Kao i svugdje u svijetu, prigodne godišnjice iz povijesti revolucionarnog pokreta obilježavale su se i u nekim afričkim zemljama. Tako je časopis posvećen afričkoj političkoj ekonomiji, ‘Review of African Political Economy’, koji još od 1974. izlazi u Dakaru, glavnom gradu Senegala, prošle godine održao višednevni skup o revolucionarnim promjenama u Africi, na kojemu je o značenju 150 godina od izlaska prvog toma Marxovog ‘Kapitala’ govorio i poznati ekonomist, upravo preminuli Samir Amin. Živeći između Kaira u Egiptu i Dakara u Senegalu, on je aktivno promišljao budućnost ovog kontinenta, ali i svijeta u cjelini. Njegova najvažnija knjiga ‘Akumulacija kapitala u svjetskim razmjerima: kritika teorije nerazvijenosti’ (Izdavački centar Komunist, Beograd 1978.) prevedena je i u nas, a bio je i čest gost u Jugoslaviji i nakon nje (vidi naš razgovor ‘Drug Tito dobro nas je razumio’, Aktiv br. 4, 16. ožujka 2012; dostupno na https://www.portalnovosti.com/aktiv-br-4-samir-amin-drug-tito-dobro-nas-je-razumio).

No što i koliko, osim Amina koji je dolazio u našu zemlju, mi znamo o intelektualnim strujanjima na afričkoj ljevici? Vijesti do nas dođu, a i onda dosta površno, samo kada su u pitanju tektonske promjene, kakvima se činilo ‘arapsko proljeće’ prije sada već dosta godina, pa osim teme izbjeglica, o kojoj se puno piše, bez da se čuje i njihov glas, puno toga tone u tamu kontinenta koji je na sumnjiv način nazvan ‘crnim’.

Na pozadini panafričkog pokreta, ideju ‘afričkog socijalizma’ razrađivali su vođe poput Tsiranane na Madagaskaru, Nkrumaha u Gani, Nasera u Egiptu i Nyererea u Tanzaniji

Neki trendovi, baš zato što su globalni, usporedivi su u politikama država posvuda, no svaka zemlja, pa i svaka afrička, ima svoje specifičnosti. I dok je na temu evropske tranzicije iz tzv. realnih socijalizama natrag u kapitalizam ispisano bezbroj analiza, analogni procesi u Africi, koji su tamo u mnogim zemljama počeli i prije 1989., nisu ovdje shvaćeni kao epohalno događanje. A afrički je kontinent, sa svim svojim nestabilnostima, u stalnom previranju, koje ne treba reducirati na samo jedan, iako najveći problem, onaj siromaštva, on je zanimljivo područje na kojemu se klatno lijevo-desnog političkog preslagivanja stalno pomiče. Nekima to izgleda kao kretanje iz jedne krajnosti u drugu, doktrinarne više no realne promjene, na pozadini konstantno autoritarnih vladavina, koje u pravilu svome stanovništvu ne donose puno dobra. No ako tako stvari i stoje u novijem vremenu, historija socijalizma u Africi sve je samo ne nezanimljiva i beznačajna.

Podsjetimo da je ona nerazdvojno vezana uz tematiku borbe protiv kolonijalizma, koja je imala i još uvijek ima svoje različite faze. Proces dekolonizacije mogli bismo ugrubo podijeliti na dva dijela. Prvi val, koji se masovno odigrao od 1950-ih do 1970-ih godina, donio je sa sobom političku nezavisnost velikoj većini afričkih država te iznjedrio niz karizmatskih vođa. Drugi val ili – kako ga naziva Ivan Iveković, naš možda najbolji poznavatelj afričkih prilika, koji je radni vijek proveo u Kairu – druga nezavisnost, ona socijalna, puno je teže i samo iznimno uspijevala. I dok kod prvog vala imamo posla s klasičnim kolonijalizmom, u drugom na scenu stupa neokolonijalizam. A danas je on u obnovljenom i drugačijem silnom naletu, u novoj sprezi s direktnim vojnim intervencijama izvana i iznutra.

