasciniraju dio ljudi i, za neke, predstavljaju motiv bavljenja politikom. U tom smislu mogao bi se zvati i antitotalitarizam. Samo što u današnjoj Hrvatskoj i današnjoj Europi prijetnje dostignutim standardima slobode, ravnopravnosti i ljudskih prava dolaze od ekstremnih desnih pokreta i političkih stranaka. Stavovi koje ti pokreti i stranke zastupaju, radikalni nacionalizam, dehumanizacija i stigmatizacija pripadnika pojedinih grupa, militarizacija društva i protjerivanje slobode javne riječi ‘unutar četiri zida‘, današnjim generacijama trebali bi biti poznati iz knjiga o usponu fašizma u Europi 1920-ih i 1930-ih godina. Suprotstavljanje tim stavovima kao i veličanju fašističkih režima iz vlastite prošlosti koji su slične stavove provodili u djelo, prirodno je zvati antifašizam.

Individualne slobode i ljudska prava vezane za otvoreno demokratsko društvo predstavljaju veću odgovornost i mogu doći u sukob s našim duboko usađenim porivom prema sigurnosti koju daje pripadnost zatvorenoj plemenskoj zajednici. Izbor između slobode i sigurnosti ozbiljan je i složen problem za svako društvo. On je često prikazivan kao alternativa ili – ili, jedno možete dobiti samo na uštrb drugoga. Iskustvo je pokazalo, suprotno stavovima mnogih filozofa, povjesničara i političara(10) da su do sada jedino razvoj demokracije unutar država i mirotvorna politika među njima vodili, na duži rok, povećanju i slobode i sigurnosti. Javna potpora tom razvoju i takvoj politici, ma kako je zvali danas, nastavak je vjekovne borbe za bolje i pravednije društvo.

Tekst je izvorno objavljen na portalu Tačno.net

(1) Poput one Marinka Liovića, predsjednika Hvidre, dane 1999. godine: 'U moj je podrum zabranjen ulaz psima, ženama, Srbima i Židovima.'

(2) Poput one Tuđmanovog savjetnika i profesora političke sociologije dr. Zvonka Lerotića, napisane u Državnosti 1995.: 'Ni mir nije bolji od rata, ni rat od mira, ni pravda od nepravde, ni nepravda od pravde, ni kreposnik nije bolji od zločinca ni zločinac od kreposnika, ako ne vode ostvarenju države i nacionalnih snova.'

(3) Alternativna društvena uređenja koja su upravo Platon i, po njegovom uzoru, Hegel predlagali, slaveći ih kao idealna, pravedna društva, po današnjim mjerilima djeluju kao noćne more i po mnogim karakteristikama izgledaju kao predlošci za najgore fašističke režime.

(4) Stav Montesquea o demokraciji može se sažeti u slijedećoj rečenici: 'Ako je zemlja u kojoj vlada demokracija (republika) mala uništit će je vanjski neprijatelji, ako je velika uništit će je pokvarenost vlastitih političara.'

(5) U Švicarskoj, po mnogo čemu uzornoj pravnoj i civiliziranoj državi, tek 1970-ih godina.

(6) Svi ti stavovi, uvjerenja i postupci koji su iz njih slijedili mogu se naći ne samo kroz gotovo cijelu povijest u praksi većine država nego i kao načela koje promoviraju brojni 'vodeći intelektualci' svog vremena.

(7) Neki povjesničari, poput Johna Lukasa, smatraju da su između nacizma i talijanskog fašizma veće razlike nego sličnosti. Kad današnji apologeti ustaštva tvrde da ustaštvo nije fašizam, dobro se podsjetiti da su Židovi i Srbi bježali iz NDH u fašističku Italiju kako bi se spasili.

(8) 'Narodu jedino trebate reći da je ugrožen i optužiti pacifiste za manjak patriotizma i izlaganje domovine opasnosti. To funkcionira na isti način u svakoj zemlji.' (H. Goering na suđenju u Nurenbergu)

(9) Uz rub francuskih kovanica standardno je pisalo Liberte, Egalite, Fraternite (to piše i danas na kovanicama eura izdanim u Francuskoj). U doba Vichya sloboda, jednakost i bratstvo nisu bili podobni i na kovanicama tog quislinškog režima pisalo je Travail, Famille, Patrie.

(10) Tu dilemu je pred njemačke građane, retorički, postavio H. Goering: 'Da li biste rađe putar ili topove? Topovi će vas učiniti moćnim, putar samo debelim.' Na malo duži rok pokazalo se da bi izbor da 'proizvode putar, a ne topove' pružio Nijemcima ne samo veću slobodu nego i neusporedivo veću sigurnost.

1/1