Različiti su bili putevi do političke slobode, od odvajanja uz suradnju s kolonizatorima (tko još danas zna da je Francuska, uz to što je republika, dugo vremena nakon Drugog svjetskog rata pokušavala biti i unijom, u koju su ušle, ali i iz nje izlazile, mnoge afričke zemlje), sve do ustanaka, narodnooslobodilačkih borbi i čestih građanskih ratova. Ogromna većina u tom prvom antikolonijalnom valu stvorenih samostalnih država, koji im je donio relativnu političku nezavisnost, opredijelila se za neku vrstu afričkog socijalizma. Taj izraz, ‘afrički socijalizam’, bio je i dio službenih doktrina koje su, na pozadini panafričkog pokreta, razrađivali vođe poput Tsiranane na Madagaskaru, Kwama Nkrumaha u Gani, Gamala Abdela Nasera u Egiptu i možda najviše Juliusa Nyererea u Tanzaniji. On je trebao omogućiti da se ostvari neka ideja zajednice, kako u pojedinim društvima tako i između njih, u situaciji kada je formiranje samih nacija vrlo različito uznapredovalo u raznim sredinama, a većina stanovništva, koja je bila seljačka, živjela u tradicionalnim plemenskim zajednicama. Glavno pitanje koje se postavljalo pred vođe osamostaljenih država bilo je može li se preskakati epohu, a u nekim slučajevima i više njih. U ta optimistična vremena odgovor sviju na to pitanje bio je pozitivan. A to, znamo još od Lenjina, nije sasvim pogrešno. Kenijski političar Tom Mboya sažeo je to ovako: ‘Uključeni smo u ogromnu tranziciju u kojoj smo u potrazi za novim identitetima, na osobnom, nacionalnom i internacionalnom nivou.’ Postojalo je uvjerenje da je moguće pronaći, odnosno iskonstruirati, neki zajednički afrički identitet, koji će prolaziti kroz svu etničku, religijsku, spiritualnu i nacionalnu raznolikost. Bio je to, naravno, i borbeni odgovor na stoljetne rasističke evropske koncepcije ‘afričkog uma’ kao nižeg od bjelačkog, ropskog po prirodi, moralno inferiornog. Najpoznatiji rani primjer obrtanja ovog stereotipa u nešto pozitivno je onaj ‘crnaštva’ (‘negritude’), koji je razradio senegalski pjesnik, političar i kulturni teoretičar Léopold Sédar Senghor. On je tvrdio kako se u toj afričkoj filozofiji radi o više emocionalnoj no razumskoj sposobnosti (sve do parafraze Descartesa: ‘Osjećam, dakle jesam’). Po Senghorovim pomalo naivnim preokretanjima bjelačkih stereotipa, odnos Afrikanaca spram svijeta i znanja potpuno se razlikuje od onog evropskog. I afrička ideja napretka u politici i ekonomiji razlikuje se od one zapadnjaka. Sve što je Africi potrebno jest da prvi put stvarno oslobodi svoje primordijalne snage, energiju i kreativitet svojih ljudi. Nešto kasnije predsjednik Gane Kwame Nkrumah objaviti će svijetu: ‘Mi Afrikanci postići ćemo za deset godina ono za što je Evropi trebalo stoljeće.’ Ukratko, radi se, i u kulturnoj politici, o ideologiji ‘povratka u budućnost’. Socijalizam je prirodno stanje afričkih društava i samo ga treba otkopati iz naslaga koje su donijeli zli kolonizatori, tvrdilo se.

Tek revolucionari druge generacije puno jasnije sagledavaju položaj Afrike unutar svjetskog kapitalističkog sistema, pa mogu vidjeti da uz vanjsku postoji i unutrašnja kolonizacija

U članku posvećenom afričkom socijalizmu, Oxfordska enciklopedija (Oxford Research Encyclopedia of African History) trudi se biti objektivnom, što joj samo djelomično uspijeva. Tako pokušavajući odrediti što je stvarno socijalističko u tom socijalizmu, anonimni autori kreću od definicije najpoznatijeg angloameričkog rječnika, onoga Merriam-Webster, u kojemu je socijalizam definiran u tri točke. U prvoj se govori kako ga karakterizira kolektivno ili državno vlasništvo i administriranje nad sredstvima za proizvodnju i distribuciju dobara. Druga točka varira temu da je to društvo bez privatnog vlasništava nad sredstvima za proizvodnju, jer su ona u državnom. I kao treće, navodi se da je marksistička teorija odredila socijalizam kao tranziciju, društvo na prijelazu od kapitalizma u komunizam, gdje vrijedi nagrađivanje prema radu, a ne još prema potrebama. Prve dvije točke, kažu autori, još bi se nekako slagale s idejama ‘afričkog socijalizma’, no treća nikako. Ova ideologija ne vjeruje najprije u kapitalizam, pa onda u prijelaz iz njega u nešto više. S obzirom na to što im je kapitalizam poistovjećen s bijelim kolonizatorima donio, to ne bi trebalo čuditi. Zato se ovi ideolozi vraćaju ‘prirodnoj državi’, koja da proizlazi iz afričkih tradicionalnih zajednica. Prigrliti socijalizam, za Afrikance bi onda naprosto značilo prigrliti svoje tradicionalne vrijednosti. Primjerice da zemlja pripada zajednici i da ne može biti privatnim posjedom. Ideolozi ovoga pokreta, razrađeno npr. Julius Nyerere, odbacuju i klasnu borbu, kao stranu afričkom biću. Budući da ćemo preskočiti kapitalizam, preskočit ćemo i one njegove opačine kao što je klasno sukobljavanje u društvu, što je marksizam i u Evropi, po njemu, krivo postavio, a sve zbog svoje fascinacije kapitalizmom. Socijalizam u Tanzaniji sveden je pod pojam ‘Ujamaa’, što bi odgovaralo ideji društva kao proširene obitelji. Afrička društva sačinjavaju skladne zajednice, u kojima svi radno sposobni rade, u svojim više ili manje tradicionalnim radnim ulogama.

Stanimo ovdje s daljnjim opisima primjera ideologije prvog vala ‘afričkog socijalizma’, jer je već dovoljno jasno da njegovi ideolozi, poneseni borbom za državno osamostaljenje, nisu htjeli ili mogli još uvidjeti i unutrašnje kontradikcije vlastitih društava, koja ovako romantično idealiziraju. Spomenimo samo još jednu bitnu temu, a ta je da su svi ovi ljevičari prigrlili religiju kao kompatibilnu s emancipatorskim procesima, a ne kao nešto protiv čega se treba boriti. Čak je i egipatski predsjednik Naser, jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, a uz to zagovaratelj afričkog jedinstva i socijalizma, govorio kako je ‘islam u svojim ranim danima bio prvom socijalističkom državom’. Razrađenije, u spisima alžirskog komunista Omara Ouzegana, teza glasi: ‘Nespojivost islama i socijalizma bila je kriva slika marksističke teorije. Njihov suživot reflektira socioekonomsku realnost i izražava izvjesni odnos snaga unutar nerazvijenih zemalja… Trebamo novu vrstu džihada, da bismo postigli ciljeve alžirske revolucije, trijumf nacionalne demokracije, pobjedu društvene pravde.’

Treba razumjeti da mnogi afrički ‘kraljevi-filozofi’, socijalni inženjeri, oni koji žele promijeniti svoje zajednice, žive u jednom izuzetno turbulentnom razdoblju, kada se treba otresti kolonijalizma, koji je sa sobom donio ogromni prekid s afričkim tradicijama predkolonijalnih društava. Tek revolucionari druge generacije puno jasnije sagledavaju položaj Afrike unutar svjetskog kapitalističkog sistema, pa mogu vidjeti da uz vanjsku postoji i unutrašnja kolonizacija u afričkim društvima, tj. da neki slojevi stanovništva u kolonijalnoj i kasnijoj neokolonijalnoj situaciji imaju interes da surađuju s kolonizatorima ili novim ekonomski prisutnim stranim korporacijama. Iveković se ne suspreže da takve pojedince i slojeve, npr. među tradicionalnim poglavicama, nazove kvislinzima. Tako prvobitno euforično prihvaćene političke nezavisnosti 1970-ih i 1980-ih godina u Africi, zbog svoje jednodimenzionalnosti, zapadaju u krizu. Nije li to sudbina i inače herojske, kasnije borbe Nelsona Mandele, koji je Južnoj Africi donio slobodu od aparthejda, ali onda nije učinio i drugi korak koji je svojim građanima obećao? A to je da će donijeti društvenu pravdu, izgrađujući socijalizam.

No zadržimo se još malo na počecima ‘afričkog socijalizma’, jer smo mišljenja da su mehanizmi neokolonijalne dominacije, s time povezano zaoštravanje klasnih sukoba i permanentne političke krize, nestabilnosti i ratovi, što sve hara suvremenom Afrikom, teško shvatljivi bez svijesti o tegobnom rađanju ovih država. Tu vlada puno pojednostavljivanja, a teme poput uzmaka, ma kako naivnih, ali ipak progresivnih režima, uspona i padova narodnih vođa koji su se pretvorili u diktatore, onih koji su diktatori, obično uz zapadnu pomoć, oduvijek i bili, vojnih udara i vlasti vojske, kao jedine profesionalne organizacije koja funkcionira u krizama u mnogim afričkim državama, zaslužuju posebne obrade. Primjerice vojni udari, koje je liberalni čitalac sklon generalno osuditi, donijeli su Africi često vrlo divergentne rezultate. Od onih pokrenutih od stvarno revolucionarnih snaga, preko onih ‘socijalno neutralnih’, kao pokušaja izlaska iz kaosa u koji je upala neka zemlja, u želji da se ona opet normalizira, do onih otvoreno kontrarevolucionarnih, koji su mnoge zemlje na putu socijalizma vratili u okrilje neoliberalne globalizacije i stranih privatnih investitora. Slično vrijedi i za tematiku jednostranačja, odnosno višestranačja, koja po sebi ne govori o stvarnoj demokratičnosti neke vlasti i postojanju političkog pluralizma (o tome bismo i mi trebali nešto znati). Ustvari, mogli bismo reći da je u većini afričkih država, brzo nakon prvotnih euforija novoosvojenim slobodama, došlo do neke vrste etatističkih režima, pozivali se oni na marksizam ili slobodno tržište i liberalnu demokraciju, jer su vlasti po gotovo objektivnoj logici danih mogućnosti uvijek bile vrlo visoko nad običnom većinom zapuštenog naroda, čiji se položaj samom činjenicom osamostaljenja često nije radikalno izmijenio. Razlog tome je što se isprva moglo postići samo ‘afrikanizaciju’ od kolonijalista naslijeđene privredne strukture, dok su pokušaji radikalne transformacije strukture društva često ostajali ili polovično uspjeli ili izvana ili iznutra zapriječeni ili potpuno neuspjeli.